Sedam godina nakon Final Fantasya XV, napokon smo dobili novi glavni nastavak u popularnoj RPG franšizi. Square Enix je sam sebi pomutio malo planove sa Final Fantasy VII Remakeom koji je oduševio mnoge, a i pokazao kuda borbeni sustav prikazan u 15-ici može krenuti i kakav potencijal ima. Iako je već godinama bilo jasno da Final Fantasy XVI će biti dosta drugačija igra, sa grandioznim bitkama u kojima su puno prominentnije uključeni poznati summoni, i da će igra biti detaljno utemeljena unutar fantasy žanra, malo tko je mogao očekivati ovoliko velike promjene u serijalu. Pitanje koje ostaje, nakon svega što smo vidjeli u Final Fantasyu XVI koliko je ovo sve pokazatelj u kojem smjeru ide franšiza, a i koliko je starih fanova uspjela zadržati, te koliko novih pridobiti.

Final Fantasy XVI nas, na jedan način, vraća na početak legende. Iako naravno nastavci nisu povezani pa ih se ne može ni kronološki poredati, priča oko Eikona (ono što smo prije najčešće zvali Summoni), velikim bićima s moćima koji se u ovoj igri mogu kontrolirati od strane malog broja ljudi, takozvanih Dominantima, neodoljivo nas navodi na to da se nalazimo na nekom početku takvih odnosa sa Sheevom, Ifritom, Bahamutom i ostalima. Uz Chocoboe, svakako su jedan od aspekata koji nas povremeno podsjeti da igramo Final Fantasy igru, ako već druge stvari nisu toliko jasno povezane. Priča nas uvodi u početak Cliveovih nevolja i onda radi vremenski skok s kojim krećemo u pustolovinu s njim. Clive Rosfield je lik kojim ćemo jedinim upravljati kroz igru, a pratimo ga kroz pohod za iskupljenjem, pa i osvetom zbog izdaja unutar njegovoga društva, ali i rata koji se dogodio, kada je ubijen i njegov mlađi brat Joshua. Joshua, dominant Eikona Phoneixa poginuo je u neočekivanoj bitci sa vatrenim Eikonom, Ifritom. Nakon tragičnih događaja u kojima je izgubio i svog oca, a i sve za što je znao, Clive se pridružuje Bastardsima i s njima kako bi preživio i u konačnici našao osobu koja je drugi Dominant vatre i koja je ubila njegovoga brata. Priča ovoga puta je dosta jasno obavijena fantasy žanrom, onim u maniri mnogih serija i romana, ponajviše Game of Thronesa što se tiče količine spletki i nasilja (iako nije ni približno ”onako” nasilan), a kroz worldbuilding vidimo neke standardne elemente koje smo čak nedavno vidjeli u Forspokenu (samo kao jedan primjer) gdje je njihov svijet zaposjednuo Blight, ekološka katastrofa koja prijeti živim bićima i planeti i koja je nagnala ljude da se izoliraju na određenim područjima.

Iako upravljamo samo s Cliveom (da, ovo je FF naslov bez tima s kojim se borimo), i on je centralni dio radnje, kroz priču ćemo upoznati još veliki broj njegovih prijatelja, pratioca, neprijatelja, otkriti tajne njegove obitelji, imati par zapleta i iznenađenja. Često su ti dijelovi priče prikazani kroz cutscene koje se preduge za moj ukus, i po 10 minuta razgovora i priča nakon kojih krene još pokoja scena, što čini velike probleme sa ritmom igre. Pogotovo za jednu igru koja želi imati zabavne scene borbe i epske bitke sa velikim ulozima, no često se događa da se kroz priču i te duge dijelove ”ohladiš” od same igre. Barem u prvih nekoliko sati igranja gdje većinu vremena ostajete pasivni promatrač koji se trudi spojiti sve što se događa s likovima i Cliveom. Svakako pomaže sjajan Active Time Lore, opcija koja vam omogućuje čak i za vrijeme cutscena da vidite biografije svih likova koje ste susreli dotad u priči i objašnjenje svih većih događaja/pojmova. Nešto smo slično imali i u simpatičnom Pentimentu i svakako je nešto što bi trebale i druge igre usvojiti na ovakav način, jer malo olakšava situacije kada priča zagrize preveliki zalogaj.

