Bolje da pronađeš nešto za jelo, prije nego padne mrak. Ovim riječima započinje avantura vašeg heroja u Don’t Starveu. Dobro, možda je nategnuto ovo nazvati avanturom, a bolji opis bi definitivno bio „bitka za vlastiti život u surovom okruženju“. Možda vam se na prvi pogled igra ne čini takvom, no nakon gore spomenutih uvodnih riječi, misteriozna figura koja vam ih je izrekla, nestaje u magičnom dimu i jednom „puf“, a vi ste ostavljeni sami na milost i nemilost svega što ova okrutna igra stavlja pred vas. Ne očekujte nikakav tutorial niti pomoć pri preživljavanju, tu i tamo će vam vaš heroj natuknuti nekakvu ideju no ništa što bi vam uvelike moglo pomoći.

Zašto lika nazivam heroj? Upravo iz razloga što je ova igra na toliko načina „hardcore“, da je se i junaci nekim drugih igara koje glase za ekstra teške ne bi nimalo posramili. Dakle, bez ikakvih objašnjenja i opcija, jednostavno ste bačeni u surovu prirodu da preživite. Ova igra nema cilja, ne zadaje vam zadatke, ne rješavate questove, nego jednostavno preživljavate. Ne moram napominjati da nema ni mjesta za popravak? Naravno da nema. Kada poginete, tu je priči kraj, sav napredak, sve što ste stekli je bačeno u vodu i preostaje vam samo prokleti „New Game“. Stoga, dobrodošli u Don’t Starve, igru u kojoj se uopće ne morate brinuti hoćete li poginuti, jer hoćete, to vam garantiram, a pitanje je samo koliko dugo ćete izdržati.

PALE SAM NA SVITU

Dosta plakanja, plakanje je za pizdice. Prvo što treba napraviti, kako nam je misteriozan gospon rekao, je prikupiti nešto za jelo. Nakon kraćeg trčkaranja uokolo pronalazite prvo grmlje s kojeg se može pobrati bobičasto voće koje će vam u početku biti dobar izvor hrane i rekao bi „besplatan“ jer vam za prikupljanje istog ne treba nikakav alat. Osim toga, bitno je skupiti i nešto grančica i granja s poda, jer drvo naravno ne možete sjeći rukama (fuck you minecraft), te naći koji komad kremena s kojim ćete to granje zapaliti i napraviti si malu vatricu koja će vam biti jedini prijatelj tijekom noći. Noć je mračna, vjerujte mi, brzo dolazi i dugo traje. Jedina okupacija na početku vam je osigurati izvor svijetla, vatru, a nakon prve noći (ili ako ste spretan igrač pa da odmah mislite na to), sklepati koju sjekiru i poubijati što je više moguće stabala kako bi u istu tu vatru imali što dodavati da se ne ugasi. Kada se dan počinje gasiti i kada padne suton, najbolje je odmah krenuti prema mjestu koje ste odredili za kamp, postaviti vatru, sjesti i čekati. Zašto? Zato što kad prođe sumrak i kad padne noć, vaš vidokrug se smanjuje i jedino što vidite je uski prostor oko vatre u centru ekrana. Nema više mrdanja, odlazak izvan granice svijetla u „pitch black“ znači brzu i brutalnu smrt jer u mraku vrebaju razne beštije i babaroge, te tko zna kakve sve prikaze. Zanimljivo je da ih nikada nećete vidjeti, jer su u mraku, logično, ali zato ćete ih itekako dobro čuti. I to će vas izluđivati.

A kada padne noc, ja zovem upomooooc!

Izluđivat će i vas, a i vašeg heroja. Naime, u igri imate tri bitna elementa na koja morate konstantno paziti, zapravo oko toga se sve i vrti. Vaš health bar naravno, kojeg ne treba posebno opisivati. Zatim tu je hunger bar, jer gospon je naravno gladan, konstantno i daje vam uvid koliko je hrane potrebno. Treći i najbitniji, a bogami i najzahtjevniji je sanity bar, otkud i početak priče o „izluđivanju“. Vaš heroj je dakle, ako izuzmemo sva čudesa divljeg svijeta prirode koja vas okružuje, sam u svom mikro svijetu. Pošto je još uvijek čovjek koji živi i ima osjećaje, situacija u kojoj se nalazi djeluje itekako stresno. Svi zvukovi, mrak, tama, stvorenja koja susreće, glad i neuspjeh, sve to igra veliku ulogu i ima utjecaj na psihu vašeg heroja, od čega on polako gubi razum i sve više i više izluđuje. Što je više rastrojeniji, počet će mu se događati čudne stvari i pojavljivati razne prikaze iz mraka i njegove podsvijesti koje ga čak mogu i ozljeđivati. Stoga se pripremite na stalnu borbu, kako s prirodom oko vas tako i s onom unutarnjom, protiv vlastite psihe. Pri tome će vam pomagati regularna prehrana, izrađivanje odjeće i pokrivala za glavu, skupljanje cvijeća, te sve ono što ga povezuje sa stvarnim, ljudskim svijetom.

