Lagao bih kad bih rekao da sam veliki poznavatelj svih detalja o Five Nights at Freddy’s serijalu, a i da sam inače obožavatelj istog. Odigrao sam prvi kad je bio megahit i, unatoč zanimljivom konceptu i estetici, nisam dobio poriv da odigram svaki sljedeći nastavak jer se tvorac franšize ustalio na tom jednom gameplay loopu koji je brzo dosadio. Ipak, lore iza igre, priča o svakom pojedinom liku i lutci, te povijest Freddyjeve pizzerije konstantno su se širili te serijal sad ima vlastite filmske i književne adaptacije, a spin-offovi glavnih igara Scotta Cawthona su iznenađujuće više ambiciozniji od njegovih!

Into The Pit jedan je od tih spin-offova i moram reći da je jedno jako toplo iznenađenje! Na prvi je pogled uočljivo da je ovo potpuno drugačija prezentacija i stil gameplayja od ostalih FNAF igara. Koristeći se tzv. „pixel art“ grafičkim stilom koji je postao skoro sinonimom indie studija, igra izgleda nevjerojatno atraktivno. Fluidnost animacija, kretanje likova, detalji na svakom pojedinom liku i lokaciji, kao i različita osvjetljenja ovisno o dobu dana – sve je apsolutno predivno! Koncept je također inovativan, ali samo u sferi FNAF serijala, jer nagledali smo se ovog koncepta pogotovo u filmskome svijetu.

Naime, radnja je smještena paralelno u sadašnjosti i u ljeto 1985. godine, a dječak Oswald, kojeg mi kontroliramo, ima mogućnost skakanja iz jednog vremenskog perioda u drugo uz pomoć bazena s lopticama (naslovna „jama“). Nažalost, dok u sadašnjosti možemo istražiti više lokacija u gradu – od naše kuće i pizzerije, do škole i knjižnice – u prošlosti smo ograničeni samo na Freddyjevu pizzeriju. Zaplet radnje dogodi se relativno brzo, što je jako pohvalno jer igra ne trati nimalo vremena, a prolog kao takav genijalan je način upoznavanja igrača s gameplay mehanikama. Priča ima onaj klasični element „dječjeg“ horora, a to je da jedino djeca znaju da se nešto loše događa, i samim time, jedino oni mogu nešto učiniti u vezi toga, a svijet skoro kao da i funkcionira po dječjim pravilima: Oswald svaki dan odlazi u pizzeriju na večeru jer ju njegov otac ne može pripremiti doma, a majke vječito nema kod kuće te ne primjećuje ništa čudno u vezi s ocem čije je mjesto zamijenio jedan od likova iz Freddyjeve pizzerije, Žuti zec, nakon što ga je oteo i odvukao u bazen s lopticama.

Kao što sam spomenuo, prolog upoznaje igrača sa svim mogućim mehanikama, ali na pomalo ingeniozan način. Budući da je ovo horor igra, očekivalo bi se da će nam se mehanike pokazati u horor ambijentu, ali svaka interakcija s objektima, likovima i inventarom prikazana je u sasvim suprotnom okolišu – putem dječje igre. Skrivanje od čudovišta i održavanje glasnoće/tišine učimo pomoću igre skrivača, a bježanje putem igre lovica. Nakon prologa slijedi uspostavljena struktura FNAF igara: 5 dana, odnosno noći te svršetak igre ako ih sve preživimo. Dani su sigurni za istraživanje te nas tijekom dana ne gone roboti iz pizzerije, te se ovdje provodi najviše dijaloga i pronalaženja objekata koje ćemo moći koristiti tijekom noći kad nas love roboti te se moramo sakrivati od njih na već ustaljen način u modernim horor igrama – skrivanje u ormaru, pod stolom, u ventilacijske otvore i sl. S time da otkriće nije nužno i kraj igre, jer se možete izbaviti kroz quick time eventove (QTE) kao što su držanje daha, ubijanje paukova te izravno osvjetljavanje čudovišta sa svjetiljkom. Animacije dok se čudovište približi iznenađujuće su zastrašujuće, pogotovo kad vidite njihova stopala ispod stolnjaka, ili kako se kreću tik pored vas dok ih gledate kroz otvor ventilacije, ne znajući hoće li vas pronaći.

Taj aspekt igre, iskreno, nije pretjerano izazovan, barem ne na razinama težine na kojima sam ju ja igrao. Igru možete, u početku, zaigrati kao čisto narativno iskustvo, s minimalnim sekvencama lova, i onda je tu i normalna težina. Nakon što igru jednom završite, otključat će vam se dvije dodatne težine te mogućnost uređivanja vlastite težine – namještanje agresivnosti AI-ja, kad će se spawnati i sl. Ovakav tip pristupačnosti mora se pohvaliti jer čini igru uistinu dostupnu svima, iako bih radije da sam mogao odabrati ove kasnije težine odmah u početku jer, iako igra ima replayability po pitanju različitih krajeva i skupljanju objekata, ne razlikuju se toliko da bih mogao u potpunosti preporučiti da prolazite kroz sve ponovno samo radi drugog kraja, osim ako ste veliki obožavatelj serijala. Ima tu i par skrivenih detalja i cameo pojava koje će sigurno obradovati dugogodišnje igrače, ali i kao netko neupoznat s loreom, igra je ispala u potpunosti razumljiva kao samostalno djelo te ne zahtijeva prethodno poznavanje svijeta. Čak štoviše, ako vam je ovo prvi doticaj s FNAF svijetom, možda ćete se i razočarati kad vidite da su ostale igre u potpunosti drugačije.

Još jedan aspekt igre koji želim spomenuti jesu mini-igre, odnosno arkadni centar unutar Freddyjeve pizzerije. Igrajući igru, skupljat ćete žetone za igre u arkadi u prošloj verziji, ali i dijelove za sadašnju verziju – jer su sve neispravne i morate ih popraviti. Sviđa mi se taj pristup jer ako slučajno promašite neki dio stroja te određenu igru ne možete zaigrati u sadašnjosti, možete ju bez problema zaigrati u prošlosti gdje je igra funkcionalna, ukoliko imate žeton, naravno, ali njih je lako naći razbacane po podu. Igranjem igara zarađujete karte koje možete zamijeniti za razne naljepnice i proizvode koje možete ili koristiti ili mijenjati za, npr. petarde. Same mini-igre jako variraju u kvaliteti. Kao prvo, sve su kopije već postojećih igara: Pac-Man, Frogger, Asteroids, Space Invaders… Većina ih je sasvim okej, ali neke su toliko neizazovne, kratke te su im kontrole neugodne da ih možda nećete htjeti ni dovršiti kako bi otključali posebni soundtrack za igru. Ipak, ako ćete igrati bilo koju od ovih, zaigrajte Frogger klon jer zarazan je čak i u ovom obliku.

Razrješenje igre nije posebno zadovoljavajuće, iako je put do njega poprilično gladak, ali unatoč tome, ovo je iznimno kvalitetno djelo koje bih smjestio na sam vrh FNAF franšize, a preporučio bih ga i onima koji serijal ne vole, možda ga čak i mrze. Atmosfera uvelike podsjeća na romane R. L. Stinea, ponajviše njegov serijal „Soba košmara“, te ima tu neku auru oko sebe koja mislim da će biti pogotovo efektivna među mlađim obožavateljima. Ovo bih definitivno smatrao uvodom u horor za mnoge mlađe igrače jer je sasvim dovoljno strašno i ambiciozno da ne bude previše dječje, a opet likovi i situacije kao da su ispali iz dječjih filmova 80-ih te mnogih sličnih književnih serijala.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.