Počevši od 1993. godine, FIFA je bila dio nogometnoga gaming svijeta. Suverena u svom polju do dolaska Konamija i ISS-a (PES-a),  nekad bolja, nekad lošija, pa dominanta nakon dolaska Ultimate Team modea, jednom predmet ruganja zbog svojih arkadnih elemenata, jednom hvaljena jer je najrealnija simulacija nogometa, sa tridesetim nastavkom dolazi njen kraj. Ovaj ”kraj” ne treba ipak shvatiti predramatično, EA će svakako nastaviti (samo pod novim imenom) proizvoditi ono što im donosi jako puno novaca sa ne toliko puno truda, budući da svake godine dobivamo skoro pa istu igru koja se i dalje bjesomučno kupuje i na koju se troši izrazito puno i nakon kupovine (zahvaljujući spomenutom FUT-u). Stoga nije ni čudno da smo dobili, u suštini, isti proizvod kao prošlih godina, čak se i Mbappe pretplatio na naslovnicu i ostao glavni igrač koji promovira igru već treću godinu za redom, ovaj put ipak zajedno sa nogometašicom Chelseaja Sam Kerr. Ono što iznenađuje jest da nas FIFA 23 ipak čini manje bijesnim i ciničnim nego prijašnje dvije-tri iteracije serijala.

Daleko se doguralo

FIFA završava s onim što ju je obilježilo zadnjih par godina, ako ne i desetljeće – novi nastavak, skoro isti kao prošli, jako malo truda u išta izuzev Ultimate Teama koji donosi puno više novca nego sama prodaja igre, dosadni komentatori, iste proslave igrača, isti izbornici, par dodataka da se opravda novi nastavak (iako su zapravo davno odustali od opravdavanja onoga što rade), druge boje istog menija u update svih momčadi nakon ljetne transferne sage.  I ova Fifa donosi minimalne promjene naspram prethodnika, koliko god nas pokušavali uvjeriti da je drugačije. U redu, ako uzmemo, recimo, Fifu 16 i usporedimo je sa Fifom 22, bilo bi naivno i glupo govoriti da je to ista igra što se gameplaya tiče. Lagane inovacije su se s godinama nagomilale i sada imamo dosta ispoliraniju igru. Iz nekoliko kuteva gledanja. Prvenstveno što se tiče gameplaya koji je svakako bolja verzija od prošlogodišnjeg. Najvažniji razlog je taj što Salah, Mbappe i ostali brzi igrači nisu više nezaustavljivi. Njihova brzina, iako i dalje bitna, nije overkill i, u pojedinim trenucima, nisu utjelovljenje ”god modea” naspram koherentnih obrana i mudrih igrača koji tom obranom upravljaju. Obrana je sama po sebi sada malo jača i teže probojna, iako upravljanje obranom i dalje donosi neke probleme, prvenstveno što se tiče mijenjanja igrača dok vas val protivničkih igrača napada u kontri, iako se kroz usporavanje igre zapravo poboljšala obrana po bokovima. Dok krila ne mogu probiti i zaobići obranu na isti način kao prije, kako uvijek biva sa nogometnim simulacijama, brzo se pronalaze novi trikovi. Bilo to držanje lopte na vrhu 16erca i čekanje da se netko od vaših napadača neobjašnjivo predobro otvori i nađe sam ispred gola (što često bude zapravo posljedica jednog igrača u obrani koji ga samo ”napusti”) ili uporno nabacivanje ”napamet” sa krila u 16erac gdje će možda naići nečija glava i zabiti gol. Nakon odigranih 40tak utakmica online, dojam je da su golmani također bolji nego inače, no i dalje će biti nekih čudnih, bugovitih situacija u kojima uspiju obraniti nešto što je poprilično nevjerojatno. Ipak, puno češći su trenuci u kojima golman samo stane i ne trči za loptom koja se bliži gol liniji jer ga je prešla u jednom trenutku. Kada se sve uzme u obzir, i prihvate ova povremena čudna ponašanja i poneki glitch, FIFA 22 donosi dosad najkompletnije iskustvo igranja nogometa. Konkretnije, sporije i izazovnije od prošlih nastavaka, sa dozom svježine što se tiče izvođenja prekida i novoga power shota.

Izvođenje slobodnjaka je napokon izvedeno na pravi način, i puno bolje nego u prijašnjim izdanjima

Napokon smo dobili bolje, jednostavnije i intuitivnije izvođenje kaznenih udaraca, a i napokon imamo donekle pravilnije, jednostavnije i zabavnije izvođenje slobodnih udaraca. Prijašnje Fife su stvarale nepotrebne komplikacije i popriličnu noćnu moru od dijelova igre koji su nekad davno bili najzabavniji i sada sa veseljem mogu potvrditi da ne morate biti profesionalni igrač Fife da slobodnjak donosi veliku priliku za prednost za postizanje gola. S druge strane, korneri su dobili na slojevitosti, sa desnim analogom biramo tip udarca (to radimo i prillikom izvođenja ”slobodnjaka”) s kojim izvodimo korner što otvara puno veći raspon akcija i testiranja protivnikove obrane.

