Putovanje počinje

Pojava igara specifično dizajniranih za uređaje namijenjene prenošenju pokreta na TV ekran izazvala je zanimljivu reakciju: podjelu igračke populacije. Igrači koji vole ovaj tip igara reći će da ovi drugi nemaju pojma. Hard core konzolaši zapravo nikada nisu najbolje prihvatili tehnologiju prepoznavanja pokreta. Gamepad je za njih alfa i omega upravljačkog sklopovlja. Što sada? Sada imamo problem. To je sigurno. Može li neka nova tehnologija u potpunosti zamijeniti gamped? Nintendo je Wii kontrolorom dokazao kako se jednostavni princip detekcije pokreta može vrlo efikasno primijeniti u igračkom svijetu. Od tada, ostale kuće samo primjenjuju slična pravila. Microsoft je Kinectom pokušao statičnog igrača natjerati na malo fizičkoga rada. Poznati slogan „You are the controller“ Sonyevi su marketinški gurui ismijavali do krajnjih granica. Jesu li imali pravo? Što više igram Kinect igre, to sam skloniji tvrdnji da su bili u pravu. Do sada sam probao svašta: od Kinictimalsa, preko Kinect Adventuresa i Sportsa, Zumbe, StarWarsa do Mass Effecta 3 i Dead Spacea 3. Sve su to igre koje su na neki načini imale implementiranu tehnologiju prepoznavanja glasa i pokreta. Fable: The Journey najnoviji je Kinect uradak kojeg sam imao prilike probati.

Fable je jedan od najvećih dragulja Xbox branda. Usudio bih se reći, uz Halo i Gears of War, Fable je treći najbolji, jedinstveni naslov ikad izdan za Microsoftovu konzolu. 2004. godine, u Big Blue Box studiu pod budnim okom Petera Molyneuxa započela je nevjerojatna priča o životu heroja u čudesnom svijetu Albiona. Fable je dugo vremena slovio kao jedna od najljepših igara RPG žanra na tadašnjim konzolama. Događaji su se odvijali točno onako kako je to igrač htio: mogli ste biti pozitivan lik, ali pružala vam se mogućnost biti negativac. Sve je ovisilo o odlukama koje ste putem donosili. Sljedeća reinkarnacija Fable serijala pojavila se 2008. godine na Xbox360 konzoli i odmah je zaradila hrpu nagrada. Ovo je prema mnogima bio najbolji Fable ikada. Treći nastavak objavljen 2010. godine prošao je prilično mlako. PC verzija, izdana nekoliko mjeseci kasnije, nije dobro prošla zahvaljujući lošoj implementaciji komandi. Četvrti nastavak Fable sage, objavljen krajem 2012. godine dočekan je na nož. S razlogom. Ovo je prvi i nadam se jedini Fable napravljen isključivo za Kinect. Promjena Lionheadovog engina u Unreal engine 3 jedini je tračak svjetlosti na kraju tunela zvanoga The Journey. Ambijent je ostao netaknut: bajkoviti krajobrazi, predivne građevine, mnoštvo neprijatelja, uglavnom, hrpa sitnica koje smo gledali u prijašnjim nastavcima prisutna je i u ovom dijelu.

Kočija, stanari, kućica

Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio

Putovanje Albionom možemo shvatiti kao epilog odavno završene priče. Theresa, čuvarica tornja u prijašnjim je nastavcima bila prilična zagonetka. Nismo točno znali je li ona u potpunosti pozitivan lik ili skriva nešto demonsko u sebi. Kroz desetak sati igre saznati ćemo pravu istinu. Gabrijel je neozbiljni dječak sa velikim zadatkom: mora spasiti svijet od velikog zla. Nekada bi smo ga zvali Herojem Albiona. Karavana u kojoj se nalazi putuje prema glavnom gradu. Gabrijel potpuno nezainteresirano prati pleme na začelju karavane. Polagano putovanje je oduvijek smatrao dosadnim, a nije mu se jednom dogodilo da je zaspao za uzdama i završio s kolima u nekom jarku. Istu sudbinu će doživjeti još jednom. Ovaj put će ga neodgovornost spasiti od sigurne smrti kada se most kojim prolazi uruši točno ispred njegovih kola. Kada kažem kola, mislim na konjsku zapregu. Stara raga u Gabrijelovom vlasništvu, imena Sarin, vjerni je suputnik. Maziti će je i paziti cijelim putem. Napojiti će je hladnom vodom iz česme i nahraniti svježe ubranom crvenom jabukom na svakom odmorištu. Timarenje je nužan dio higijene. Liječenje rana Sarin će nagraditi veselim rzanjem i punim zdravljem. Sarin će putem zaraditi više od jednog udarca, a dogodi li joj se što ozbiljno, putovanje je gotovo. Tamagotchi gigantskih razmjera. Volite konja svoga kao bližnjega svoga. Kada uhvatite uzde u ruke, odmah prorade kočijaški nagoni! Psujete sve u 16. Pogotovo ako vas napada kakva leteća/gmižuća/trčeća napast. Savjetujem da se sprijateljite sa uzdama jer će te veći dio igre provesti kao kočijaš.

Vidi koliki je!

Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže.

