EA Sportsu i njihovoj popularnoj nogometnoj simulaciji još prošle godine je bačena rukavica od strane Konamija. FIFA je dosta igrala na sigurno i pouzdavala se u svoje licencirane proizvode, momčadi, igrače, Ultimate Team mode i jaku zajednicu koja vjerno prati izlazak svake iduće inačice ovoga serijala. No, iako PES nije tržišno uspio previše zaprijetiti FIFI, nudio je opet jednu dobru (neki bi rekli i bolju) alternativnu opciju za ubijanje vremena između poluvremena utakmice Lige prvaka na TV-u. Nije se ni sumnjalo da ćemo dobiti neke novosti koje će promijeniti način na koji igramo nogomet u EA-ovoj igri, no ostaje pitanje koliko se toga to promijenilo i jesu li sve promjene dobrodošle?

Krenimo od najvećih novosti u novoj FIFI. Što se tiče tehničkih pomaka, igra je dobila novi engine, imena Frostbite. Za one koji su igrali igre kao što su Battlefield 4,  Star Wars Battlefront ili Mirror’s Edge Catalyst već znaju za što je ovaj engine sposoban. U kontekstu sportske simulacije pružio nam je ljepše igranje, još realnije kretnje igrača, no, nažalost, i češće bugove i glitcheve nego u prijašnjim nastavcima. Neki će imati dovoljno sreće da takve stvari ne primijete često, no ako ikad naleti neki glitch u krivo vrijeme, nadajte se da imate dovoljno živaca. Ipak, većinom se to događa prilikom proslave gola ili nekog drugog prekida igre, pa vas možda i nasmije, no unatoč tome, svakako nije nešto što je poželjno da se događa u igri ovakvog kalibra. Izgled igrača, njihove gestikulacije i izrazi lica napredovali su za stepenicu više, no opet će ovisiti o vašem ukusu koliko će vam se sve to činiti dobro i vjerno izvedeno (slična situacija je i kod novoga PES-a). Kada se sve zbroji i oduzme, radi se u konačnici o još jednoj impresivnoj nogometnoj igri što se tiče izgleda i same prezentacije.

Kad ulazimo u sferu prezentacije, vrijedi spomenuti izbornike i samo sučelje igre prilikom namještanja formacija. Na žalost ili na sreću, sve je poprilično isto kao i prošle godine. Jedini znak da se radi o novoj igri je promjena paleta boja u izbornicima i poneki sitno izmijenjeni detalj u izbornicima, ali sve je zapravo ostalo isto. Netko bi rekao ”što valja, ne treba mijenjati” dok neki mogu pročitati ovo kao lijenost developera, no najbolje da o tome u konačnici zaključite vi sami. Meni osobno bi bilo drago da je malo više vizualnih izmjena.

I MISLIO SAM TAMO PUCATI (DODATI)

No, tamo gdje nisam tražio izmjene (opet, govorim o osobnim preferencijama) tamo sam ih ipak dobio. Prvenstveno se to odnosi na izvođenje kornera i jedanaesteraca čije nove kontrole i mogućnosti graniče sa tragičnim i apsurdnim. Korneri, iskreno rečeno, iako imaju novi sustav izvođenja koji će biti zbunjujući u počecima, zapravo zna biti jako dobar i korisniji od prijašnjeg, no za to će vam trebati puno vježbe. Kod jedanaesteraca, nažalost, ne mogu reći isto. Glavni novitet je da sami pokrećete igrača prema lopti i  netom prije udarca sa lijevim analog stickom birate smjer dok sa pritiskom tipke za udarac određujete jačinu. Ovaj novi sustav se, očito, pouzdaje u inovativnost nakon par početnih pokušaja, no iskreno rečeno još nitko nije odigrao jednu utakmicu sa mnom, a da iskreno sve nije zavisilo o sreći ili je završilo sa salvom smijeha kao konačnim proizvodom. Vjerojatno i za to postoji načina da se usvoji od savršenstva, no nisam još uvjeren. Možda me netko od vjernih čitatelja i čitateljica može razuvjeriti, slobodno se javite. Ukoliko želite znati više o samome fenomenu, imate priloženi video:

Što se tiče same igrivosti, logike igre, ponašanja igrača i svih ostalih stvari unutar same simulacije igranja koja je većini ipak najvažnija, tu se nema puno stvari za prigovoriti. I dalje igra izgleda ”kao prava” sa ponašanjem igrača na terenu, kretanjima i mogućim dodavanjima i presjecanjima lopti. Obrane više nisu toliko nepobjedive kao prije, a mnogi igrači koji bi ipak trebali biti brži nego što su bili, sada zaista takvi i jesu. Barca i Real su i dalje neki poseban svijet za sebe, no ostatak momčadi i reprezentacija se čini boljima, jačima, a opet sa puno mogućnosti da pogriješe u nekim trenucima (prvenstveno vašom krivicom). Za razliku od PESa, suci su ovdje puno bolji, a i golmani i dalje manje živciraju nego u Konamijevom proizvodu, iako su ovdje i dalje često čudnovati.

Online igranje i dalje pati od velikog broja trolova, pogotovo u boljim divizijama gdje se i dalje exploitaju određeni bugovi u igri koji se otkrivaju na tjednoj bazi ili se pauzira igra do tri puta i odugovlači u nadi da će protivnik odustati od igranja. Sam taj sustav koji omogućava exploit postoji još od prošle inačice i čudno je da se nisu malo posvetili i tome u ovome nastavku.

