Dok im je fantastičan prošlogodišnji Konamijev Pro Evolution Soccer dahtao iza leđa, a u konačnici i popustio zbog nedostatka sadržaja i licenci, Electronic Arts je naišao ove godine na veliki izazov. Sve predvidljviiji gameplay, hrpa mikrotransakcija i premalo inovacija bili su elementi koji su se ove godine pokazali kao moguća prijetnja za popularnu FIFU, koji bi ktome mogli zahuktati bitku za najbolju nogometnu igru. I tu se, prvenstveno, ne misli na samu kvalitetu nogometne igre, nego na tržišne uspjehe i zaradu u kojoj je FIFA serijal dosada pobjeđivao i konkurenciju, ali i mnoge druge popularne igre drugih žanrova. Stoga je bilo iznimno zanimljivo pratiti ovogodišnju dramu oko licenci, osvajanje Lige prvaka i Europske lige nakon što je bez istih ostao Konami, kontemplirati o povećanom broju reprezentacija i pratiti marketinšku kampanju i sve glasine oko novih ludih modeova koji su se najavljivali tijekom ljeta. Čekanju je došao kraj, i nikad ozbiljnija i ambicioznija, a i sadržajem punija FIFA je pred nama. Na koja pitanja je FIFA 19 odgovorila, a koja je nova pitanja postavila, saznajmo skupa dalje u tekstu.

Tako je, Watfordovi navijači, FIFA se vratila!

FIFA 16 Version 3 ILI NEŠTO NOVO?

Po izbornicima malo manje sličnija ”sedamnaestici” nego što je to bila ”osamnaestica”, FIFA od početka donosi smirenost, stil, preglednost i odmah vas ubacuje u akciju kroz koji predstavlja odlično iskorištenu licencu Lige prvaka, natjeravši vas da započnete finalnu utakmicu natjecanja sa Ronaldom u glavnoj ulozi. I tu se već, kao što je bilo vidljivo i u demo verziji, vidi koliko je EA ozbiljno pristupio ovoj licenci, od službene pjesme, ugođaja do sasvim novog para komentatora koje možete slušati samo u ovom natjecanju. I oko te licence se vrti analiza prvog aspekta ove igre, tj. njenog jednog elementa, a to je jednostavni i već poznati Kick-Off mode. No, FIFA 19 unosi puno svježine u taj mode, sa mnogo više mogućnosti igranja.

Sjajnih scena, stadiona, atmosfere i terena ni ove godine ne nedostaje

Kick-Off mode ne omogućava samo jednostavne prijateljske utakmice i lokalno igranje sa prijateljima/icama, nego donosi nekoliko načina igranja. Također, omogućeno je stvaranje više zasebnih Kick-Off profila što omogućuje svakom vašem posjetitelju da prati svoje statistike od prvog puta kada je došao isprobati igru u vaš stan sve do zadnje utakmice koja je pokrenula svađu i pauzu od igranja na dulje vrijeme. Vaš profil je, naravno, vezan uz vaš ID pa ga možete ”nositi” gdje god hoćete, no lijepo je da i vaši gosti mogu pratiti svoj napredak, a i povijest međusobnih susreta sa ostalim igračima/icama, bez obzira jesu li PSN korisnici ili ne. FIFA je napravila, naime, detaljnu statistiku vaših najdražih formacija, broja udaraca na gol, turnovera, dodavanja i slično i, iako to nije novost za nogometne simulacije, ovdje je izvedeno (prezentacijski gledano) na visokoj razini. Jednostavno, ponekad je (pogotovo nakon desetak tekmi) ”gušt” pogledati statistiku prije još jedne utakmice. A one se ovoga puta odvijaju na razne načine.

Brze izmjene su i dalje dostupne, no i dalje nije omogućeno da interveniramo u to koga bi zamijenili i s kime

