Nema sumnje da je DOOM jedna od najvećih i najznačajnijih gaming institucija u povijesti cijele industrije. Iako nije bio prvi, ovaj serijal udario je prve značajnije temelje FPS žanru, a upravo zbog svoje igrivosti i posebnosti ostao je upamćen kao taj revolucionarni djelić cijele FPS priče. Kao netko tko je sa ovim serijalom još od samih njegovih početaka, svjedočio sam svim tim tranzicijama i izmjenama koje je svaka od igara donosila na scenu, no reboot iz 2016-te, jednostavno nazvan DOOM, označio je neki novi, znatno agresivniji i spektakularniji početak. Uspjeh na svim frontovima, igri je donio i brojne nagrade, ali i priličan broj novih fanova koji se nisu susretali s ranijim klasicima iz serijala. Naravno, to je značilo da ćemo uskoro vidjeti i njegov nastavak, DOOM Eternal, koji je i stigao pune četiri godine kasnije. No, je li uspio opravdati iznmno visoka očekivanja?

Hell on Earth

DOOM Eternal nastavlja tamo gdje je stala prošla igra. Njegova radnja odvija se osam mjeseci nakon događaja s Marsa. Ovaj put, pakao se preselio na Zemlju. Zemlja je pregažena od strane demonskih sila. Izbrisano je više od 60% zemljine populacije, a ostatak preživjelih u posljednji trenutak šalje signal za pomoć. Taj signal, srećom, stiže do našeg starog znanca, DOOM Slayera, na kojem je još jednom da spasi cijelu situaciju. No, ovaj put, Slayer će pred sobom imati prilično ozbiljne protivnike u vidu nikad većih i opasnijih demonskih vojski kojima upravljaju famozni Hell Priestovi, koji opet služe izvjesnom astralno-demonskom biću Khan Maykr, koja se baš zainatila da žrtvuje Zemljane i izbriše cijelo čovječanstvo.

O da, DOOM Eternal ovaj put ima full pozadinsku priču, no budimo realni – tko uopće igra DOOM zbog priče?

To bi ukratko bio glavni sinopsis ovog ostvarenja. Naravno, priča je u ovoj igri potpuno je nebitna, iako nam kroz brojne flashbackove i logove koje usputno pronalazimo otkriva nešto više o samoj prošlosti glavnog protagonista. Ono što je mnogo važnije od same te priče (ma do kraja igre, velika je šansa da ćete pola priče i zaboraviti), jeste žestoka akcija koja je prisutna od onog trenutka kada kontroler uzmete u ruke, pa sve do odjavne špice.

Pakleno dobra akcija i skakanje po živcima

DOOM Eternal je jedna od onih igara koju jednostavno ne možete pustiti sve dok je ne završite, ma koliko vas na momente iritirala, mučila i frustrirala. Svega navedenog u igri ima napretek, no idemo prvo početi s onim dobrim stvarima.

Jedan najobičniji fajt iz igre – pitanje je samo kako ih sve pobiti, a da te oni sa svih strana ne zatuku??