PUT PRVAKA

Marcuuuuuuu..ovoga, Aleeeeex Hunter!

Najveća novost ovoga nastavka je koncentracija na detaljniji single player, a tu ne mislim na već izlizani career mode ili uvijek zarazni (i često nepošteni!) Ultimate Team mode. The Journey mode je nešto što će mnogi reći da nije potrebno nogoemtnoj simulaciji, no kad je zaigraju, ostati će oduševljeni što se ovo nalazi u igri. Journey mode je, usudio bih se reći i prvi, story mode u nogometnoj simulaciji koji donosi fiktivnog lika kojeg vodite kroz karijeru u kojoj se susreće sa mnogim poznatim nogometašima, igra za klubove Premiershipa i pokušava postati legenda najvažnije sporedne stvari na svijetu. Alex Hunter je središte Journeya, neodoljivo podsjećavši na mnoge mlade nade u Engleskoj koje se jako lako i jako brzo dignu u nebesa i čija daljnja karijera ovisi o nekoliko poteza nakon kojih završavaju u reprezentaciji i nekom od najjačih klubova u Europi (ili Premiershipu) ili igraju za drugoligaše do kraja karijere. No, kako se sve to igra? Ako ste igrali Career mode u najnovijim nastavcima NBA 2K  igara već će vam mnogo toga biti poznato, a ako niste znajte da ćete koketirati između privatnih vježba novih skillova, stvaranje fan baze putem društvenih mreža i odabirom određenih odgovora prilikom svakog intervjua i na taj način graditi ili urušavati odnos sa trenerom, igračima. U koančnici, mode stvara privid izbora puta do uspjeha kroz biranje idućeg kluba (iduće stepenice pri putu do vrha).  Uz sve to igra je puna slatkih detalja koji čine cijelu igru kompletnijom i iznimno impresivnim proizvodom. Od odabira vašeg najdražeg kluba na početku igre kojim će Alexova soba biti oblijepljena od mladih nogu i predstavljati najveći san do uzvika i okrutnog zadirkivanja navijača protivničkog kluba prilikom vašeg prvom ulaza u igru s klupe. U svemu ovom najviše će uživati oni koji uživaju u Premiership ligi (a to je 9o% ljudi), dok će i drugima biti sasvim dobra zamjena za online igranje i odmor od FUT-a s vremena na vrijeme. U svakom slučaju, nakon igranja Journey modea, mogli biste se zapitati kako se dosada ovaj mode nije pojavio te kako ste i mogli živjeti bez njega, bez obzira na određene mane, skriptirane događaje u igri i zapravo dosta predvidljivu priču. Zadaci, ugođaj, sitnice i dobra izvedba svega na terenu svakako su prevaga koja čini ovo velikim plusem u ovogodišnjem izdanju FIFE. Da li je savršeno? Nije. No, dobro sasvim sigurno jest i ugodna je zabava koja ukazuje na puno veće potencijale koje će, vjerujem, EA pokušati iskoristiti u narednim godinama. Možda je tu najveće moje oduševljenje jer sam zamišljao kako bi ovaj dio igre mogao biti još bolji nego što zbilja jest, no svakako je nešto što će, poprilično sam siguran, biti jedan od važnijih temelja serijala u budućnosti.

HIT OR MISS?

FIFA 17 donosi neke hrabre novitete od kojih su većina jako dobre ideje i imaju odličnu izvedbu. Korner i jedanaesterci, s druge strane, ne mogu se pohvaliti uspjehom kao Journey mode i novi engine. Ostaje žaljenje što i dalje nema Islanda, Hrvatske i još mnogih drugih klubova i reprezentacija, zbog razloga koje možemo samo nagađati (osim što znamo za slučaj Island) i duriti se još jednu godinu. Očito se EA Canada osjeća poprilično ugodno u ovom trenutku, sa ne prevelikim izmjenama u gameplayu, ponekim tehničkim bugom, velikim brojem stadiona, lopti, licenci, skoro pa potpuno istim izbornicima i modeovima sa blagim preinakama, tjednim updateom prvih momčadi svih većih klubova, Career Modeom koji donosi nove mini zadatke tijekom igranja, komentatorima koji imaju određene ”fore” kao spominjanje nečijeg rođendana unutar utakmica baš na taj datum kad tom igraču i zaista jest rođendan unatoč tome što su zapravo i dalje manje više jednaki i predvidvljivi kao prije. Eto, lijepi sam popis napravio, dug tri reda, o tome što sve krasi ovu igru, i dobro i loše, i subjektivnije i objektivnije. Na kraju ostaje samo da dam ocjenu koja je i dalje unutar visokog ranga, jer FIFA nikako ne zaslužuje manju. No, zbog svega što nam novi PES pruža, voljeli bi i kod njih još malo više rizika u samom poboljšanju igranja. Što, koga i čega točno? Ostavljam to vama, možda vama ništa ni ne smeta niti osjećate da ima prostora za poboljšanja kao neki drugi igrači/ice ove popularne igre.

I da, ova recenzija će vam dati i konačni ultimativni odgovor na vječno pitanje: Koju igru da kupim, FIFU ili PES?

Naš odgovor je:

.

.

.

.

wait for it

.

.

.

.

Kupite obje.