Opasnost vreba sa svim strana

No dobro, vratimo se sada na samu igru, odnosno prirodu koja vas okružuje. Teško je to nazvati prirodom, prije jednim od krugova pakla jer neprilike vrebaju doslovno ispod svakog kamena. Osim klasičnih zvijeri poput vukova i divljih pasa, tu su i svakakva druga čudnovata bića koja i nisu baš iz „ove dimenzije“. Postoje tu i neutralni monsteri kao što su, recimo, velike pčele, čudni bizoni, prasci koji hodaju na dvije noge i pričaju ljudskim jezikom… Neutralni su naravno do te mjere dok ih ne dirate. Zanimljivo bi bilo vidjeti vaše prvo iskustvo s lovom na bizone, koje će vjerojatno završiti tako da ćete cijeli dan trčkarati i bježati po mapi od podivljalog krda i još ako vas uhvati mrak, eto savršene kombinacije za sranje. Naravno, nije nemoguće uhvatiti bizona što će vam dati puno više ozbiljnije hrane od šugavih bobica i brusnica koje će vam se zgaditi, no nikako nije preporučljivo upuštati se u takve egzibicije (lov), dok niste dovoljno dobro razvijeni i pripremljeni. Ima tu dovoljno crittera poput zečeva i ptica koje možete hvatati zamkama i spremati na vatri dok se razvijate za zahtjevnije zadatke.

Wilson i njegovi susjedi svinje

Razvoj je zapravo dobra riječ koja opisuje ovu igru. Jer što bi vam drugo mogao biti cilj u sandbox igri koja nema nikakvog cilja osim vlastitog razvoja. Stekao sam dojam da igra zapravo prikazuje ljudski razvoj kroz povijest, od komada kamena i vatre do uređenog mjesta za život i nekakve industrijalizacije. Tako je i u igri. Počinjete doslovno od ničega, od primitivnog načina života, s komadom štapa i pokrivala za glavu napravljenog od trave do farmera koji ima uređen kamp, pogonjene farme za izvor hrane, plantaže drva i slično. Naravno, uvjet tome je i sam pristup igri što će vam nakon nekoliko mučnih ponavljanja igre postati jasan. Ako pristupite kao primitivne siledžije i na sve krenete principom ubij i zakolji, priroda vrati šest puta gore i vrlo brzo vam se odbije od glavu, doslovno. No s druge strane, neki kulturniji pristupi vam možda omogućavaju duži životni vijek u igri. Bolje je napraviti farmu pčela i skupljati slatki med, nego ih napasti i ostatak igre bježati od njih, u pravilu sa smrtnim ishodom. Nadalje, one svinje koje sam spomenuo, ne pričaju slučajno razumljivim jezikom. Postoje iz razloga što se možete kasnije u igri dogovoriti s njima, sklopiti svojevrstan pakt na obostranu korist. Jednom kada naletite na jedan „svinjski kamp“ primijetit ćete da se tu nalazi jedan veliki baja, odnosno kralj svinja s kojim ćete moći trgovati i pogađati se za raznu trgovinu. Svinje će vam i pomoći ako u njihovoj blizini primijete da vas čudovišta napadaju. Jest da će i oni izgubiti kojeg čovjeka iz svojih redova (čudan odabir riječi kada pričamo o svinjama), ali tako je kako je, u ovoj igri sve ima svoju cijenu, koja je nekada i preskupa. Sve što radite ima utjecaja na nešto drugo i to je jedna od odličnih stvari koje krase Don’t Starve.

