Još jedan u nizu remasteriranih naslova. Capcom, čini se, ne odustaje s reizdavanjem svojih igara. Iako je Microsoft uveo mogućnost backward compatibilityja, japanski developeri uporno izbjegavaju dati dozvolu za korištenje „starog“ softwarea na „novom“ hardwareu pa ukoliko baš želimo odigrati odlični DMC morat ćemo izdvojiti koji dolar i počastiti se „definitivnom edicijom“.

Dvije priče i dva junaka

Recimo da postoji netko tko ne zna što je Devil May Cry i tko su braća Dante i Vergil… E, pa njima valja reći da su to braća blizanci čija je majka Eva anđeoskog porijekla, a tata je demonski vojskovođa Sparda. Sparda i Eva su tako na svijet doveli Nephilime, odnosno mješance. Kako se to glavnom negativcu u DMC univerzumu, Mundusu, nije svidjelo, Eva je ubijena, a Sparda je proglašen izdajnikom i vječno osuđen.

Novi momak iz susjedstva

DmC: Devil may Cry je reboot serijala koji je bio među najpopularnijima na PS2 konzoli, tako da je i priča samim time nešto izmjenjena iako su glavne i bitne face više manje u istim ulogama. Klasični Dante ili prvi Dante, kako god da ga nazovemo, je bio zaista cool lik i kad je reebot serijala predstavio „novog“ Dantea koji je bio nekakav emo šmrkavac, reakcije su bile toliko negativne da je izgled na kraju nešto i promijenjen iako u konačnici nije bilo naznaka pravog Dantea u novom liku. Ili je tako bilo na prvu. Meni osobno su novi likovi bolje okarakterizirani nego prije, njihovi ciljevi, akcije i reakcije daleko smislenije, logičnije i zrelije. Iako na prvu nemamo igru s cool braćom iz DMC-a 3, kada se zagrebe dublje, dobili smo odličan uvod u „novi“ svijet gdje đavo smije zaplakati. Također je interesantno prikazano na koji način je isprepleten demonski svijet s ljudskim pa zapravo prolazimo kroz limbo i vidimo koliko je sve tamo drugačije i da akcije iz limba mogu utjecati na objekte i događaje iz stvarnoga svijeta.

Party u limbu

U definitivnoj ediciji, Capcom nas je počastio i s Vergil’s Downfall dodatkom koji, iako je solidan, kvalitetom ipak nije ni blizu samoj igri. Prvo je dio priče ispričan kroz nekakav crtić, a drugo sama borba Vergila sa svojim unutranjim demonima i potpuni prijelaz na demonsku stranu je poprilično mlak. S obzirom koliko je Vergil badass prava je šteta što to nije bolje iskorišteno.

Vergil je i dalje opakiji brat

Osim Danteove i Vergilove priče vrijeme možemo gubiti i u Bloody palaceu gdje grindamo kroz neprijatelje i skupljamo orbove s kojima pak možemo kupovati nove skillove, razna poboljšanja i sl. Razni kostimi su otključani odmah na početku pa ako vas ulovi nostalgija može se igru odmah započeti i završiti kao klasični Dante. Za sve željne izazova tu su i neizostavne težine Dante Must Die i Vergil Must Die, odnosno Heaven or Hell i Hell or Hell. Desetak sati je dovoljno da se igra i kratak osvrt na Vergila privedu kraju, a koliko će igra dalje privući igrače sa svojim bonusima zavisi od igrača do igrača.

I ovog ljepotana ćete imati priliku skratiti za glavu

Gameplay

Cijeli serijal je poznat po glatkom izvođenju najsuludijih mogućih komboa. S obzirom na trenutno prebacivanje na jedno od tri postavljena oružja (brzo i lako, standardno i sporo i teško) te na jedno vatreno, DMC je tu suludost doveo na još jednu višu razinu. Borbeni dio je daleko najbolji do sada dok je sve ostalo malo pojednostavljeno. U prijašnjim nastavcima se tu i tamo pronašla i pokoja zagonetka, neka vrata koja bi mogli otključati tek kasnije tokom igre, a samim time i ponešto backtrackinga. U DmC: Devil May Cry se ide samo naprijed. Igra je podijeljena na misije koje se odvijaju na različitim lokacijama tako da kada ju se privede kraju nema nazad. U igri je ponešto i boss figthova koji su vrlo korektno napravljeni. Iako postoji nešto quick time evenata, za divno čudo igra ih nije isforsirala i ostala je vjerna korijenima. Poneki bossovi i likovi u igri su zaista… odvratni je blaga riječ. Susrest ćemo stvarno gnjusne spodobe koje ćemo s guštom poslati na vječna lovišta. Neprijatelja ima raznih, od običnih prašinara, letećih spodoba do oklopljenih mrcina.

Tata? Jesi to ti?

Technical stuff

Moramo priznati da većina remastera koje smo dobili su zapravo minimalno poboljšane originalne igre u nešto većoj rezoluciji sa stabilnijim frame rateom. I gle čuda, ovo je još jedan u nizu. Igra je na „starim“ konzolama izgledala vrlo dobro, a poprilično glatko se i izvodila. Ovaj remaster je oku ugodan iako se vidi da se radi o tehnički starijoj igri, a ugodno je iznenađenje što najviše animacije otkrivaju godinu proizvodnje dok je to tijekom igranja manje očito. Ne znam kakva je situacija na PS4, ali na Xbox One konzoli igra ima problema. Dokle god traje borba i dok je napeto, sve je super fludino i zastajkivanja nema, ali onda skrenemo iza ugla i sekunda stanke. I tako dva – tri puta po levelu. Nije to toliki problem da bi igra bila neigriva, ali se moram zapitati zašto Capcom nije posao odradio do kraja? Sve u svemu, 1080p i 60 FPS-a čine ovu igru ipak najboljim DmC: Devil May Cry izdanjem do sada. Ono što je u igri maestralno odrađeno je soundtrack i zvučni efekti. Nevjerovatno je koliko heavy metal ritam odgovara igraču dok razne spodobe skraćuje za glavu.

Daleko humaniji Dante nego prije

Zaključak

Ukoliko ovu igru niste zaigrali zbog novog/starog Danteovog izgleda ili jednostavno niste imali priliku ranije, svakako preporučam to učiniti sada. Za sve koji su se već susreli s igrom na žalost nema nekih novotarija kojima bi vas ovaj remaster privukao jer ipak je Capcom poznat po svojoj politici money milkinga. Ako ste fan Devil may cry serijala neka vas to ipak ne spriječi jer ova igretina svakako zaslužuje nastavak. Ipak braća imaju neke neriješene račune.