UEFA Champions League i Cup Finals je mogućnost igranja finalne utakmice u raznim natjecanjima, uživajući pritom u ugođaju, službenoj grafici natjecanja i mnogim drugim sitnicama bez da prolazite Career mode, što je ingeniozna ideja i lijepi način da i oni koji ne igraju ozbiljan single player uživaju u nekim detaljima određenih natjecanja. Uz navedeno, sada su dostupni i drugi načini igranja, a predvodi ih ”Best of” mode gdje birate na ”koliko dobivenih” mečeva ćete igrati vi i druga osoba koja se nalazi s vama u prostoriji. To je još jedna sitnica koja tako savršeno upada u ponudu lokalnog multiplayera i bez koje ćete shvatiti da uskoro ne možete. Drugi modeovi ( o kojima ste već nešto zasigurno čuli) na granici su s apsurdom, ali su izuzeno zabavni i dobrodošlo osvježenje, a imamo redom Survival Mode, No Rules, Long Range, First to. . . i Headers & Volleys. Najčudniji je Survival mode gdje svakim golom gubite jednog igrača iz tima, a to se može dogoditi do 4 puta. Unatoč najavama o ovome modeu kao svojevrsnom battle royaleu, ipak nije previše kaotičan, iako može biti iznimno zabavan, pogotovo ako nekim čudom uspijete netko zabiti rano 4 gola. Sa vremenom, i to će se dogoditi, ako ne već planski, onda samo da se testiraju granice i vidi što sve ovaj mode nudi, a vjerujem da smijeha tada neće izostati. Dobra je privremena zabava, no nisam siguran koliko će ”težine” imati na duže staze. Uz Survival mode tu su još Long Range i Headers & Volleys u kojima, kao što ime govori, se računaju samo golovi glavom i voleji ili, u drugom slučaju, golovi izvan šesnaesterca. I za kraj je tu No Rules mode u kojem možete raditi što hoćete, kao i First To…  mode u kojem je pobjednik osoba koja prva zabije određeni broj golova, a utakmica traje sve dok se to ne dogodi. Sve  svemu, FIFA 19 nudi puno toga ove godine s ovim modeom – nešto čudno, nešto uistinu logično, i puno toga zabavnog i korisnog. Veliki minus je što ovi nabrojani modeovi nisu dostupni online, što uistinu zbunjuje (pa i ljuti) zajednicu, no možda u budućnosti i to bude promijenjeno.

TRILOGIJA KOJA ZLATA VRIJEDI

Ono što je još dosta bitno za sve one koji ne igraju online i ne uživaju u još jednoj iteraciji Ulimate Teama jest The Journey. Završetak trilogije o Alex Hunteru donosi sate i sate gameplaya koji je ovaj put detaljnije i ozbiljnije je posvećen i drugim likovima, Alexovoj sestri Kim i prijatelju Dannyu. U prijašnjem nastavku smo već okusili dio njihovih izazova, problema i odigrali svojevrsni prequel koji ovoga puta dolazi na naplatu zajedno sa Hunterom. Samim time, The Journey sezona je duža, raznolikija te, što se tiče priče, pruža puno sadržaja, zapleta i drame koja će zadovoljiti sve one koji vole story mode u sportskim igrama i ne zahtijevaju puno od same priče, ali je ipak zbog nje igraju. I tu Journey odrađuje uistinu veliki posao, donosi razne zanimljive utakmice, tjera vas da donosite odluke o agentima, vlastitom ponašanju, pratite društvene mreže, stvarate nove prijatelje,  ali se i suočavate sa nekim neprijateljima, bilo da se radi o glavnoj zvijezdi Alexu, ili Kim i Danny. U konačnici, The Journey pruža puno single play zabave i mnogih detalja, pogotovo za fanove Real Madrida i Svjetskog prvenstva u ženskom nogometu, te se nadam da ovo nije kraj ovakvom sadržaju te da nas dogodine očekuje novi sličan mode, sa novim likovima, koji će opet, sramežljivo ali sigurno nadograditi cijelo iskustvo igranja ovoga modea.

Alexov profesionalni život dolazi do novog zapleta u zadnjem djelu trilogije

A upravo je u toj nadogradnji stvar i prilikom ovogodišnjeg Journeya. Skok sa jednog na tri lika, koje vodite podjednako kroz zasebne priče i utakmice gdje vam igra samo pomaže da u određenom trenutku izaberete put jednog od troje likova zbog narativnoga reda, nudi veliki broj sati prepun utakmica, vježbanja, mini-igara i sjajnih detalja za sve fanove najvažnije sporedne stvair na svijetu. Mode nije savršen, naravno, neki dijelovi se čine kao grindanje koje se treba proći kako bi došao do nečega većeg, no svejedno pruža veliki dio single player zabave koji (ukoliko ste igrali prijašnja dva Journeya) sigurno ne bi smjeli propustiti.