Uz izuzetak „trojke“, koja je otplivala u dublje horror vode, DOOM igre oduvijek su bile sinonim za brzu i žestoku akciju, u kojoj imate vremena za predah samo dok punite neko od mnogobrojnih oružja, čekajući novu turu demona da sa svih strana jurne na vas. Reboot iz 2016-te donio nam je spektakularnu akciju prepunu brojnih inovativnih gameplay noviteta. Njegov nastavak sve to podiže na dodatnu razinu, nudeći nam još bolju i bržu akciju, koja je produkt redizajniranog pucačkog dijela, koji sada sadrži priličnu dozu taktike i paničnog „ad hoc“ planiranja. Naime, kako igra konstantno pred vas baca horde demona, borba s njima doslovno ne prestaje, a njihova brojnost i agresivnost jednostavno vas tjeraju da konstantno igrate na ivici života i smrt, balansirajući između pucačkih i melee napada u vidu famoznih Glory Killsa. Naime, u pitanju su svojevrsni fatality potezi iliti finisheri koje možemo koristiti nakon što prvo protivnika ošamutimo. Uspješnim izvođenjem ovih poteza (ili sjeckanjem protivnika motornom pilom) bivamo nagrađeni healthom ili municijom, čime jednostavno dobivamo novu snagu i sredstva za napredak kroz igru, a budući da health paketa i streljiva ima znatno manje, te da naš Slayer (barem u početku) kao spužva upija protivničke napade, konstantno ćemo biti na korak do smrti i mahnito jurcati po ekranu, napucavajući se nastrtljivim demonima, tražeći među njima onog koji „svjetluca“ kako bismo se barem malo „nadopunili“ i nastavili dalje. Kaos je, dakle, od samog početka, pa do kraja, no ovakav tip rokanja demona funkcionira doista sjajno i tijekom igranja vam nabija priličnu količinu panike i stresa, izazvanog uslijed konstantne jurnjave po skučenim arenama i bjesomučnog šaltanja po Weapon Wheelu u nadi da ćete pronaći oružje za koje u tom trenutku imate barem malo municije. Ti isti protivnici neće vas štedjeti čak ni dok „on-fly“ u polupauziranom modu mijenjate oružje. Također, protivnici nikad ne napadaju sami, nego u skupinama. A ima ih svakakvih, od malenih zombija, preko uvijek iritantnih Cacodemona, pa sve do pakleno teških Maraudera, koji će vam se bezbroj puta krvi napiti.

“Mozgonje” znaju biti prilično iritantni, osobito kada dolaze u parovima, trojkama ili četvorkama..

Boss fajtovi su također posebna priča. Iznimno su teški, ponekad i u Souls stilu teški, a uspješno savladavanje bilo kojeg od njih izaziva nevjerojatnu dozu satisfakcije. No, kada smo već od bossova, znate što zna biti veoma demoralizirajuće? Kada nakon uspješno završene mukotrpne boss borbe započnete idući level, a u tom levelu vas dočeka nekoliko tih istih protivnika, koji su sada samo – obični protivnici. E i toga ćete se nagledati u ovoj igri.

Jedan od posebno iritantnih levela… ne zbog Cacodemona, već zbog platformerskih dionica od kojih će vam pozliti

Igra ima konstantnu tendenciju da vas iz jednog pakla instantno baca u drugi, i to onako na kvarnjaka, dok se još niste oporavili od enormne količine kaosa, koji ste upravo preživjeli. Nema predaha dok god se krećete, a ako ste i nakon sve te silne akcije još uvijek željni demonske krvi, tu su još i posebne Slayer kapije iza kojih vas čekaju posebni izazovi u vidu suludih borbi s još većim brojem protivnika još opasnijih protivnika, ali i bogate nagrade uspijete li preživjeti svo to ludilo.

Pred kraj igre, dobit ćete ovaj cool mač, no problem je što ga vrlo kratko možete koristiti..

DOOM Eternal donosi i solidnu količinu RPG elemenata, pa nas tako tijekom igranja očekuje kupovina perkova, nabrijavanje oklopa i oružja. Zahvaljujući svemu tome, igra dodatno dobiva na dubini i kompleksnosti, no sve to pada u vodu zahvaljujući najvećem problemu – platformerskim dionicama.

Hint – prvo roknite ovog desnog, pa se onda pozabavite ostalima. Zahvalite mi se kasnije..

