Igra je bila poznatija negdje u prošlom stoljeću. Najbolji je opis utjecaja video-igara na društvo, od tada do danas. Vidite, imate kuglicu unutar mehanički zatvorene kutije koja treba doći od točke A do točke Ž, a pritom bi bilo bolje da udari u što više interaktivnih objekata. Recimo da je život ta igra, a ispucavanje loptice je dodir Božje ruke, ili pucanje prezervativa. Tako igra započinje, a završava kada to nešto okruglo i vama vrlo drago nakon par sekundi (koliko se čini da život traje) propadne u nepoznato.

Koja je onda bit igre? Odgovor, dakako, leži u interaktivnim objektima, tzv. ljudima. Neki će reagirati negativno kada im priđete pričom o igricama, a neki će prihvatiti to sve i postati ovisni o nekoj igri na neko neodređeno vrijeme. Poanta je da će svi do kojih dođe neka osoba s namjerom igre u bilo kojem smislu napraviti interakciju. Smatram da se svi žele zabaviti i igrati, pitanje je samo trenutka i načina na koji će to ostvariti. Neki za foteljom, neki na fotelji, a neki pokušavajući osvojiti igru za Playstation 3 konzolu. Potreba za igranjem je neizbježna. Dio je nas samih kao što je i želja za komuniciranjem. Nije slavni grčki filozof Aristotel bez veze zaključio da je čovjek društveno biće. Ipak, mislim da bi se pokojni mislilac zgrozio nad kvalitetom današnjih igrica, vremenski smještenih u njegovo vrijeme. God of War je iznimna igraća poslastica, ali čuo sam da je isto tako iznimno loša u iznošenju nekih mitoloških činjenica. Po tome je slična i jednom mojem prijatelju. On naprosto ne želi priznati da je ovisnik o Microsoftovoj kutiji, Xbox-u 360. Doista, on to čak ni nema u kući, ali kada odeš kod drugog prijatelja (našeg susjeda) svaki vikend na dozu Fife 13… propuštaš priliku da nešto i naučiš iz te povijesti koja ti šteka. No, nema veze. Za takvo nešto služe prijatelji, zar ne? On ih čak dijeli na: 1.)xbox prijatelje, 2.)playstation prijatelje, a PC – e, to baš i nema. Tako da bih ovim putem iskoristio priliku i objavio kratki oglas: traži se prijatelj s računalom za druženje na računalu. Ja svoje računalo ne dam tom manijaku sve otkako je skoro izbio svaku tipku na tipkovnici igrajući Call of Duty.

Dolazi mi stres. A mislim da je najbolji način njegova rješavanja upravo igranje. Na kraju, bolje je to nego koristiti razno razna opojna sredstva za smirivanje ili čudnu razonodu. Raznolikost nadasve ide na stranu igrica. Počevši od pucačina pa preko strategija do RPG-a koji pruža mogućnost da budemo ono što smo nekako duboko u sebi oduvijek htjeli, i da se usavršavamo u tom pogledu. Danas i simulacije igraju veliku ulogu u pripremama budućih vozača javnih prijevoznih sredstava. Baš zato imamo savršene ZET-ovce. Tako i svijet napreduje. Ne samo kroz promet i njenu simulaciju, već i kroz školstvo, koje je opet, vrijedno svakog divljenja. Naime, računala polako prelaze iz kućne uporabe u učionice i nitko ne može reći da onaj graf sa svakojakim vrstama funkcije nije jednostavniji za shvatiti kroz animaciju. Povijest je naučena preko Medievil 2: Total Wara, tjelesni preko 2K Sports – NBA11, a likovni preko Painta. Što nedostaje svemu tome? Nedavno se otvorila škola u Americi nadahnuta Skyrimom i općenito mitologijom nordijskih zemalja. Ja sam pokazao profesorici Ubisoftovo najpopularnije dijete: Assassin’s Creed 2. Ona se čudila arhitekturi u igrici te mi dala dvije petice bez razmišljanja, samo zbog odlične prezentacije. Možda bi ljudi trebali više igrati i manje učiti likovni u gimnazijama. S druge strane, većina računalnih tehničara vodi razgovore samo na temu igranja igrica. Upoznat sam s nekoliko takvih osoba koje zanemaruju školu na taj način te pokazuju lijenost. Treba li se kriviti igraću industriju za takvo nešto? Nipošto, rekao bih. Da nema kojekakvih igara, pronašli bi svi oni neku drugu zanimaciju za pokazivanje lijenosti. Sve je to jasno kao dan, ali opet postoje brojne tužbe za negativni utjecaj videoigara na ponašanje pojedinih osoba. Nedolično ponašanje poput fizičkog nasilja, ofenzivne vožnje ili čak ubojstva pripisuju se utjecajima igrica. A proizvođači uporno stavljaju oznake upozorenja na vanjski dio svoje ambalaže. Zbog čega onda neutvrđene optužbe?! Svijet je krcat različitim prilikama koje samo treba znati iskoristiti. Usprkos tomu, većina ljudi skače, trči, lomi se s jednog mjesta do drugog kao prokleta loptica u fliperu, a pritom uopće ne obraćaju preveliku pozornost na brojčani rezultat ili koliko su doista blizu rupi iz koje nema vanka poslije.

Mislim da je igranje vrlo bitno u ljudskom životu. Uči nas pravilima i pogreškama, kao i život, ali bez drastičnih posljedica. Tu je, naravno, prisutna i moguća ovisnost, ali smatram da je puno blaža od ostalih (alkohola, droga, čokolade, kave, sexa, itd.) pa je stavljam u kategoriju lako izlječivih, nešto popust sustava oporavka u ranijim Call of Dutyima. Takve igre naprosto vape za PC-jem, kao i moj prijatelj– laptop mu ima preslabu konfiguraciju. No, s druge strane, pojavljuje se činjenica da se konzole prodaju sve više i više. A ni moj tata nikada nije igrao FPS na računalu. Sjećam se da je znao zaigrati samo one jednostavne igrice poput Pacmana i sl., doduše jako rijetko. Rekao mi je da mu se sviđaju samo one jednostavne igre. Zapravo, mislim da je to jedini utjecaj video-igara, omjer njihove jednostavnosti i igrivosti. Bez obzira na sve, svaka je igra dobra kada se uz nju zabavljaš sa svojim društvom. Nešto poput onog kada smo se tata, moja pokojna baka i ja natjecali su jednoj igri. Svatko bi ukrao po nekoliko sekundi na onom jednom računalu s legendarnim OS-om, Windows 98-ici, i pokušao oboriti prethodni rekord.

Naravno, tata je uvijek bio najbolji u fliperu.