Nakon svega dvije godine od izlaska, veoma dobri (mada ni približno najbolji u serijalu) Final Fantasy XIII dobiva svoj direktni nastavak. Ovaj put nismo dugo čekali u odnosu na japanske igrače te Final Fantasy XIII–2 stiže u Europu samo dva mjeseca nakon svoje japanske premijere. Ako se malo prisjetimo, ekipa iz Square Enixa slično je učinila i sa, vjerojatno jednom od najboljih igara u serijalu, sjajnim Final Fantasy X te, iako je Final Fantasy X-2 postigla dobre prodajne rezultate, naišla je na mlaku reakciju, kako igrača tako i kritike, ponajviše zbog svoje priče i nedostatka onog epskog osjećaja koji smo imali igrajući deseti nastavak. Hoće li tako biti i ovaj put ili su možda čarobnjaci iz Square Enixa uvidjeli svoje pogreške i možda poslušali kritike upućene na račun FF XIII te radili na tome, saznat ćete u nastavku ovog teksta.

“If you change the future, you change the past”

Radnja FF XIII–2 odvija se tri godine nakon događaja iz prethodne igre, a kako ne bismo kvarili radnju onima koji još nisu odigrali igru, reći ćemo samo da je priča pratila ratnicu Lightning u potrazi za njezinom sestrom Serah. Odmah prelazimo na radnju novog nastavka, uz napomenu da je za sve one koji žele odigrati FF XIII-2 , a nisu ili ne žele odigrali FF XIII, omogućeno da se ukratko upoznaju sa zbivanjima iz FFX XIII  putem Beginner’s Primera. Dakle, prošle su tri godine nakon događaja iz prethodne igre i sada su se uloge promijenile. Sada je Lightning nestala, a na njenoj sestri Serah je da je pronađe, u čemu će joj pomoći misteriozni mladić po imenu Noel Kreiss. Nakon gotovo dvadesetominutnog spektakularnog uvoda isprepletenog fenomenalnim CGI animacijama i quick time akcijskim sekvencama u kojem smo svjedoci borbe između dobro poznate Lightning i tamnokosog Caiusa Ballada, kao i predstavljanja mladog Noela Kreissa (kojeg Lightning u posljednji trenutak spašava i šalje u potragu za njezinom sestrom Serah), Noel prolazi kroz vremenska vrata i tu počinje naša avantura.

Što je novo u Fabula Nova Cristallis svijetu?

Final Fantasy XIII-2 je, iako se možda na prvi pogled ne čini tako, u mnogočemu drugačija igra u odnosu na svog prethodnika. Da me ne biste pogrešno shvatili, to je gotovo isti onaj Final Fantasy koji smo igrali prije dvije godine, ali izgleda da je ekipa iz Square Enixa ipak poslušala kritike upućene prethodnoj igri i, shodno tome, dosta toga ispravila. Prvo što ćete zapaziti, a bit će vidljivo čim dobijete kontrolu nad Sarah, je to da igra više nije linearna kao što je to bio slučaj s FF XIII. Svi oni koji su igrali prethodnu igru, sjetit će se da smo se prvih dvadesetak sati, sve do dolaska na Pulse, kretali po linearnim i jasno zacrtanim putanjama igrajući s likovima koje nam je igra davala, bez mogućnost da na to utječemo. Već prvi pogled na mapu daje nam mogućnost izbora kretanja, a do kraja igre stvari će biti još bolje. Koliko puta smo zažalili što smo samo proletjeli kroz određena mjesta u igri, nadajući se da ćemo im se, kao i u svakom drugom FF naslovu, moći vratiti, da bismo na kraju bili razočarani činjenicom da je to nemoguće. E, pa ovdje je to moguće! I to nije sve – moći ćemo sva ta predivna mjesta vidjeti iz različitih perspektiva (neću spoilati o čemu se radi, reći ću samo da ima veze s putovanjem kroz vrijeme, a za ostalo ćete se uvjeriti sami). Tu je i veliki broj skrivenih škrinjica rasutih po lokacijama koje čekaju da budu pronađene od strane onih koji vole istraživanje.