Za razliku od reboota, koji je manje-više bio corridor shooter s povremenim otvorenijim mapama, DOOM Eternal nas smješta u znatno veće i šire lokacije, no istovremeno uvodi i brojne platforme, po kojima moramo skakati. Pomalo paradoksalno, ovaj hardcore shooter ima više platformerskih dionica od dobrog dijela modernih platformera, no čak ni to skakutanje ne bi bilo problem da je izvedeno, recimo kao u Titanfallu 2. A ne, ovdje smo dobili potpuno neprecizno majmuniranje s jedne platforme na drugu, pri čemu su kontrole prilično neprecizne. Kako se sav taj kaos ne bi zaustavio na tome, developeri su se dosjetili da još ubace i pokretne platforme i one koje vam nestaju pod nogama, nakon čega vi onako rekreativno malo zaplivate u lavi, prije nego što vas igra vrati nekoliko koraka unatrag – barem do zadnjeg checkpointa. Vjerovali ili ne, ni to nije najgore. Tu su još i kojekakvi boosteri, koji bi nam te ionako neprecizne skokove trebali dodatno produžiti, kako bismo mogli stići do neke tamo udaljene platforme. Čak i kad uspijemo „ušicati“ sve te boostere i uspijemo doći do tog drugog kraja levela, postoji velika šansa da ćemo barem nekoliko puta pasti pokušavajući doskočiti do kojekakvih zidova, po kojima se (potpuno trapavo) možemo penjati. Kako su očito mislili da ti platformerski elementi neće biti dovoljan izazov za igrače, developeri su ubacili i raznorazne dionice s hazardnim materijama (kiselinom ili tko zna čime), gdje moramo pronaći odijelo koje će nas štitti, a onda panično jurcati po takvoj podlozi u potrazi za itemima koji će nam produžiti trajanje otpornosti odijela. Iako ih (za razliku od onih platformerskih) nema puno, ovi segmenti veoma su iritantni i jednostavno vas frustriraju do te mjere da ćete tko zna koliko puta pomisliti da ugasite igru, izbrišete je s harda i više nikada ne upalite.

Sve frustracije u jednoj jedinoj slici

Pomalo mi je neshvatljivo zašto su se developeri odlučili na ovako drastičan iskorak u odnosu na prethodnu igru. Ok, jasno je da su sve one mračne i uske hodnike morali nečim novim osvježiti, no ubacivanje kojekakvih neprirodno složenih environmentalnih zagonetki i nepreciznog i kaotičnog majmuniranja po brojnim platformama doista nije baš najpametnije rješenje. Sve to i te kako utječe na ionako veoma tešku i izazovnu igru, te ju bespotrebno čini još težom, čak i na najnižoj razini težine, a to bi u konačnici moglo mnoge odvratiti od igranja.

Battlemode

Za razliku od prošle igre, DOOM Eternal dolazi s odgovarajućom multiplayer komponentom. Ovaj  put, umjesto klasika žanra, poput Deathmatcha, Capture the Flaga i sličnih modova, ovdje nas je dočekao Battlemode. Radi se još jednoj iteraciji sve popularnijeg asimetričnog multiplayera, koji se igra 2 na 1, pri čemu dva igrača igraju u ulozi demona, dok treći igra u ulozi DOOM Slayera. Slayer je jedan, a ova dvojica su sami… ? Šalu na stranu, cijeli mod funkcionira veoma dobro, nudeći nam doista nešto novo. Balans između Slayera i demona postoji, no upravo zbog inferiornosti demona (unatoč tome što oni mogu dozivati u pomoć druga demonska pojačanja), igrači koji njima upravljaju moraju surađivati i zajednički graditi taktiku protiv jačeg i opasnijeg Slayera.

Ovaj glavonja zna biti vrlo neugodan, ako mu dozvolite da se razmaše..

Iako Battlemode na prvu ne nudi puno, te pored sjajne i veoma duge kampanje možda djeluje suvišno, radi se o sjajnom dodatku koji bi, ukoliko id Software nastaviti dodavati sadržaj u igri (a navodno bi trebao), mogao vremenom biti još bolji. No, i trenutnom stanju, predstavlja pravi dašak svježine u ionako već monotonu i neinventivnu multiplayer domenu, a i poslužit će i kao pravi odmor za dušu nakon iznimno stresne kampanje.

