Jednom davno, dok je još rata bilo, jednom davno, dok sam bio glupavo i naivno dijete, jednom davno, bijaše Doom. Doom s kojim sam proveo mnoge sate s motornom pilom bjesomučno trčeći po hodnicima u panici ne znajući kakvi užasi vrebaju iza svakog ćoška. Eh, jednom davno. Ništa me nije moglo pripremiti za Doom, pa čak niti njegov prethodnik i praotac FPS žanra Wolfenstein koji je niknuo u mozgovima istih ljudi zaslužnih za Doom (i kasnije najbolji uradak Quake). Tjeskoba jurcanja i twitchanja po hodnicima je i danas jedna od “najboljih” te se teško bilo koji moderniji FPS može mjeriti s njim (jedini koji je možda prišao blizu je bio F.E.A.R.). Svijetlo na kraju tunela se godinama nakon Dooma ukazalo u obliku domaćeg uratka pod imenom Serious Sam: The First Encounter koji je po pitanju jurcanja i twitchanja (uz nemilosrdne horde neprijatelja) bio “on-par” s originalnim Doom serijalom. Kada kažem Doom serijal, mislim prvenstveno na Doom i Doom 2 (plus ekspanzije), nikako na Doom 3 koji je tehnički bio sjajan, ali po pogledu gameplaya dosta drugačiji (a bome i naporan i repetitivan). Bilo je par svijetlih pokušaja u tom podžanru (Doom-like run & gun FPS), pa bi bilo fer spomenuti njih par: Painkiller, Hard Reset, gore spomenuti F.E.A.R. i Serious Sam: TFE i TSE. Ukoliko smatrate da još netko ili nešto pripada na ovu listu, javite se u inbox.

…shoot it, until it dies!

Sad kad smo ovaj povijesno – edukacijski dio djelomično obavili, vrijeme je da se podsjetimo kako je danas 2016.godina i kako je pred nama reboot/remake proslavljenog Dooma. Igra od koje sam od same najave očekivao ”ultragovnjivo” iskustvo koje ćemo zaboraviti tjedan dana nakon izlaska. Osobno sam bio mišljenja da nam nije bio potreban Doom remake jer original i dan danas predstavlja sjajno igraće iskustvo i pruža uvid kako igre mogu biti jednostavne i ultra igrive. Da odmah sad tu prerežem, nisam se mogao više prevariti u svom podcjenjivanju id Softwarea i njihovog truda oko novog Dooma. Pred nama je Doom u novom vizualnom ruhu (brutalno sjajnom na trenutke), no i dalje je to stari dobri Doom u kojem jurimo kao teretni vlak kroz horde neprijatelja kojima je samo na pameti kako će nam prosuti crevca i drob po podu (ili stropu). Paklene karakondžule koje nas pokušavaju samljeti kao da je sam sotona smišljao te na trenutke kada iskoče u vidokrug (ili ih čujemo iza leđa) zaista izazivaju twitch movement kako u igri tako i u realnosti (guzica poskoči sa stolice). id Software je zaista napravio (iz moje perspektive) nemoguće i razvio možda najbolji reboot neke franšize od svih do sada (novi System Shock se čini da ide sličnim/istim stopama). No, dosta trkeljanja, ajmo mi protutnjati (kao i kroz igru) kroz ovu recu u jednom dahu.

Kosturi izlaze iz grobova…

i žele da unište ljudeeeeee. Rekao bi planetarno popularni Horror Bishke u svojoj  planetarnoj YouTube uspješnici (link na kraju rece). Doom počinje klišejski (ni original nije imao neku ultra originalnu priču) da se budimo, nemamo pojma tko smo, što smo, ali znamo da ako želimo izvući živu glavu, valja nam preorati sve živo (?) što se kreće pred nama. I da, nalazimo se na Marsu. Znači, preduvjeti za nerazmišljanje su tu, sada samo preostaje da uzmemo motornu pilu (koju dobijemo dosta rano u igri) i krenemo rezati uzduž i poprijeko. Zvuči glupo? Mislim, nije da se ovdje radi o storytelling sadržaju vrijednom naših moždanih vijuga, pa su developeri odlučili da novi Doom niti neće glumiti da je tako.

…pakleni krmak kao backup!

Ajde, budimo pošteni pa spomenimo. Ima tu elemenata priče, zakulisnih protagonista koji nas “guraju” i “vode” kroz igru, no sve to je toliko nebitno da zaista ne treba trošiti puno riječi. Postojimo mi, puška (motorna pila), spodobe iz pakla, baza na marsu, pakao himself i to je to. Rokanje na najjače. Kuda prođe igrač, ostaju samo krv, crevca i batrljci. U suštini Doom se svodi na to, hektolitri krvi, lagana krivulja privikavanja na oružja i protivnike. No, najvažnije je da je tu pregršt zabave, paničnog jurcanja po hodnicima planetarnih postaja i katakombama pakla. Moglo se to vjerojatno bolje razraditi, no barem nisu ukenjali i gameplay.