Ono malo akcije koju putem doživite, dobro će te zapamtiti! Nekoliko različitih oružja može izazvati ozbiljne ozljede ramena i ruku. Ne. Krivo ste shvatili. Nećete ozlijediti gobline, balverine, hobove, paukove i slične nemani nego sebe. Pripremite hladne obloge jer će vam trebati nakon nekoliko sati lamatanja lijevom i desnom rukom. Lijevim dlanom bacate magiju Push (protumačite je kao bič), a desnim dlanom bacate bolts ili kugle energije. Ako malo zamašete desnom rukom (onako kao princeza Dijana s balkona) tada se bolt naoštri i postaje flame bolt, eksplozivni projektil. Nagnete li dlan iza ramena (zamislite bacanje koplja) onda iz vaših ruku izlijeće ubojiti kristal u vidu koplja. Učinite li swipe pokret dok bacate neku magiju, možete izvoditi različite gadosti poput gađanja hobova iza zida: bolt prvo leti ravno onda skrene pod 90 stupnjeva u smjeru swipe pokreta. Gađaju li vas praznoglavci kamenom, jednostavno dignete lijevu podlakticu kao da se branite od udarca. Ispravno tempirana obrana odbije kamen nazad, pravo na praznoglavca. Priznajem, mehanika je zabavna. Dok radi. Ako mrdnete iz fotelje, kauča ili nečeg udobnijeg na zahod, morate ponovno kalibrirati Kinect. Ciljanje neprijatelja je prava muka ako se nalaze na više razina. Komande naprosto ne reagiraju ili nisu dovoljno precizne pa potez morate ponavljati i ponavljati i ponavljati…

Copy-paste neprijatelji nisu nimalo interesantni kada jednom shvatite dinamiku udaraca. Interaktivnost se svodi na peglanje nekoliko magija i nezaobilazno potezanje uzda. Ponekad možete izbjeći napad, ako se nagnete lijevo ili desno. U pravilu, sjedite u naslonjaču, držite ruke u zraku i proklinjete preciznost. Događaji su predodređeni pa ih morate izvesti baš onako kako su developeri zamislili. Svako pucanje, svaki obračun s bossovima, svako pomicanje, sve je skriptirano, sve je linearno.

Skupljanje novaca i sistem trgovine zamjenjuje skupljanje šarenih orbova. Upgrade Tokens (zarađuju se intenzivnom makljažom negativaca) omogućavaju proširenje sposobnosti i pojačavanje udaraca. Bilo bi normalno očekivati glasom pogonjene izbornike odnosno da izbornici znaju „slušati“ pa da se aktiviraju na glas, no šipak. Možete se derati kao magare, Kinect ne čuje. Samo glavne grupe izbornika možemo aktivirati glasom. Za sve ostalo moramo mlatiti tipke po zraku.

Zagonetke su mali, ali zanimljivi dio The Journeya. Ne radi se o višoj matematici, nego o jednostavnim mozgalicama za gubljenje vremena. Interaktivnost u ovim elementima dolazi do punog izražaja.

Razvezana priča privedena je kraju. Fable, oblikovan u cjelinu, postaje razumljiv i onim igračima koji nisu igrali prethodne nastavke. Vrhunska produkcija ponovno dolazi do izražaja: sinkronizacija glumačkih glasova izvedena je vrhunski. Cijeli soundtrack iznenađuje kvalitetom. Često će te se nasmijati raznim komentarima ili neočekivanim situacijama. Samo da nema tog nepreciznog „čaranja“ …

Alojz?!

Prestadoše čari u šumi Striborovoj

Nespretno kontroliranje magija tek je vrh ledene sante problema. Nemaštovito izmijenjeni stil igre, temeljito ignorirani koncept role playinga, nemogućnost izbora događaja i ograničavanje kretanja glavnog lika osim po predviđenoj putanji najveća su razočarenja upakirana u ljubičastu Kinect kutiju.

Dolazak do cilja ne generira onaj osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, očaranosti događajima. Kao da je ovu igru radio neki drugi developer. Lionhead Studios zastranio je u potpunosti. Čarolija Fablea, bajka koju smo voljeli, uništena je do temelja. Kako rekoh, ekonomije nema. Izbora događaja nema. Povratka nazad nema. Lutanja po otvorenom svijetu: nema. Ostalih Fable elemenata: nema. Zamalo je bilo seksa, ali Theresa je sve pokvarila, dakle seksa nema. Krvi: nema. Pa dobro, zar je ova igra napravljena samo za djecu? Za demonstraciju kako Kinect ne bi trebao raditi? Ne razumijem. Dobili smo frišku figu i onda Lionhead još nudi DLC. Najradije bih spakirao igru, poslao je na adresu izdavača i tražio svoje novce nazad.

Fable: The Journey uvjerljivo je najgori završetak nevjerojatne priče fantastičnog sadržaja. Raskoš vizuala ne može prikriti brojne propuste u igri. Upravljanje specijalnim moćima, privid magičnosti, čarolija Kinecta, kako god hoćete, zasjenjena je lošom interpretacijom žanra. Razvojni tim odlučio je forsirati Kinect pretvorivši labuda u crno pače. Lionhead je pošteno upropastio jednu od najboljih franšiza ikad. Fable je mrtav. Slava mu!