Sada dobivamo puno detaljnije informacije o postignutim golovima kroz puno dinamičniji replay

Da ne bi bilo sumnje da je FIFA ipak puna arkadnih elemenata i da nije potpuna tvrdokorna simulacija, pobrinuo se poprilično čudni novitet zvani power shot. Naime, uz malo slobodnog prostora moguće je sa vašim najboljim igračima u timu izvesti dosta spori ali, ako je pravilno izveden, neobranjiv udarac.  Držeći L1 i R1 tijekom napada, kamera zumira na vašega igrača i u pravom trenutku stiskom na udarac opaliti ćete spomenuti power shot. Scena je to koja pripada više arkadnim nogometnim igrama, i ruši iluziju da je u Fifi najrealniji nogomet (toga su ionako mnogi svjesni već godinama), no zapravo je lijepi element koji dodaje faktoru zabave i u konačnici je dobrodošlo osvježenje. Zašto ne, na kraju, imati jedan super jaki udarac koji je popraćen sa zumiranjem kamere i zvučnim eksplozijama?  Zvali Fifu arkadom ili simulacijom nije bitno jer EA Sports zna da su to postale nebitne stvari, i da su bitne licence i Ultimate Team – tjedni eventi, izazovi, paketići i samo stabilan update svih momčadi i reprezentacija. A svega ovoga uistinu ima na pretek, više nego u zadnjih nekoliko nastavaka.

Power shot je dosta zabavan novi element u igranju

Nakon dugo vremena, očito kao posljedica odlaska Davora Šukera iz HNS-a (a i totalno nejasne Konamijeve politike vezane za pristup licencama pa i za pristup cijelom svom IP-u), Hrvatska je opet dio reprezentacija dostupnih u Fifi. Dobrodošla novost za ove prostore, a vjerujem i značajan povratak i za sve ostale koji su htjeli igrati s jednom od najjačih reprezentacija današnjice. Veliki broj je tu i manje popularnih liga, ali su i zadržane mnoge druge, prvenstveno prvi pet engleskih liga ( tu je i peta, da, peta Engleska liga, Vanarama National League po prvi put u Fifi) čiji su skoro svi klubovi iznimno popularni. Što se tiče Hrvatske, i ove godine su tu i Dinamo i Hajduk, a poseban dodatak je fiktivni klub AFC Richmond iz popularne Appleove serije Ted Lasso. Svi nogometaši koji se pojavljuju u seriji kao dio tima, kao i sam Ted Lasso kao njihov menadžer dostupni su u prijateljskim utakmicama, ali i u Career modeu. Simpatičan dodatak, unatoč tome što je momčad jedva solidna i što klupu čine igrači koji se nisu pojavili kao likovi u seriji i poprilično su generični, a ujedno i još jedan dokaz kako se FIFA ”igra” i pokušava biti malo manje simulacija, a puno više zabava.

Što se tiče novih liga, velika je novost dolazak ženske engleske prve lige, tj. Women’s Super League, te francuske Division 1 Arkema. Po prvi puta imamo izuzev ženskih reprezentacija i klubove, što je svakako dobrodošao dodatak. Juventus se također vratio, dok neki Serie A klubovi ipak i ovoga puta nedostaju. Točnije, tu su, ali sa fiktivnim imenima. Od stadiona po prvi put imamo Nottinghamov City Ground, a vratili su se nakon privremene odsutnosti Allianz Arena, Allianz Stadium, Camp Nou i Stadio Olimpico.

Ništa kao malo romantike na legendarnom…Hanguku..