Sve u svemu, priča je od nekih jako hvaljena, mnogi vole ne samo Clivea, nego i na primjer, Cida ove igre, neki su šokirani sa promjenom stila za jednu Final Fantasy igru jer ovdje imamo scene seksa, nasilja, krvi, ”prostiji” jezik, i sve je malo (opet) preslično nekim fantasy serijama, a i u konačnici je nekima dosta dosadna. Active Time Lore je svakako i nastao zbog činjenice da su i developeri bili svjesni da priča ima neke zbunjujuće dijelove i da se previše toga ubacilo u world building, pa bi za neke moglo biti malo prekomplicirano. Što nije nužno loše, naravno, uvijek je dobro imati slojevite i zanimljive priče. No, ovdje se nekad čini da je nepotrebno komplicirana i duga, što nije svakako pohvala. Mene osobno priča nije oduševila, iako je bez problema mogu opisati sasvim solidnom.

Kako biva sa skoro svakim Final Fantasyem, i ovaj donosi neke novosti u sustavu borbe. Možda i najdrastičnija promjena u novijoj FF povijesti dogodila se s ovom igrom. Dok su neki očekivali varijaciju skoro pa savršenog sustava iz FF VII Remakea, ili doradu onoga što smo imali u FF XV, Square Enix je u potpunosti odbacio Active Time Battle (ATB) sustav i zamijenio ga sa posve akcijski orijentiranim gameplayom. Križanac Forspokena, Witchera, Devil May Crya, no zapravo stilom i dinamikom najsličniji Dragon’s Dogmi (što nije čudno jer je Ryota Suzuki bio zadužen za borbu u obje igre) FF XVI me šokirao sa tako opuštenim i radikalno promijenjenim sustavom kojeg, ruku na srce, ne očekuješ u ovom serijalu. To ne znači da nije sve napravljeno dosta dobro (fanovi Dragon’s Dogme, pa i sam Suzuku, hvale ovaj napredniji borbeni sustav), ima svoje slojeve, kontrole, prostora za taktiziranje iako će se mnogima činiti da se samo button-masha jedna tipka i čeka da se može koristiti neki od jačih napada. Nije da je nemoguće proći igru samo tapkanjem kocke, pogotovo ako ste igrali na easy modeu (više u okviru), no svejedno je sjajna podloga za neke briljantne poteze, izvrsno režirane sukobe, poteze i popraćeno fantastičnom glazbom i efektima donosi spektakl akcijske avanture. Ono što je, donekle, bilo zajedničko većini, su chocoboi, uvijek neki lik imena Cid, RPG elementi, summoni i premise vezane za planet na kojem se likovi nalaze i da planet ima neku varijaciju ”duše”. Neke stvari s popisa je novi FF preokrenuo na glavu, neke zadržao, neke praktički izignorirao ili uništio (RPG sustav, iako blago prisutan, nije stavljen u središte gameplaya). FFXV je odbacio active time battle sustav (ATB) i zamijenio ga akcijskim aspektima borbe, bržim bitkama i jednostavnijim kontrolama. Summoni su ovdje Eikoni, i dio su vašega glavnoga lika dajući mu dodatne sposobnosti, a i omogućavajući ogromne i vizualno impreisvene bitke Eikona (kada za njih dođe vrijeme u igri). Timska borba, koja je bila odrednica prijašnjih nastavaka, ovdje je nestala. Po prvi puta upravljamo samo jednim likom, i dajemo zapovjedi njegovom psu, kojeg svakako zavolimo kroz igru, a dok ostali suputnici i ”sporedni likovi” malo pomažu u bitkama. Samotna je to perspektiva za jednu FF igru, koja me lišila jednog od zanimljivijih aspekta.  Donekle je ovo logičan nastavak onoga što smo imali u FF XV sa Noctisom i njegova tri prijatelja gdje smo prvenstveno kontrolirali Noctisa, no ovdje se otišlo korak dalje što se tiče osjećaja oko toga tko se i kako bori protiv raznih čudovišta (ili samo nevinih životinja) na koje naiđemo po putu. Osobno sam očekivao da će igra ići u smjeru FF VII Remakea, no jasno je da Square Enix lomi sa ovom igrom neke nove granice, ima neke nove ideje i stvara neke nove fanove. Malo je toga u igri što se može nazvati da izaziva osjećaje igranja Final Fantasy igre. Bilo da se govori o prošloj, Remakeu, a kamoli prvih deset nastavaka. U dobru i zlu, ovo je nova vizija Final Fantasya, samo je šteta što se tako ne čini, i što nije (barem meni) pretjerano zabavno ni zanimljivo.

