Status fighting igara je danas poprilično jasan. Mortal Kombat vlada tržištem, Street Fighter kvalitetom i turnirima, Persona, Tekken i Soul Calibur serijali uzimaju također veliki dio kolača u trenucima kada izađu i gaming nacija je sasvim zadovoljna ovim žanrom (ove moje opise uspjeha serijala uzmite sa zadrškom, nemam previše objektivnih podataka koji podržavaju moju tvrdnju, nego su zasnovane na iskustvu viđenoga u zadnjih nekoliko godina). Ima za svakoga ponešto, a i drugi veliki naslovi (kao npr. Marvel Vs. Capcom) se povremeno pojave i oduševe mnoge. I dok i danas uživamo u svim tim igrama, kako u novijim tako i u starijim verzijama (Street Fighter 2 i 3 se, na primjer, i dalje naveliko igraju po raznim turnirima) neke fighting igre nisu imale luksuz novih nastavaka i većeg broja igara. Neke s pravom, a neke zbog nedostatka sreće, loših poslovnih odluka ili nepoznatih razloga. Veliki broj njih nam je ostao u lijepom sjećanju, a meni jedna od najdražih, ako ne i najdraža, dva izdanka su Segino čedo Fighters Megamix i jedan uspješan (ali zaboravljen) eksperiment Capcoma zvan Rival Schools.

Fighters Megamix mi je ostao u sjećanju zbog, meni tada, zanimljivih stvari koje su, redom, (1) činjenica da se pojavila relativno nepoznata fighting igra na Segi Saturn,  (2) kolekcija likova koji su iz raznih drugih Seginih igara, prvenstveno Virtua Fightera i Fighting Vipersa, (3) pojavljivanje nekonvencionalnih likova za ovaj žanr, kao što je Janet iz Virtua Copsa, auto iz Daytona USA igre (to mi je prvi put bilo da sam vidio takve likove u žanru u koji ih inače ne bi smjestio), te naravno (4) ovo. I ovo. Kaktus sa sombrerom i patak koji baca bombe na protivnika, zajedno sa automobilom činili su stvarno čudne igrive likove u ovoj igri, što mi je (očito) ostalo urezano u sjećanju do današnjeg dana.

Inače, igra je bila jedna od glavnih aduta za tadašnju Seginu borbu konzola, bila je dosta oglašavana, potrošilo se na marketing puno, a i s razlogom- spajanje svih tih likova je uvijek potrebno izreklamirati što više a i često donosi dobre prodajne rezultate (ako već ne dobre rezultate kod kritike). Usto, 3D je tada bio iznimno popularan a i još uvijek nepoznat mnogima, a Sega je proglasila sama ovu svoju igru ”prvom pravom 3D tučnjavom na svijetu”.

I kao svaka prava ”tučnjava” i ova ima veliki broj likova koji su vam odmah dostupni i dosta dodatnih likova koje tek morate otključati. Akira Yuki, Lion Rafale, Dural i mnogi drugi iz Virtua Fightera spojeni su sa likovima iz Fighting Vipersa, a dodatni likovi su upravo ovi ”čudniji” koje sam već naveo: Bean the Dynamite, Bark the Polar Bear, Hornet, Siba, LOGO developera itd.

Igru je kritika počastila najboljim ili vrlo dobrim ocjenama, a neki su je označili kao najbolju igru na Segi Saturn. Bila je i popularna kod igrača i igračica, a budući da je prvenstveno služila kao priprema za treći nastavak Virtua Fightera koji je kasnije izašao na Segi Dreamcast, novo izdanje Fighters Megamixa nikad više nije dolazilo u pitanje. Jedini spomen nastavka je tema forumaša na Seginim stranicama iz 2010. godine, a ni ona nije prekrcana postovima. Možda je broj oduševljenih igrom bio premalen da bi se ikad radio novi nastavak, možda ne postoji dovoljno likova za novi cross over naslov, a možda jednostavno nikad više nije došla na red da se napravi a da postoji sigurnost u financijskoj zaradi. U svakom slučaju, barem što se mene tiče, ostaje nada da ćemo ozbiljne i lude likove na istom mjestu vidjeti u novom nastavku jednoga dana.