Sveža raka je iskopanaaaa…

…crvima ćemo biti hrana. Bishke nastavlja. Tako i Doom, nova gameplay mehanika, stara dobra brzina kretanja (možda čak i malkice brža nego smo navikli u originalu). Naravno, svaki remake mora ipak doći u moderno doba po pitanju kretanja, level dizajna pa ni Doom nije po tom pitanju drugačiji od drugih. No, ono što Doom izdvaja je to da sve navedeno nije samo kopirano iz drugih igara, već je pomno osmišljeno kako bi se dinamika i filozofija igranja originala što vjernije prenijela u sadašnjost. Pa tako možemo skakati, dizajn levela je slojevit pa čak i (lažno) povremeno odaje dojam da možemo na više načina preći isti. Jedina zamjerka, odnosno osobni dojam je da je igra mogla biti duža, jer generalno ju se i na višim težinama da rasporiti u jednom (dužem) sjedenju.

…krv, krv svuda.

Svaki detalj po pitanju gameplaya, powerupa, level progresije glavnog protagonista, nadogradnje oružja su stvari kojima su developeri očito posvetili puno razmišljanja. Sve ima onaj ”oldskul filing”, a opet je full moderno (u usporedbi s originalom). Level progression, nadogradnja oružja, šta to pričaš??!! Da, da, Doom je dobio “nadogradnju” i u RPG pogledu, što je stvar koju pozdravljamo s obje ruke, oka, uha i pazuha. Ono što treba imati na umu da svaka nadogradnja (bilo našeg marinca ili oružja) dolazi uistinu kao nagrada za dobro igranje igre i daje novu dimenziju u taktiziranju kroz gužvu neprijatelja, a definitivno daje osjećaj moći kako napredujemo kroz igru. Kako se približavamo kraju, postajemo toliko moćni (i na višim težinama igranja) da zaista osjećamo zadovoljstvo svojim “sposobnostima”. Još jedna stvar koje treba biti svjestan je da Doom nije RPG (ni približno), samo je posudio (na jedan uspješan način) ”RPG like” elemente u pogledu pojedinih nadogradnji.

Crvima ćemo biti hranaaaaaaaa…

…masovna sarana. Doom ima i multiplayer? Da, i grozan je. Ništa više ni manje ne treba govoriti o vjerojatno najneinventivnijem pokušaju multiplayera u novije doba. Fuj. Tužno, tužno…kada se samo sjetim turnira po Zagrebačkim kino dvoranama i kvartovskih LAN-ova (di smo više vremena trošili na umrežavanje svega nego samo igranje) dođe mi suza na oko. Onda dođe bijes kad vidim kako se id Software odlučio nezainteresirano dizajnirati multiplayer komponentu. Iskreno, bolje da su je potpuno izbacili nego isporučili ovakvu. Nadajmo se da će novi Quake biti “ono pravo”.

Krenuli suuuu, zveckaju kosti…

…nećeeeee biti milosti! Vizualno Doom u mrklom mraku može biti potpuno spooky, ali ono što nas najviše ”izuva iz cipela” jest zvuk i ambijent same igre. Pakao je dočaran pakleno (oh, kakav stil pisanja, jednostavno sjajan) u punom smislu riječi, leševi, koci s tijelima, krv teče u hektolitrima dok vas karakondžule žele prožderati i raščetvoriti na svakom ćošku. Mars, odnosno baza na istom je adekvatna i ima svoje momente. Iako je po pitanju izgleda poprilično generična, izvlači ju sjajan level (coridor) dizajn i često stvara pravu tjeskobu i klaustrofobiju kod igrača.

…pakao, pakleno sjajan!

Igra se vrti u najčešće stabilnih 60 FPS-a na sve tri platforme (Playstation 4, Xbox One i PC) dok je naravno vizualno najraskošnija na PC-u. PlayStation 4 opet ima višu rezoluciju nativno dok se Xbox One “muči” s 1080p (što je postalo standard za 3rd party igre na ovoj konzoli), isto vrijedi i za framerate koji je nešto stabilniji/fluidniji na Sonyjevoj konzoli nego što je slučaj kod suparnika. Adekvatan (solidan) PC naravno sve ove muke nema i od svih platformi vrti igru najbolje uz naravno i najbolji vizualni tretman. U svakom slučaju, Doom na svim platformama izgleda i zvuči sjajno, pa kojim god putem “pošli” nećete požaliti. Eh da, soundtrack (briljantni Mick Gordon) je istinsko remek djelo iz kojeg izvire iskonsko zlo i potpuno vas drži nabrijanima kroz cijelu igru.

Osim beskrajnog mora…

…mrtvačkih glava i kostura. Tome se valjda nadaju i u id Softwareu (u prenesenom značenju prodaje), kao i u megaizdavaču Zenimaxu (Bethesda). Prodaja Dooma nije još uvijek poznata, no nagađa se da je debelo premašila i najoptimističnije prognoze. Sjajno singleplayer iskustvo, sjajan replay value po pogledu “moraš skupit sve” mentaliteta u pogledu nadogradnji. U svakom slučaju, svi developeri/izdavači koji žele izvući svoje igre iz naftalina i dati im novo ruho, novi Doom im treba biti uzor u svakom pogledu (osim multiplayera). Na kraju dana ostaje dojam da Doom vrijedi uloženih novaca (pogotovo na PC-u di se da dosta povoljno naći), no moram priznati i dalje me dosta boli ultra loš multiplayer. Eh da, link na Bishketov megahit je tu.