Zvuk je također aspekt igre koje je unaprijeđen i koji vrijedi pohvaliti. Nikada bolje i autentičnije povici iz publike nisu zvučali kao u ovoj zadnjoj Fifi. Na prvo slušanje se čini sve isto i generično, no ovisno o tome koliko igrate i na koji način, primijetiti ćete neke nove sitnice, povike, a i bolje reakcije publike na ono što se događa na terenu. Također, imamo dvije inovacije, jednu manju i jednu ogromnu. Prvo krećemo od ove estetske sitnice, a to je zvuk ”paranja mrežice” prilikom zgoditka koji izlazi iz vašega Dual Sense kontrolera, kao i zvižduci suca i udarac u stativu. Veća novost, koja je mene naprosto oduševila, jest mogućnost slušanja cijelog soundtracka za vrijeme igranja igre, a ne samo po menijima. Da, napokon više nema obaveznog paljenja radija ili namještanja YouTube/Spotify glazbe jer vam se ne da slušati (i dalje) dosadne komentatore u igri (oni su i dalje užas i imaju većinom iste fraze kao prošlih godina). Fifa 22 donosi poprilično solidnu kolekciju od 100 pjesama (nešto mainstream hitova, nešto francuske glazbe, španjolske, house skladbi, uglavnom, raznovrsno) koji vam neće tako brzo dosaditi i uistinu je lijepo da napokon možemo utišati komentatore, namjestiti zvukove iz igre i publike na volumen koji mi želimo i pojačati glazbu.

Grafički gledano, nova verzija Hypermotiona opet donosi vjerna ponašanja igrača za vrijeme utakmice i neke sjajne detalje – načini na koji igrači traže da im se doda, padovi, dueli i slično. Kroz tijek utakmice vidimo i blage utjecaje igre na dresove i teren, što su uvijek mali, ali zlata vrijednu detalji koji pridonose osjećaju igranja (ili barem doživljavanja utakmice). Ono što je razočaravajuće je, opet, koliko minimalno truda developeri donose u neke animacije za vrijeme prekida koje su već sezonama iste. Svađe nakon fauliranja, razgovor suca sa igračima, proslave gola, izgled publike, puno toga je i dalje isto, već sto puta viđeno, i poprilično dobro prati užasno stanje i samih komentatora pa i izbornika u igri, kao i načina namještanja formacija i dodatnih taktika koji se ne mijenjaju godinama.

Scene nakon utakmice su poprilično iste kao u prijašnjim verzijama, ali barem izgledaju bolje

Unatoč tome što je FUT glavni mode igre, postoji veliki broj igrača koji igra samo Online Seasons mode sa klubovima i reprezentacijama i tu se penju po ligama, a još veći broj njih igra samotni Career mode. Šteta je, stoga, što potonji već godinama ne doživljava neke veće promjene i poboljšanja. I dalje su to isti kalendari, kupovanja igrača, pregovori, lige i treninzi koji imaju svoj šarm ali žude za nekim većim promjenama. Ove godine, jedino što je novo je izbor stvarnih trenera kao što su Pep Guardiola, Klopp i drugi, kao i ocjenjivanje vaših obavljenih transfera (što, zapravo, ne služi ničemu koliko sam uspio shvatiti) i to je to. Online multiplayer izuzev FUT-a ne donosi ništa već godinama, a problematičan matchmaking u kojem skoro uvijek naletite na nekog tko igra sa PSG-om čak i kad vi izaberete Hajduk, i dalje ostaje česta boljka koja zna frustrirati. No, i Career mode i online seasons će se i ove godine igrati, kao i prošle. Pogotovo sad kad je alternativnih opcija manje (hvala, Konami).

Ja sam tip igrača koji nije obožavatelj FUT-a, povremeno tijekom godine odem u career mode i malo se poigram na sezonu ili dvije prije nego što se vratim na lokalno ili online igranje s drugima. Dovoljno je to opuštanja, zabave i živciranja za moj ukus, tako da ne mogu donijeti neki preveliki uvid u sve promjene u FUT-u izuzev Chemistry sustava, koji sad funkcionira na malo drugačiji, fleksibilniji, a opet slojevitiji način, svakako je najveća novost i tek treba vidjeti do čega će dovesti zajednicu i igrače, no zasada je dobro prihvaćen. Ostali elementi FUT-a koji mnoge ljute, kao što je standardni pay to win model, loot box sustav, naporne mikrotransakcije i navodno skriptiranje utakmica i dalje su tema mnogih fanova i bivših fanova. O svemu tome se piše već godinama, kako kod nas, tako i na drugim mjestima, a bez obzira na svo to nepoštenje, FUT i FIFA i dalje bjesomučno zarađuju, pa ni ne vrijedi trošiti prostor za još malo vrijeđanja i u ovoj recenziji. No, ono što jest bezobrazno jest kako s godinama ne dobivamo ništa drugo vezano sa single player igranje. Nekada odlična ideja vezana za Story mode, tj. Journey mode s Alexom Hunterom, završila je nakon tri nastavka i nismo dobili ništa drugo, a bila je sjajna stvar za ostvariti bar još 10tak sati gameplaya na nešto što je donekle imalo cilj, šarm i nekakvu poruku/priču. Očigledno, sve to izuzev FUT-a nije bitno, ne donosi novac i ne pokreće kulturu streamera, influencera i esport scene u kojem se svake godine zarađuje puno veći novac nego što je sama prodaja igre. No, pravi primjer nemara je Moments sekcija u FUT-u. Ukratko, radi se o posebnim tematskim misijama gdje morate stvarne nogometne rezultate ostvariti sa preuzimanjem, recimo, uloge Mbappea u njegovim počecima u Monacu, ili prateći Kloppovu karijeru dobivati sve bitne utakmice i proći neke legendarne situacije u kojem su se njegove momčadi našle i preokrenuti rezultat. Nažalost, ovaj donekle zanimljivi mode (čiji ćemo potencijal tek vidjeti kroz godinu kada dođu nove misije izuzev ovih s Mbappeom i Kloppom) ukopan je i dostupan samo u FUT-u, pa ako vas zanima da to zaigrate morate proći cijeli pakao sastavljanja momčadi, otvaranja paketića, i, u slučaju sa Klopppovim misijama, imati tri Nijemca u momčadi. Bila bi to lijepa gesta za sve nas ostale koji ne igramo FUT da iskušamo sve te ikonične situacije iz nogometnih utakmica koje su obilježile zadnjih desetak godina, no izgleda da je i to bilo previše za tražiti.