Jedna stvar je nepobitna, a to je da Final Fantasy XVI zna napraviti spektakularne scene. Od maestralnih borba Eikona, koje izgledaju jako dobro, do fantastično izrežiranih scena borbe s nekim bossovima, sve je još popraćeno sjajnom glazbom. Iako neki dijelovi istraživanja, šetnje i priče znaju biti zamorni, kada napokon dođemo do onoga zbog čega smo najviše tu, gameplaya, mnogi će uživati čak i ako im mehanika borbe nije dovoljno izazovna. Uistinu, u tom aspektu se mogu naći igre i iz ovog serijala koje rade više i bolje, ali opet, one nisu bile toliko akcijski orijentirane, ali ovdje vas nagrađuju sa sjajnom glazbom i scenama borbe koje su već dovoljne da razumijemo zašto je za neke Final Fantasy XVI jedna od najboljih igara ove godine. Igru je stilom i ritmom najbolje usporediti sa već spomenutom Dragon’s Dogmom(iako ima već jako puno usporedbi sa Devil May Cryom), tako da oni koji su je igrali sigurno znaju što očekivati.

Igra donosi oko 30tak sati igranja ukoliko se ne odvažite na dodatne misije i izazove, koji, naravno, mogu poduplati kompletno vrijeme igranja. Budući da side-questovi i nisu pretjerano zanimljivi, iako razotkrivaju dodatne aspekte priče te će im biti teško odoljeti ako ste osoba kojoj vam se svide likovi u ovom svijetu i sama priča, brzo ćete uhvatiti ritam vezan za glavne aspekte priče i igre, i igra vas neće kažnjavati jer ćete biti dovoljno jaki za sve izazove i bossove bez obzira što niste grindali i trošili vrijeme na sporednim stvarima. Ne mogu se oteti dojmu da smo nekako i kroz ovaj aspekt izgubili dio šarma Final Fantasy serijala, no očigledno serijal (ili bar ovaj nastavak) ide u nekom novom smjeru, za neke nove generacije. Taj novi smjer je, uistinu, napravljen jako dobro, i kad se oduzme ovaj moj osobni dojam da se zapravo ne radi o Final Fantasy igri, igra ne može biti predmet prevelikih generalnih kritika. Iako nije nešto što su mnogi očekivali, ono što donosi, čini vrh ovogodišnje ponude u području akcijskih RPG avantura ovakvog tipa.

Square Enixova pauza između dva Final Fantasy VII nastavka (koji, ipak, puno više ljudi zanima u ovom trenutku) prošla je sa blagim razočaranjem kod nekih fanova i sa blagim oduševljenjem kod drugih. Final Fantasy je toliko dugo s nama, da o tim nastavcima možemo pričati kao seminalnima za obilježavanje određene nove generacije fanova serijala. Na primjer, ljudi koji su igrali Final Fantasy VII nisu nužno isti fanovi kao i oni koji su se prvo  susreli sa Final Fantasyem X ili Final Fantasyem XIII. Sve su to zasebne igre, i s pravom, sa jako malo zajedničkih crti i promijenjenim sustavima borbe. Budući da serijal traje toliko godina, nije ni čudno da i danas imamo rasprave oko toga koja je najbolji nastavak, priče o mlađim igračima/icama koji se vraćaju starijim igrama i otkrivaju legende prijašnjih nastavaka (sa nekad pozitivnim, nekad i ne toliko pozitivnim reakcijama, što je opet razumljivo). Teško je naći ”zlatnu sredinu” u svim dojmovima, kao i u mnogim igrama danas koje dijele publiku. Što jest ili nije ”pravi Final Fantasy” opet daje raznolike odgovore upravo ovisno o generacijama. A i iz ove, neupitno je, doći će novi fanovi sa novim vrijednostima i željama. Možda je i to najveći pothvat koji Clive i ostatak likova u novom Final Fantasyu uspijevaju donijeti. Igra je visokobudžetni projekt sa puno viđenih ideja iz kojih proizlaze neke koje će ipak ostati specifičnije i samo ”njihove”.  Final Fantasy XVI je jedan od ljetnih hitova iako, osim u glazbi i prezentaciji, ne donosi sami vrhunac u današnjoj ponudi igara.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.