TEAM

Surova priroda, odnosno divljina u kojoj se nalazite i koju sam vam pokušao dočarati je zapravo čudnovati svijet u drugoj dimenziji i vi se u njemu zateknete tako što vas otme demon koji vas tamo ostavi, a igrate u ulozi Wilsona (kako interesantna poveznica za nekoga na pustom mjestu/otoku), ludog znanstvenika. U igri postoje i drugi likovi koje otključavate isključivo igranjem igre. Svaki put kada poginete i kada igra završi dobijete nešto xp-bodova koji nisu ništa drugo nego za otključavanje sljedećeg lika s kojim možete igrati. Interesantni su po tome što svaki od njih ima neku svoju posebnu sposobnost. Wilson, na primjer, ima bradu koja raste i koju možete obrijati te iskoristiti za izradu jednog specijalnog predmeta koji vas može vratiti u život kada poginete. Sljedeći lik kojeg otključate, Willow, ima specijalnost da je otporna na vatru i ako vas s njom zatekne mrak, automatski se zapali vatra pod njenim nogama, treba naravno paziti na ovo, kako ne bi zapalili šumu ili svinjsko selo ili sve što imate. Ne zaboravite da u ovoj igri nesreća vreba iza svake sitnice. Zatim je tu siledžija Wolfgang, lik s većim health barom i većom snagom za borbu, no isto tako s većim želucem koje treba redovito puniti. Ukupno 8 igrivih likova je u igri no neću ih sve nabrajati kako se ovo ne bi pretvorilo u wiki, nešto morate i sami otkriti.

Tijekom igre imat ćete priliku zaigrati s čak osam likova

PRIJE SVITANJA

Valjalo bi spomenuti i izgled same igre, iako smatram da to općenito, a pogotovo u ovakvoj igri, apsolutno nije bitno. Grafika, odnosno stil Don’t Starvea je jednostavno neodoljiv. Najbolje bi ga opisao kad bih rekao da izgleda poput nekakve Tim Burtonovske umotvorine, a kada to zapakiramo zajedno sa zvučnim efektima u istom stilu, dobijemo savršeni audio-vizualni doživljaj prožet crnim humorom koji odlično doprinosi tamnoj i mračnoj atmosferi gore spomenute divljine. Developeri su definitivno pazili na hrpu sitnih detalja kako bi doživljaj bio što bolji. Pri tome mislim i na stotine itema koje ćete kroz igru susretati, skupljati i craftati, a svi su pažljivo i duhovito napravljeni.

Vizualno, igra podsjeća na brojne Tim Burtonove kreacije

Sadržaja za istraživanje, dakle, ne nedostaje. U igri postoji i takozvani Adventure mode, no on je u igru dodan naknadno, putem patcheva. Sastoji se od toga da morate proći određene zone igre uz odgovarajuće zadatke. U taj mod se ulazi random, iz običnog survival modea kada pronađete određeni portal, tu se vaša trenutna igra zaustavlja i vi krećete u Adventure mode, kada poginete, vraćate se natrag gdje ste ušli i nastavljate zapravo tamo gdje ste stali. Dakle ništa specijalno, osim još malo dodatnog izazova, a hvala Bogu nije da ga nedostaje u igri.

Cijela igra je prevelik izazov i to je možda jedina stvar koja će neke igrače potencijalno odbiti od igranja. Iznimno je teška, ne nagrađuje dobru igru, a nekada je surovo prekida. Zna biti poprilično frustrirajuće kada nakon nekoliko sati igranja jednostavno sve završi i jedino vam preostaje krenuti iznova. Multiplayer ne postoji, što je još jedan veliki minus jer bi ovu igru jako volio probati igrati s nekoliko frendova. Bilo bi sigurno još zabavnije preživljavati u dvoje, troje ili više, možda bi bilo jednostavnije, ali možda i teže, nikad se ne zna. S druge strane još mi jedna stvar pada na pamet, a to je da dobar dio atmosfere u igri otpada na to što ste zapravo sami, i ovisite jedino o sebi i vlastitim potezima i odlukama, a dugo nisam vidio igru koja me s tolikim žarom pogodila na vlastitu psihu i osjećaje tijekom igranja, pa sam u nekim trenucima zaista suosjećao s Wilsonom, osjećao se kao sam na svijetu, kao zadnje govno ostavljeno u otvorenom, no klaustrofobičnom svijetu u kojem se ne mogu sakriti na sigurno. A igra nije monotona, zapravo je dinamična do te mjere da nemate vremena stajati, gledati u ekran i malo razmisliti o svemu, dan i noć se izmjenjuju jako brzo, vaše potrebe još brže i stalno se treba kretati i ponašati instiktivno.

Don’t Starve je igra u kojoj nemate vremena za predah

Tko se može pomiriti s takvom činjenicom, i tko voli teške igre ili tko bi volio vidjeti spoj minecraft izvedenice s težinom za koju je i dark souls mala beba, onda ovaj naslov svakako mora probati. Pogotovo što se može nabaviti za siću. Jedinu stvar koju imajte na umu, da ne kažete da vas nisam upozorio, jednom kada ostavite u igri 4-5-6 sati i kada sve djeluje super, a u sljedećem trenu gledate kako čopor vukova koji se stvorio niotkuda razmazuje Wilsonova crijeva u finoj, tankoj, krvavoj liniji dužine 20m, bit ćete frustrirani. You have been warned! 😉