Dok ovo pišem, osjećam se poprilično zastarjelo. Zašto? Igra našeg djetinjstva, Super Mario, prošle je godine napunio 25 godina, Legend of Zelda je nedavno također napunila 25, a i Final Fantasy IV je prije koji dan napunio punih 20 godina. Legendarni FFIV (tada na SNES-u poznat i po imenu Final Fantasy II) je izdan 19. travnja davne 1991. godine, a njegov nastavak The After Years tek 2007. na WiiWareu. Zato je Square Enix odlučio ove dvije igre, kao svoj dar gamerima, složiti u jednu kolekciju, kojoj je pridodan i sasvim novi interquel po imenu Final Fantasy IV: Interlude.

Za one koji nisu upućeni u priču FF četvorke, evo maleni uvod: Igru započinjete kao mračni vitez po imenu Cecil, koji se, nakon pokolja koji je napravio da bi se domogao kristala, vraća u svoje kraljevstvo Baron. Potaknut svojom grižnjom savjesti, odbija slušati kralja, te postaje odmetnik  kojemu se ubrzo pridružuju mnogi kultni likovi FF serijala. The After Years se događa 17 godina nakon FFIV, gdje imate mogućnost igranja sa više likova (svaki sa svojim zasebnim story modom), a glavni protagonist ovaj put je Cecilov sin Ceodore, dok u Interludeu ponovno igrate sa Cecilom, približno godinu dana nakon događaja u FFIV.  Kad sam prvi put čuo za izlazak ove kolekcije, imao sam dojam da će ovo biti još jedan Squareov remake nekog Final Fantasya kako bi se izmuzao novac od FF freakova. Jesam li bio u pravu, prosudite sami. Final Fantasy IV je ostao uglavnom jednak po igraćoj mehanici, doduše sa poboljšanom grafičkom i zvučnom izvedbom, kao i After years, ali u tome nije problem. Po meni, glavni je problem u prekratkom trajanju Interludea u odnosu na ostale dvije igre, a dodatni materijal se sastoji od dva uvodna videa (za FFIV i The After years), soundtracka i galerije.

SAMO ZA OLD-SCHOOL…

Na sreću starijih, ali više na nesreću mlađih igrača, sama mehanika se nije mnogo mijenjala. Klasični FF sistem borbe je također tu, što znači svojevrsni miks igranja na poteze i igranja u stvarnom vremenu. Grafika je znatno poboljšana u odnosu na original, a zvuk je u potpunosti remasteriran, iako u igri postoji opcija slušanja originalnog soundtracka za nostalgičare. Mlađim igračima je ovo možda nebitno, ali će fanovi serijala ovo itekako cijeniti. Ipak je igra napravljena u vremenima kada se igrače privlačilo snažnom pričom i karakternim likovima, a ne grafičkim performansama, jer se tada ipak zurilo u 16-bitne ekrane, dok je MIDI zvuk svirao u pozadini. Za svaki slučaj, još valja napomenuti da igra nema multiplayer komponentu (jer ipak ovo nije COD). I, što nam onda zamjetno u igri ostaje? „Samo“ priča, atmosfera, likovi, igrivost i pregršt zanimljivih dvoboja. Kako to radi svaka od ove tri igre, saznati će te dalje u tekstu.

FINAL FANTASY IV

kome blizanke jebu mater…

U ovoj kolekciji, najkvalitetnije odrađeni dio je sami FFIV. Kao što je već rečeno, mehanika same igre je nepromijenjena, no nije ni bilo potrebe mijenjati ju. Grafika je više-manje pristojna za igranje na prijenosnoj konzoli, a zvučna komponenta je još i dorađena. Tako u biti igrate istu igru koju ste igrali (ako ste igrali) već i ranije, što je s jedne strane pomalo frustrirajuće, ali s druge strane, sama atmosfera igre vas tjera da ju igrate iznova. Za jedan RPG je poprilično linearan, iako tu i tamo se nađe pokoji side-quest koji nema gotovo nikakav učinak na završetak priče. Također, igra ne sadrži sadržaje koji su bili predstavljeni u NDS remakeu. No, zato prijelazi (osobito prvi) mogu trajati i više od 50 sati igre, a i igra nije prikladna za igranje na kraće staze, jer kada se udubite u priču, igra vas ne pušta, i htjeti ćete još.

FINAL FANTASY IV: INTERLUDE

FFIV: Interlude je direktni nastavak originalne igre, napravljen ekskluzivno za ovu kolekciju. Gameplay, kao i kontrole, su preuzete iz FFIV. Tako igrač dobiva dojam kako igra zakašnjeli DLC, zbog veoma kratkog trajanja igre (maksimalno 5 sati igranja).

Upravo zato Interlude osobno doživljavam kao bespotrebni rad, jer su se Squareovci mogli dosta više potruditi oko pravljenja Interludea. Priča ovog nastavka, ako ga tako možemo nazvati, zbog njegova trajanja, uvodi u nastavak The After Years, čiji je glavni lik Cecilov sin Ceodore (primjećujete sličnost u imenima?).  U biti, Interlude nije esencijalan za razumijevanje glavne priče, ali služi kao poveznica između dva nastavka, FFIV i FFIV:TAY, zbog čega ga jedino vrijedi zaigrati.

THE AFTER YEARS

Tako dolazimo i do zadnje etape igranja, meni najugodnije. FFIV The After Years je izašao na sedamnaestu obljetnicu od izlaska FFIV-a (i ogromna „slučajnost“ je ta da se igra odvija točno 17 godina nakon originala) na WiiWareu, a tijekom iduće godine je dobivala i epizodne sadržaje. Ovdje su svi sadržaji tu, tako da nemate brige. Igra je podijeljena na epizode u kojima igrate sa nekim starim (Kain, Rydia, Yang…) i novim likovima (Ceodore, Ursula, Mid…) . Na samom kraju su postavljene dvije epizode koje isprepliću priče junaka, i stavljaju ih na kušnju sličnu onoj u FF četvorci. Zbog koncepta epizoda, igru možete lagano prelaziti, bez da se mislite nakon nekog vremena gdje ste stali, što  prvenstveno odgovara casual igračima.

Na kraju, nakon više od stosatnog užitka, mogu s pravom reći da ovaj remake nije promašen, dapače, vrlo je lijepo poslužio kao izlika za ponovno druženje sa Cecilom, Rosom i ekipom. Jedna od rijetkih zamjerki na ovu igru mi je nedovoljno dodatnog sadržaja, a ovaj postojeći se mogao izostaviti, jer inače ne bi bilo ovakvog kukanja. Prije svega, ovo je obvezna lektira za sve igrače, bilo da su igrali originale ili ne, ali posebno je zanimljivo i bogato iskustvo za novajlije u serijalu.