Ubisoft već godinama igra na sigurno sa svojim Far Cry serijalom (ruku na srce, to čini i sa ostalim serijalima, zar ne, no isti ipak nisu tema ove recenzije). Od provjerene i dokazane open world FPS formule i koncepta i mehanike koji su u nekoliko navrata (četiri službene igre uz nekoliko reizdanja te jedan potpuno novi spin off) pokazali da ponekad neke značajnije promjene ipak nisu potrebne kako bi se nešto i dalje održalo svježim, Ubisoft ipak nije tako lako odustajao. Dobro, dobro, svaka nova Far Cry igra bacila nas je u potpuno drukčiji setting, upoznala s novim, prilično neugodnim ali pamtljivim likovima, što je ipak bilo i više nego dovoljno da se svaka od igara iz ovog serijala nađe u samom vrhu FPS ponude, međutim posljednji službeni nastavak igre, veoma dobri Far Cry 4, ipak je pokazao pojedine slabe točke, koje su se uglavnom manifestirale kroz reciklažu ideja i svega dobrog iz vjerojatno najbolje igre iz serijala, odličnog Far Cryja 3, tako da su mnogi očekivali da će Ubisoft nakon četvrtog dijela igre napraviti malu pauzu sa serijalom prije nego se odluči na razvoj nove igre iz istog. Stoga nas je prilično iznenadila brza najava nove Far Cry igre, potpuno drukčije od svega što smo do sada imali priliku vidjeti.

I dok smo se nekako nadali nastavku fantastičnog Blood Dragona (i dalje ga nestrpljivo očekujemo), Ubisoft je hrabro napravio ogroman zaokret u serijalu i poslao nas 12,000 godina u prošlost – najavio je Far Cry Primal – dijelom spin off, a dijelom punokrvni novi nastavak, čija nas je radnja vratila čak do kamenog doba, 10,000 godina prije Krista. Ipak, je li novi setting pa i ogroman vremenski razmak i povratak u daleku prošlost dovoljan da o novoj igri govorimo isključivo u superlativima?

10,000 B.C.

Kao što smo već spomenuli, Ubisoft je radnju nove Far Cry igre odlučio smjestiti čak 12,000 godina u prošlost, u nemilosrdno prapovijesno Kameno doba, u vrijeme kada je opasnost doslovno vrebala na svakom koraku.

Radnja Far Cry Primala tako prati Takkara, mladog lovca plemena Wenja, koji zajedno s nekolicinom pripadnika svoga plemena kreće u potragu za mitskom dolinom Oros, obećanom zemljom u koju je njegov narod nekada davno migrirao. Međutim, Takkarova sudbina poprimit će nešto mračniji i ozbiljniji ton kada prilikom lova na mladog mamuta njega i njegovu lovačku skupinu napadne sabljozubi tigar. Tijekom krvavog sukoba, tigar ubija sve lovce osim Takkara, kojem teško ranjeni vođa skupine na samrti nalaže da nastavi potragu za Orosom i ostacima svoga plemena, što Takkar i čini. Putujući sam, Takkar napokon pronalazi Oros, no tamo ga dočekuje prilično neugodno iznenađenje – on doznaje da je njegovo pleme desetkovano u sukobima sa susjednim plemenima koja baš i nemaju dobrosusjedske namjere. On doznaje da su se pripadnici plemena Wenja našli između dvije veoma neugodne plemenske frakcije – našli su se na meti kanibalistički nastrojenih pripadnika plemena Udam s jedne strane te fanatičnih štovatelja vatre iz plemena Izila (ne, nisu Isilovci, iako i ovi vole da se igraju s vatrom) s druge. Doznavši da se pojedini preživjeli iz njegovog plemena nalaze raštrkani dilljem Orosa, Takkar odlučuje skupiti sve pripadnike svoga plemena kako bi formirao novo, jače pleme, koje bi se moglo obraniti od naleta ratobornih susjeda  i tu počinje naša velika avantura.

To bi u suštini trebala biti okosnica priče Far Cry Primala, a kako će se i kojim tempom priča u konačnici odvijati, to ovisi isključivo od igračevih želja, međutim neće vam trebati dugo da shvatite da priča igre ipak nije na razini one iz prethodnih nastavaka,  a razloga zašto je tako ima mali milijun no svakako ćemo izdvojiti one najvažnije. Prvo što će vam već nakon nekoliko sati igranja zapasti u oči jeste nepostojanje pozadinske priče u igri. Tu je i nedostatak emotivne povezanosti, kako s glavnim likom tako i s sporednima koji su, iako na momente živopisno i sjajno dočarani, ipak prilično bezlični i lako zaboravljivi. Također, ne treba dvaput spominjati da ova igra zapravo i nema nekog dominantnijeg negativca, poput Vaasa Montenegra ili Pagana Mina, što svakako dodatno utječe na “mlakost” kompletne priče igre.