Akcija od koje se oči tope

Doom reboot je zahvaljujući svojoj prezentaciji i produkciji mnoge ostavio bez daha. Nastavak na tom polju ide nekoliko koraka dalje, nudeći nam spektakularni paket pakleno dobrih vizuala i još bolje mjuze, uz veoma fluidno izvođenje. Grafika u igri ostavlja bez daha, a uz bogatstvo boja i svu silu efekata, eksplozija i hektolitara krvi (zaboravih reći, igra je veoma krvava i brutalna, stoga nemojte je igrati u društvu klinaca i onih slabog stomaka) beskonačnog broja demona s kojima se istovremeno borite, sve se to vrti bez ikakvog pada frameratea, čak i na starim PS4 modelima (iako povremeno konzola zna biti bučna, kao da će poletjeti..).

Još jednom da naglasim, DOOM Eternal je veeeeoma brutalan i krvav

Cijeli vizualni ugođaj dodatno dobiva na značaju zahvaljujući vrhunskom Heavy Metal soundtracku Micka Gordona. Ovaj skladatelj još jednom je uspio nadmašiti sebe, stvorivši jedan od najmoćnijih i najagresivnijih soundtrackova ikad, koristeći pri njegovom stvaranju pomoć brojnih heavy metal bendova i izvođača (već smo ranije pisali o heavy metal zboru, pa više o tome možete pronaći ovdje). Svaka vaša akcija ispraćena je moćnim metal rifovima, koji se savršeno uklapaju uz preglasne eksplozije i riku demona, koje skraćujete za glavu, torzo, ruku ili nogu.

Efekti pršte na sve strane, no oni s plasma pucaljkom definitivno su najblještaviji

S tehničkog aspekta, igri se gotovo da nema što zamjeriti, no ako ćemo baš sitničariti, spomenut ću povremeno duga učitavanja, koja su inače vrlo česta s obzirom na to da je DOOM Eternal pakleno teška igra, koja će vas tko zna koliko puta namučiti, „ubiti“ i vratiti na posljednji checkpoint. No, kao što rekoh, ne radi se baš sada u toliko dugačkim učitavanjima, pa ovu primjedbu, ako želite, možete slobodno i zanemariti. S druge strane, više su mi smetali već spomenuti neprecizni i iritantni platformerski elementi, koji su zapravo i glavni krivac nešto lošije ocjene igre. Da su developeri ovaj segment pametnije riješili (ili ga barem smanjili), kompletan dojam bio bi još bolji.

Stress me baby one more time

DOOM Eternal je veoma dobar shooter, ali ne i najbolji koji možemo zaigrati na ovoj generaciji. Štoviše, ima ih nekoliko koji su, po mom mišljenju, od njega bolji (recimo, DOOM reboot i Titanfall 2). Zbog uvođenja nekolicine neshvatljivo besmislenih elemenata (prije svega prokletih platformerskih dionica, koji razvodnjuju fantastičnu akciju i dodatno ubijaju volju za igranjem), DOOM Eternal ipak nije uspio da nadmaši sjajni reboot iz 2016-te, a vjerujem da će ga ti isti noviteti koštati i barem neke nagrade za igru godine.

Za sve fanove ovog kultnog serijala, najnovija iteracija Slayerovog okršaja s hordama demona iz pakla predstavlja obaveznu lektiru. S druge strane, ako ste casualac, koji svoje slobodno vrijeme provodi igrajući „laka štiva“ kao što su Call of Duty ili Battlefield, DOOM Eternal bi vas mogao vrlo neugodno iznenaditi i već do kraja prvog levela totalno demoralizirati i odbiti od daljnjeg igranja. S treće strane, ako tražite shooter, kako biste na test stavili svoje konfiguracije ili pak dokazali „nevjernicima“ što aktualne konzole još mogu, pustite im DOOM Eternal i pratite njihovu reakciju. Kako god, bez obzira na sve mane koje ovaj naslov ima, ove godine definitivno nećete zaigrati bolji shooter – ili barem nećete, sve do izlaska Halo Infinitea.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.