Sjajna inovacija u The Journeyu je igranje sa troje likova

Najveća snaga igre (u kontekstu popularnosti, ali i dodatne zarade za EA), Ultimate Team, i dalje je tu, naravno. Uz poneku manju novost kao što ej Division Rivals opcija pri online igranju i par novih turnira i načina dobivanja igrača, sve je manje-više ostalo isto. Finese oko toga, kao i Career modea (u kojem se ne vidi puno novosti također, barem ne ”na prvu”) nisam u mogućnosti dati za ovako malo vremena igranja, a i činjenice da mi ti modeovi nikad nisu previše ”legli” niti me prikovali uz ekran na način kao što je to napravio ležerniji Online Divisions mode ili The Journey. No, i dalje su mirkotransakcije dosta naglašene u Ultimate Teamu, vidljivo od samoga početka, što donosi za sobom puno pluseva i minusa koji, kao uvijek, zaslužuju poseban tekst koji ćemo na GoodGameu napraviti naknadno.

TEŽE NE ZNAČI REALNIJE! ILI IPAK…

Ostaje pitanje – pa dobro, kakva je sama igra? Pa, FIFA serijal već neko vrijeme ima problema da konkurira sa slojevitosšću, ozbiljnošću i realnošću koju ima Konami, no ove godine je uspio podići igru na malo višu razinu. Metoda je već poznata, kada treba sve biti realnije, teže, izazovnije, uspori igrače, daj lopti više ”samostalnosti” i nekako ispravi nadmoćnost koju donose brzi i srednje brzi igrači (prvenstveno krila). Pri dodatku svemu tome je naglašavanje individualnih duela igrača koji ovoga puta uistinu daju dodatnu dimenziju. Snaga, snalažljivost i vještina s loptom dolazi do većih značaja u duelima 1 na 1, ali nekad će dovoditi i do apsurdnih situacija u kojoj će oba igrača biti ”zaglavljena” jedno o drugo. Lako moguća situacija i u ”stvarnosti”, a koliko je česta u početku, kasnije, kada se ”uhvati ruka” te situacije ćete znati bolje izbjeći ili se lakše izmigoljiti iz nekoga klinča. Dodavanja su teža i treba za dobro isplaniranih par pasova dosta vježbanja i pripreme, no nije ni približno zadovoljavajuće kako se možda očekivalo. Bez obzira što ni sami šutevi niti dodavanja ne daju onakav ”feeling” zadovoljstva i autentičnosti koju daje PES, važno je za napomenuti da ipak te otežane okolnosti nisu bačene napamet i da postoji način prilagodbe, učenja i, na kraju, sjajnih rezultata s kojima ćete biti zadovoljni. FIFA jednostavno ove godine ne dopušta onu razinu ležernosti koju je dopuštala prije, što može razbjesniti mnoge koji su navikli na prijašnje igranje, no EA se odlučio za jedan hrabriji put koji će, kao i skoro svaki put kada se mijenja osnovni princip igranja nogometne igre, naići na neke loše i na neke jako dobre strane. Pucanje zahtijeva učenje jačih udaraca i finesse udaraca koji često znaju ispasti dosta slabi i čudni, mnogo će u prvim utakmicama biti jako loših udaraca, kako u samostalnim naletima ispred golmana (ako se nekim čudom uspijete riješiti svih braniča jer ni najbrži igrači neće lako prolaziti protiv i najsporijih stopera). Nakon odigranih 40tak utakmica i vidljivog napretka u šutu i izbjegavanju protivničkih braniča, ostao sam dojma da se usavršavanjem i treniranjem prelaze navedene prepreke. Doduše, između igranja tih utakmica je došao prvi update koji, barem službeno, nije dirao u gameplay, no ostaje prostor da je uistinu izvođenje udaraca i nemogućnost pretrčavanja nekih vidno sporijih igrača problem koji će mnoge ljutiti i kasnije i da se stvarno radi o viziji programera koja će im se obiti o glavu, no zasada nije ostavilo takav dojam. Kontrole i reakcije su brže i efikasnije, no ne iskače toliko da sve ovo možemo nazvati super nogometnom simulacijom.

Ove godine se sa sucima vidi osjetna razlika u nekim utakmicama, od strožih do onih koji dozvoljavaju intenzivniju igru i duele

Jedanaesterci su i dalje poprilično velika katastrofa, preteško i preosjetljivo za moj ukus, ali i za ukus mnogih, no izgleda da smo ipak u manjini jer je sad to izvođenje postalo još luđe, teže i, zapravo, nerealno. Ukratko, gameplay je postao ozbiljniji, no nisam siguran da će sve to dobiti toliko pozitivnih reakcija od strane mnogih igrača. Unatoč tome što su neke stvari teže, i dalje ima suludih golova, šuteva i akrobacija koje dodaju više arkadni feeling, no opet, igra je poprilično igriva te dovoljno dobra da učini sve ostalo što FIFA donosi jako dobrim paketom za prave entuzijaste svog blještavila, licenci, ulickanosti i detaljima u kojima je EA-ov nogomet vječiti pobjednik. A upravo je to i ovogodišnjoj FIFI bilo potrebno, nadograditi sav sadržaj, dodati još klase u prezentaciji i poboljšati sam gameplay da bude dovoljno dobar da zadrži sve fanove, a možda i pridobije još neke zbog svoje popularnosti.