S druge strane, Rival Schools je bila na jedan drugi način posebno čudna i dobra igra. Kao prvo, dolazila je na 2 CD-a za PlayStation One. U doba kada su na Sonyevoj konzoli na više diskova dolazi samo megalomanski RPG naslovi, Rival Schools je bila obična fighting igra koja je bezobrazno odlučila zauzeti dva diska. Prvi disk je imao originalnu igru s arkadnih automata koji su bili hit u (naravno) Japanu sa svim standardnim modeovima koje očekujete od igre ovoga žanra. Dodane su bile i lijepe animirane sekvence na početku i kraju arcade modea, kao i voice-overi na engleskom jeziku. Napominjem jezik jer je glavni problem ove igre bila konverzija japanske verzije u englesku verziju za koju je Capcom imao dosta malo vremena. No, to ih nije spriječilo da dodaju dva nova igriva lika. Drugi disk je bio onaj posebniji, Evolution Disc, koji je donio nove modeove, mini igre, pojačani versus sustav te 4 player co-op igranje (ukoliko ste imali multitap). Najvažnija stvar u igri za mene se ipak nalazila na prvom disku, a za kojom žalim u mnogim današnjim igrama žanra, a to je story mode u koji je uloženo puno vremena i truda da se logički predstavi u žanr koji se zasniva na prebijanju drugih likova. Budući da je setting igre Aoharu City i učenici raznih srednjih škola u tom gradu koji istražuju nestanak svojih kolega,  likovi su puni tragedije, zapleta te manje kompliciranih problema kao i onih koji graniče sa nadnaravnim.

Priča je bila obogaćena mnogim animiranim scenama te napredovanjem kroz priču ukoliko ste oba vaša lika izabrali iz iste škole. Budući da se igra zasnivala na istim osnovama kao i Marvel vs. Capcom igre (samo je ova u 3Du) borbe su bile 2 na 2 u kojima birate vašeg glavnog lika te pozadinskog lika kojeg u određenim trenucima možete pozvati u pomoć i aktivirati razne team-up comboe. Gameplay je bio jednostavniji od druge spomenute Capcomove igre jer su se koristile samo 4 tipke, a ne 6, no i dalje je pružala mogućnosti za razne zanimljive poteze i strategije koje su tada bile još bolje jer su bile popraćene spektakularnom 3D grafikom. Svi likovi u igri su većinom bili učenici iz raznih srednjih škola (uključujući i jedinog poznatog lika, učenice Sakure iz Street Fighter serijala), koje na kraju put vodi do ravnatelja najelitnije škole koji je kriv za razne otmice učenika zbog kojih su se svi drugi učenici mobilizirali i krenuli u ovu avanturu.

Nažalost, engleska verzija je bila lišena opcije kreiranja novih likova i igranje social igre u srednjoj školi koji je imala japanska verzija, no i ovako je bilo puno sadržaja na dva diska, što za one koji igraju ovakve igre radi priče, što za one koji bole začiniti kompetitivno igranje raznim dodatnim modeovima. School Life je, nažalost, bio prekompliciran za lokalizaciju tako da nikad nismo mogli imati iskustvo igranja simulacije srednjoškolskog života niti nemamo dojmove oko toga je li uopće bilo dobro ili ne, no isti je mode postojao i u rijetko viđenom nastavku Project Justice koji je izašao samo za Segu Dreamcast početkom ovoga stoljeća i u kojem i dalje ovaj mode nije dobio svoje mjesto u ”nejapanskoj” verziji.

Rival Schools, kada se sve zbroji i oduzme, ostaje jedna igra koja će se dugo pamtiti zbog rijetkosti izdavanja na dva diska, kompleksnoga i velikog story modea koji se ne viđa tako često u fighting igrama i velikog broja do tada (a i nakon toga) nepoznatih likova koji su doveli igru do slave i velikog broja fanova. Fanova koji se i dan danas nadaju novom , ispoliranijem i još boljem nastavku.

Hoćemo li ikada vidjeti Fighters Megamix i/ili Rival Schools u novim verzijama? Za to zasada nema naznaka, no nikad se ne zna. Dolaze nam i puno luđa uskrsnuća u zadnje vrijeme.