Kada razvoj igre traje godinama, a još k tome igra pokupi brojne nagrade prije nego je uopće završena, tada možemo reći da je pred takav naslov letvica postavljena vrlo visoko. Što se malenog Feza tiče, on ju je preskočio i preletio.

Long time ago…

Igra vas stavlja u ulogu malenog i slatkog Gomeza, bića koje sretno egzistira u mirnom dvodimenzionalnom svijetu skupa s ostalim veselim seljanima. Sve je divno i krasno do trenutka kada velika zlatna kocka, hexahedron, izgubi svoju stabilnost i eksplodira na puno sitnih fragmenata i kocki koji se razbacaju posvuda, stvarajući na taj način nestabilnost i glitcheve u cijelom svijetu. U isto vrijeme naš junak Gomez bude darovan magičnom i slatkom crvenom kapicom fez, koja mu ukaže na to da njegov dvodimenzionalni svijet ima i mističnu, treću dimenziju kojom on sada može upravljati. Tu započinje naša avantura. Maleni Gomez kreće na put po svijetu kako bi prikupio sve fragmente i dijelove hexahedrona.

Standardni bočni pogled u igri

Realnost je percepcija, a percepcija je subjektivna

Što se tiče same mehanike igre, ona je jednostavna do bola, a s druge strane kompleksna koliko može biti. Fez je 2D igra u 3D svijetu. Da pojasnimo, cijeli svijet i cijela igra je u svakom trenutku u tri dimenzije, ali vi na nju gledate iz četiri bočne perspektive i tako dobijete privid 2D platformera, a zapravo gledate ortografsku projekciju bočne strane. Kao što smo gore naveli, magična kapica na glavi, fez, omogućava vam da te perspektive samostalno izmjenjujete u horizontalnim smjerovima. Cijela mehanika igranja se svodi na standardno kretanje, skakutanje i izmjenu perspektiva. Vrlo jednostavno, a opet tako kompleksno, jer svakom promjenom otvaraju vam se nove situacije na ekranu. Otvaraju se skriveni dijelovi, zatvaraju stari, a što je do sada bila velika rupa između dvije platforme sada je jedna povezana platforma preko koje se slobodno krećete. Naravno, ovakav način igranja je sam po sebi kompliciran, pogotovo za osobe kojima je teže snalaženje u prostoru, a od stalnih vrtnji i izmjena perspektive i arhitektima se zna zavrtjeti u glavi.

izgled prvog sela, kasnije leveli postaju kompleksniji…

Da ne ostane sve na vrtnji, developeri su u igru ubacili fine slagalice i zagonetke. Zapravo cijela igra je jedna velika mozgalica jer pred vas ne stavlja nikakve zadatke koje morate rješavati niti vam daje upute za iste, slobodno se krećete među pojedinim razinama u svijetu te ulazite iz jedne u drugu preko različitih vrata i portala. Kada naletite na zid i ne znate što dalje, e tada moždane vijuge gore kako bi došle do rješenja problema. Pri rješavanju će vam nebrojeno puta pomoći i hrpa sitnica koje ste do sada imali prilike vidjeti na prethodnim razinama. Uhvatit ćete se da zapisujete i pokušavate odgonetnuti tajanstvene jezike koji su razbacani po svijetu. Jedan od njih je, naprimjer,  napravljen od samih oblika iz tetrisa, a pronalazit ćete i QR kodove koje možete očitati s mobitelima. Cijela igra je, u suštini,  slaganje jedne velike slagalice od puno sitnih dijelova. U početku ćete možda imati problem sa korištenjem svjetske mape po kojoj se zapravo krećete, no nakon što ju naučite čitati igranje će postati pravo zadovoljstvo i moći ćete se na miru posvetiti igri i zagonetkama.

U početku bijaše piksel…

Spomenimo malo i samu prezentaciju Feza. Grafika u igri je slatka, simpatična i jarkih boja s efektima kao što su izmjene dana i noći, vremenskih uvjeta i slično. Glavni stil oko kojeg se vrti cijela igra (i filozofija) jest piksel i pikselizirana grafika koja tako dobro izgleda u fezu da je naprosto divno što nakon toliko godina od vremena Nintenda, ere 8 ili 16 bitnih igara, ovakav stil izgleda apsolutno predivno. S druge strane, tu je atmosferična i ambijentalna muzika, koja je napravljena u chiptune, 8-bitnom stilu, koja izvrsno nadopunjuje grafičku stranu i čini savršenu cjelinu.

jarkih boja zbilja ne nedostaje

Nintendo filozofija

Sigurno se sjećate veselja i radosti koje bi vas obuzelo kada ste prvi put zaigrali, recimo, Super Maria na Nintendu (ovo sjećanje je svakako prvenstveno rezervirano za malo starije igrače). Čudesan osjećaj kada vidite nešto što dosad niste. Igra koja vas tjera da igrate dalje i istražujete. Umjetnik i dizajner Phil Fish, kreator Feza, uspio je napraviti upravo to. Svoju očitu ljubav prema starim igrama i dječačku zaluđenost Nintendom uspješno je prenio u ovaj izvanredan naslov. Igru jednostavno morate probati da bi razumjeli o čemu se točno radi, jer mašta koja je kreirala ovakav svijet i ideju proteže se kroz cijelu igru, kroz svaki segment, kroz svaku teksturu i piksel, a s druge strane izbija vani i sami postajete svjesni iste. Natjera vas da se i sami prisjetite tog minulog vremena te da se s istim onim žarom divite igri. U igru je uloženo jako puno truda i na svakom koraku se može vidjeti kako je igra rađena s ljubavlju. Naravno, bilo bi nepravedno ne spomenuti i programera koji je skupa sa Philom radio na igri, također genijalac imena Renaud Bédard, koji je u Fez ugradio svoju umotvorinu, takozvane trixele, na kojima je baziran engine same igre.

Da rezimiramo, Fez je izniman i unikatan naslov, jedan od onih za koje možemo reći: „One in a million“. Naslov koji bi trebao biti primjer svakoj igri, ne samo indie igrama. Usudio bi se reći da je Fez izvan svake kategorije. On nije samo iskustvo igranja igre, on je puno više od toga. On je čitanje knjige, gledanje filma, igranje, učenje i promatranje jedne ere gaminga. Pokazuje kako su upravo igre jedan od oblika i medija umjetnosti putem kojeg svatko može izraziti. Stoga, genijalcima koji se kriju iza ovog dijamanta, skidamo kapu, kad već ne možemo stisnuti ruku. GG!