Veliko iznenađenje, a po meni i malo razočarenje, je činjenica da u čitavoj igri postoje samo dva igriva lika – Serah i Noel, što je manje igrivih likova čak i od gore spomenutog FF X-2. Unatoč tome, susresti ćemo veliki broj likova (pojavit će se i neki glavni likovi iz prethodne igre, ali u nekim sasvim drugim ulogama). Borba u igri je još dinamičnija nego u prethodniku. Tu je napravljen povratak starijim igrama iz serijala, u vidu random encountera s protivnicima koji više nisu vidljivi na ekranu, a simpatičan dodatak borbi je Moogle Clock. Što se borbe tiče, ona je i dalje bazirana na active time battle modu, tu su i dalje paradigme koje nam omogućuju ogroman broj kombinacija, a novine u borbi su pojavljivanje quick time akcionih sekvenci u stilu igara poput God Of Wara, kao i lov i pripitomljavanje raznih monstera koje možemo trenirati i koristiti kao trećeg člana u borbi. Također, auto battle mod je dosta poboljšan i igra koristi pametnije izbore, bazirane na informacijama sakupljenim o protivnicima. Napredovanje likova je pojednostavljeno u odnosu na FF XIII, tako da će se lako snaći i novi i stari igrači.

Još jedna pozitivna stvar u igri je mogućnost konverzacije s gotovo svim NPC-ovima, što nije bio slučaj s prošlom igrom, a zgodna stvar u istoj je Live Trigger opcija u dijalozima koja nam omogućava izbor onoga što ćemo reći nekom NPC-u. Iako igra ima više završetaka, važno je napomenuti da oni ne ovise o Live Triggeru. Kako ne bih samo hvalio igru, moram reći da ima i nekoliko mana, a jedna od najvećih je svakako glavna priča, koja jednostavno nije fajnalfantastična.. 🙂 Priča se vrti oko potrage za Lightning i to je to, zaista ništa posebno. K tome bih još dodao i to da je igra prilično lagana, odnosno lakša u odnosu na FFXIII. Je li Square Enix ciljao na još širu igraću populaciju i casual gamere, nije mi poznato, ali svakako tako izgleda jer je praktički nemoguće poginuti u igri. Nekima će možda zasmetati i činjenica da je igra nešto kraća od prethodnika i da će vam za njen osnovni prelazak trebati nekih 25 – 30 sati, iako se njeno trajanje može produžiti side questovima. S druge strane, moram pohvaliti likove u igri, koji napokon nisu previše iritantni, kao što je to obično slučaj s likovima iz FF igara. Noel i Sarah (iako i Sarah ima svoj FF momenata 🙂 ) su mnogo zanimljiviji likovi u odnosu na, recimo Vanille iz prošlog nastavka. A svakako bih morao spomenuti Caiusa, koji je odlično okarakteriziran i nije tipičan ultimate bad guy iz FF igara.

Novi vizualni spektakl na vidiku

Vizualno, igra je predivna i bez premca najljepši RPG. Na svakom koraku se vidi dodatna ispoliranost u odnosu na već fenomenalno izgledajući FF XIII. CGI animacije su i dalje opasnost za naša čula, jer teško je opisati što su i ovaj put japanski magovi uspjeli napraviti. I ovaj put ih ima jako mnogo i svaka sljedeća izgleda još luđe i bolje od prethodne. Igru krasi i odlična glasovna gluma glavnih likova. Nema onog silnog prenemaganja kao što je bio slučaj s Hopeom u prethodnoj igri, kao ni imbecilnog ponašanja koje je u neku ruku krasilo Vanille, a koje je mnoge igrače (uključujući i mene samog 🙂 ) jako nerviralo. Sve je nekako umjerenije i prirodnije. Treba, naravno, spomenuti i maestralan soundtrack koji je obogaćen s više vokalnih dionica te je mnogo upečatljiviji i pamtljiviji od onog prethodnog.

I što na kraju reći?

Kao i svaka FF igra do sada, i ovaj nastavak će naći svoju vojsku fanova (kako novih tako i onih starih), dok će ga drugi kritizirati i dalje se moliti i nadati remakeu famozne sedmice. No, svi ćemo se u jednome složiti – kako god na to gledali, ipak je ovo dobri stari Final Fantasy na koji s nestrpljenjem čekamo da svakih nekoliko godina izađe iz radionice marljivih Square Enixovaca i koji ljubitelji RPG igara ni u kom slučaju ne bi trebali zaobići.