Povratak u prošlost

Promatrajući gotovo sve njegove glavne gameplay elemente, slobodno možemo zaključiti da se Far Cry Primal baš i ne razlikuje previše od svojih prethodnika – i dalje je pred nama standardno slobodno lutanje ogromnim otvorenim svijetom, borba s protivničkim frakcijama i zauzimanje protivničkih baza radi otključavanja mape te neizbježni crafting koji je ovaj put još rudimentarnije riješen, što je i logično budući da se radnja igre odvija za vrijeme Kamenog doba. Još jednom je pred nama ogroman otvoreni svijet prepun glavnih i sporednih zadataka i raznoraznih predmeta za skupiti,  pa bismo se usudili reći da igramo još jednu identičnu Far Cry igru da ipak nema nekoliko značajnijih noviteta koji utječu na samu igru.

Naime, Far Cry Primal se od dosadašnjih igara iz serijala razlikuje isključivo po trima velikim značajkama – radi se o isključivo single player igri (zaboravite na multiplayer, jer ga uopće nema), zatim korištenju samo hladnog oružja koje je zamijenilo vatreno te mogućnošću pripitomljavanja i kontrole divljih životinja (o ovome detaljnije u idućem poglavlju). Svaka od ovih stavki zaista mijenja igru iz korijena i to je definitivno jedan od najvećih pluseva ovog ostvarenja.

U minimum 30ak sati, koliko će vam biti potrebno da završite igru, nagledat ćete se dosta poznatih stvari te se u više navrata iznenaditi i šokirati onim novim što igra donosi.  Prije svega, moramo spomenuti Oros, fantastično dočaran ogromni otvoreni svijet prebogat florom i faunom i prepun različitog sadržaja – divlje životinje, protivničke baze i kampovi, hrpetina predmeta za skupiti i opasnost koja vreba iza svakog drveta definitivno utječu na ugođaj koji ova igra pruža. Zbog grandioznosti prostora i hrpetine zadataka nije se teško izgubiti u igri i doslovno zaboraviti na glavne misije te se baciti na tumaranje ogromnim, ali nevjerojatno detaljnim i živim lokacijama netaknute prirode. Naravno, u svakom trenutku morat ćete biti spremni na fajt, jer kao što rekoh, opasnost vas čeka iza svakog ugla.

Upravo zbog korištenja isključivo hladnog oružja (na raspolaganju su vam luk i strijele, koplje te više vrsta batina koje su prilično korisne za razbijanje protivničkih glava) svaka borba poprima novu dimenziju – bilo da se borite s ljudima ili životinjama (a to činite iz prvog lica, ne zaboravite), uvijek će vam glava biti u torbi (samo se sjetite lovačkih izazova iz prethodnih igara, kada na primjer neku opasniju živuljku morate srediti nožićem ili slično). Upravo zbog hladnog oružja, svaka borba znatno je taktičnija i istoj ćete prilaziti mnogo opreznije.

Lov i skupljanje (plodova i drugih materijala) bili su od velikog značaja u Kamenom dobu, a Ubisoft je taj dio u Far Cry Primal uspio sjajno prenijeti. Svaki lov na krupniju divljač predstavlja pravi izazov i zahtjeva dobro dozu taktike, a rušenje svake od gorostasnih živuljki nagradit će vas brojnim bonusima i resursima zahvaljujući kojima možete nadograditi svoju opremu, bazu i vještine (skill tree je gotovo identičan onima iz prethodnih Far Cry igara), a posebnu dimenziju lovu daje i izmjena dana i noći, budući da nas noću očekuju rijetke i mnogo opasnije zvijeri, koje opet daju bonuse vrijedne dodatnog truda. Ipak za takvo što bit će potrebno dobro ojačati svoj lik i opremiti ga što ubojitim oružjem, tako da će neiskusni igrači koji se u ranim stadijima igre goloruki upute u noćni lov lako postati plijen, kako nokturnalnih životinja tako i ljudskih protivnika kojima se eto baš te večeri jede ljudsko meso. A kada smo već kod životinja…

Beastmaster u Far Cry svijetu

Ne, nećemo u ovoj igri vidjeti Marka Singera u ulozi Dara (samo se malo igramo s filmskim referencama u podnaslovima) , ali sposobnosti kojima Takkar raspolaže dosta su slične onima koje je spomenuti heroj imao u legendarnom filmu s početka osamdesetih.

Baš kao i gore spomenuti Dar, i Takkar može pripitomljavati brojne divlje životinje, poput vukova, sabljozubih tigrova, pa i medvjeda i mamuta i drugih, što zna biti prilično korisno, kako u borbi tako i u drugim aspektima igre – tako su na primjer vukovi, sabljozubi tigrovi ili medvjedi iznimno korisni saveznici u borbi, sova je inače vaš vjerni pratitelj i izviđač, dok veće primjerke prapovijesnih živuljki možemo koristiti kao prijevozna sredstva budući da u ovoj igri nema automobila i sličnih dvokotačnih ili četverokotačnih vozila.