Horor sam po sebi…jedanaesterci

Sve se svodi, u konačnici, na odgovor na pitanje da li je nova FIFA zabavnija. Ona uistinu jest zabavna, i to na razne načine, tako da će mnogi za sebe naći ponešto, a nekima će se, možda, svidjeti apsolutno sve što nudi, iako je kreirano da zapravo se posvetiti jednom do dva modea u single playu i jednom do dva modea u onlineu i stvarate svoju zabavu prema svojim uvjetima. A što se tiče samoga gameplaya, iskreno, više sam prigovora imao prošle godine na gameplay nego ove godine. Realnost je ovdje ponekad prekrivena težinom i sporošću, no i dalje kod mene ostavlja dojam da se vlastitim trudom i uzimanjem vremena za učenje mogu bolje savladati korneri, udarci izvan 16erca, dodavanja i općenito kretanje po terenu i pametnija i strpljivija igra. U takvoj vrsti igre svakako će pomoći i unaprijeđeni sustav izrade formacija i općenito strategije, kako u napadu, tako i u obrani. Veći broj opcija, jasnije objašnjenje strategija za svaku formaciju olakšavaju shvaćanje same nogometne igre i unose nešto što je užasno nedostajalo već nekoliko godina i što je, u konačnici, dodatno popravilo igru. Istina, ima svoje manjkavosti i nije ispolirano i detaljno kao u PES-u, čak su neke stvari i nepotrebno zbunjujuće nakon izbora predodređenih formacija koje se nude, no svakako je bolje od svega što smo imali zadnjih godina.

DOVOLJNO DOBRO

FIFA 19 zatvara mnoga pitanja koja su otvorena u zadnjim mjesecima, no ostavlja još uvijek neka. Jedno od njih je pitanje oko promjene gameplaya. Ako se previše ljudi nije žalilo prije, a zarada je dolazila, čemu ikakva promjena. Ako se netko žali na promjene (a na sve promjene se ljudi žale, bile dobre ili loše, uzmimo za primjer svaki redizajn Facebooka koji bi bio dočekan statusima da je ”prošli bio bolji” nakon čega bi sve brzo zaboravili da se redizajn i dogodio), trebali se vratiti na ziheraški pristup izradi igara ili ne? Gdje je kraj mikrotransakcijama i kada će ljudima dosaditi Ultimate Team. A ako dosadi, što se onda događa s nama koji ionako igramo druge stvari u serijalu? Hoće li se nastaviti i dalje sa The Journey modeom? Na neke od tih stvari možda mislimo da imamo odgovore već sada, no kao što ne možemo svi zamisliti, tj. nismo mogli zamisliti uspjeh Facebooka kada je tek izašao, kao ni Instagrama, Twittera, fidget-spinnera, Zdravoljubaca, tako i mnoga ova pitanja ostavljamo drugima da ih riješe.

FIFA 19, unatoč svemu što nudi i savršenoj prezentaciji koja stoji iza toga, velikom broju licenci, modeova, Ultimate Teama, The Journeya i dalje ima određene komponente koje bi trebalo doraditi. Career mode je neprimjetan i za mnoge predvidljiv i ne unosi puno inovacija, jedanaesterci su nepotrebno teški i smiješni, mikro-transakcije s kojima EA zaradi s ovom igrom pet puta više nego samom prodajom su i dalje tu, komentatori bi mogli biti puno bolji, rage quit u Division modeu i dalje prolazi nekažnjeno te postoji par bugova, kao i taktičkih nedostataka pri namještanju formacije unatoč svim detaljnijim inovacijama koje su toliko nedostajale prijašnjih godina, a ovoga puta su napokon doživjele svoju renesansu. Kada se uzme u obzir da je tih minusa ipak manje iz godine u godinu, vidi se da developerski tim iza FIFE ne proglašava svoju igru pobjedničkom samo na temelju toga što ima veći broj licenci i novca da ”potakne” svoju dodatnu popularnost. FIFA 19 možda nije najbolja nogometna simulacija, te sukobe ionako ništa ne može razriješiti, ali je u ovom trenutku uistinu najkompletnija nogometna igra na tržištu koja daje dosta za utrošeni novac.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.