I ove godine imamo arkadniji mode, vezan za futsal, zvani Volta.  Tu su i dalje svi načini igranja maloga nogometa/fustala, na isti način kao prošle godine. Nakon pojavljivanja prije tri godine i nekog blagog story modea koji je bio kaotičan prvenstveno jer su mnogi igrači/ice izgledali isto (malo tko je mijenjao avatare, pa i sami developeri u AI momčadima protiv kojih igrate), Volta donosi veliki broj zabavnih mini-igara i način napredovanja kroz online igranje s kojima uređujete svoj avatar i dobivate nove igrače u vašem timu, ponekad i neke poznate ljude koji ne igraju nogomet u posebnim misijama koje trebate obaviti. Jedina veća novost koju sam uspio primijetiti u ovim kaotičnim susretima jest mogućnost biranja jednoga posebnog poteza tj. power-upa koji će vaš lik imati, a koji se odnose ili na brže trčanje, bolji udarac ili jaču fizičku sposobnost, što povremeno možete aktivirati tijekom igre i što je ograničenoga trajanja. Često taj power-up i nema previše utjecaja na igru, a činjenica da izvođenje trikova vaše ekipe pojačava vaš power bar koji možete čak napuniti do ”x4” što znači da će vaš slijedeći gol donijeti 4 boda i praktički preokrenuti utakmicu, što su dodali još u prošloj Fifi, s jedne strane frustrira, a s druge svakako unosi neku novu dimenziju i nepredvidljivost utakmica. Meni se osobno to ne sviđa, no sve u svemu, Volta svakako ima šarma, i koliko me moje iskustvo igranja ući sasvim zasebnu zajednicu fanatika koji igraju samo Voltu tako da zabave i izazova sigurno ne nedostaje.

Mnogi koji igraju Fifu iz godine u godinu, bilo zbog FUT-a ili samo zbog updatea rostera za Career mode i/ili multiplayer, ili čak zbog Volte, nekako su navikli na ono što svaka nova Fifa pruža. Mnogi su već i umorni od naglašavanja koliko je tu zapravo toga malo novoga, koliko EA iskorištava situaciju i svaku novu igru prodaje pod punom cijenom iako najviše zarađuju na FUT-u i mogu, vjerojatno, pretvoriti ovo u malo jeftiniji (ili dijelom live service) naslov. No, i dalje veliki broj ljudi kupuje Fifu i nije ih briga. I dalje se troši na FUT i nije ih briga. A dio igrača se dere na zid i baca svoje frustracije po internetu. I nestaje nada da će se išta drastično promijeniti, čak i iduće godine kada EA nema više FIFA licencu. Možda zato što smo već navikli i što ne očekujemo neke velike novitete, možda baš zato sve ove manje novosti u Fifi 23 toliko oduševljavaju. Gameplay je bolji nego u prijašnjim inačicama, popravljeni su načini izvođenja prekida, dodane su neke nove reprezentacije, novi klubovi, novi stadioni, sve je još malo ljepše, luksuznije, uglađenije. Nema dileme, barem zasada, da je ovo najbolja dostupna nogometna igra na tržištu. Bilo to loša ili dobra vijest, ostaje na vama. Zbog toga stoji relativno oprezna preporuka za novu FIFU 23, prvenstveno kada se ista nađe na popustu.  A sigurna je preporuka, barem s moje strane, za sve one koji nisu Fifu igrali zadnjih, pa recimo, minimalno pet godina. Količina novosti koja se nakupila kroz godine mogla bi vas oduševiti i, što je najvažnije, zabaviti na dugo vrijeme.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.