Samo dozivanje životinja u pomoć riješeno je vrlo jednostavno i odvija se pritiskom jedne jedine tipke, što će se svidjeti onima koji ne vole komplicirati previše tijekom igranja. Međutim, koliko god prizivanje životinja bilo jednostavno i općeprihvatljivo, mišljenja sam da je samo kroćenje i pripitomljavanje istih trebalo biti barem malo kompliciranije i složenije, jer bez imalo muke isto tako pritiskom na određenu tipku kada ste u blizini neke od životinja, riješili ste problem. Mišljenja sam da je to moglo biti mnogo bolje riješeno, na primjer pomoću neke barem malo kompliciranije mini-igre (sjetite se Johna Marstona i njegovog kroćenja divljih konja) što bi igri dalo dodatnu dozu izazova. No, što je tu je – ipak je najvažnije da ova mehanika funkcionira i da predstavlja iznimno koristan dodatak gameplayu.

Ipak koliko god nam različitog sadržaja Far Cry Primal donio, ne možemo okrenuti pogled od određene repetitivnosti misija i zadataka kojima ova igra raspolaže, no budimo realni, to je ipak normalno za open world žanr. Ipak je važnije da sadržaja ne manjka i da prekrasni Oros nije prazan, jer što bismo činili da jeste?

Land before Time – Rated M

Ono čega definitivno ne nedostaje Far Cry Primalu jesu krv i brutalne scene, kojih imate na svakom koraku, a kojima je Ubisoft sjajno uspio dočarati svirepost i brutalnost Kamenog doba, prvenstveno zahvaljujući veoma dobroj atmosferi i sjajnoj audiovizualnoj podlozi.

Far Cry Primal zaista izgleda prekrasno, počevši od samog Orosa kojeg krase nevjerojatno detaljni zeleni proplanci, šume i rijeke, pa i snijegom pokriveni planinski vrhovi, od kojih svaki od njih ima osobni ekosustav. Netaknuta priroda u igri izgleda nevjerojatno i zaista, bez pretjerivanja, nebrojeno puta zateći ćete sami sebe kako stojite u mjestu i razgledate okolinu i divite joj se, sve do te granice da uopće ne primjetite kada vam se krvoločna zvijer prišulja iz leđa i ščepa vas za vrat.

I koliko god je vizualna strana igre sjajna, zvučna je još bolja. Naime, kako bi kreirali što autentičniji ugođaj Kamenog doba, Ubisoftovci su angažirali brojne stručnjake iz polja lingvistike i antropologije, koji su osmislili potpuno novi jezik, inače zasnovan na indoeuropskim korijenima, te za njega osmislili tri dodatna narječja – po jedno za svako pleme iz igre. Da, sve ovo znači da u igri nećete čuti engleski, njemački, francuski ili bilo koji drugi jezik već vas očekuje spoj neartikulirano – artikuliranog glasanja i neverbalne gestikulacijke komunikacije potpomognute podnapisima u željenom jeziku, kako biste ipak znali o čemu se radi u igri. Sve to stvara zaista unikatan ugođaj, zahvaljujući kojem ćete se zaista osjećati kao da ste u Orosu, 12,000 godina u prošlosti.

I dok se audiovizualnom segmentu Far Cry Primala zaista nema što prigovoriti, priča i scenarij definitivno su morali biti bolji, a likovi znatno kvalitetnije osmišljeni. Možda nas je Ubisoft malo razmazio sjajnom plejadom negativaca i drugih likova iz dosadašnjih Far Cry igara, no ovdje iste zaista nećete pronaći i to je svakako jedna od najvećih mana produkcijsko – kreativnog dijela igre.

Djelomično uspješan eksperiment

Kada na kraju sve zbrojimo i oduzmemo, dolazimo do zaključka da Far Cry Primal predstavlja hrabar pokušaj Ubisofta da na tržište donese nešto drukčije – ipak s naglaskom na „pokušaj“, jer Ubisoft je u tome djelomično i uspio, predstavivši nam spektakularan prapovijesni svijet vrijedan istraživanja, međutim pomalo neugodni Deja Vu osjećaj koji će vas dobar dio igre ipak pratiti, predstavlja svojevrsnu kočnicu i barikadu koja nam ne dozvoljava da Far Cry Primal smjestimo u kategoriju megahitova za koje su rezervirane najviše ocjene.  Isto tako, nedostatak bilo kakvog multiplayera svakako će zasmetati pojedinim igračima budući da se igra trenutno prodaje po punoj cijeni, a ne nudi ništa osim story single playera. No i bez svega toga, definitivno se radi o vrhunskom komadu visokobudžetne virtualne zabave, vrijednom barem jednog igranja – jednog jer zbog nezanimljive priče teško da ćete ga dvaput odigrati.