Od mog odlaska iz Hrvatske prije nekoliko godina, poprilično se smanjio i broj mojih tekstova za GoodGame.hr, što zbog poslovnih obaveza, što zbog generalnog nedostatka vremena za igranje. Način igranja promijenio se iz “odigrat ću sve, sve mi daj, sve što mi se imalo svidi!”, u “odigrat ću kandidate za GOTY ako stignem i PES MyClub kroz godinu, vjerojatno…” Smanjio se i broj tekstova, tj. sveo se na pokoji bijesni rant usmjeren ka nekim developerima, pokoje dodatno mišljenje kad Zlatku zafali teksta i jedina konstanta, anualna recenzija Football Managera. Vjerojatno nitko u redakciji portala nema niti 10 sati provedenih igrajući Manager, pa je tako mojih nekoliko tisuća sati kroz godine jedino relevantno iskustvo za recenziju. Također, nitko drugi nema nimalo volje za to. No, dosta bullshitanja, krenimo. Kad mi je Zlatko poslao steam key za FM19, bio sam prilično ravnodušan, neodlučan, zapravo nisam znao što želim ili očekujem od nove igre. Da ne uđemo u istu kolotečinu recenziranja sportske igre koja ima novu inačicu svake godine, kronološki ću opisati svoje iskustvo sa FM-om 19.

Prvo pokretanje, novi skin, nove boje, manje-više iste opcije. Prije ičega, igra me baca u kreiranje avatar trenera. Ova stavka prisutna je u Manageru već nekoliko godina i zanimljivo je to da je iz godine u godinu sve gora. Zapravo nije gora, ista je, ali sa svakom proteklom godinom izgleda sve lošije i tužnije. Osim vaše ružno (nema lijepe opcije) kreirane face koja se pojavljuje kroz igru, ova stavka bitna je otprilike kao centaršut Massima Odda za povijest nogometa. Sprdačina dakle. Nakon toga po ne znam koji put uzimam Arsenal i krećem u borbu za, pa barem četvrto mjesto. Premiership, iako možda ne najkvalitetnija, svakako je najintenzivnija liga sa ponekad suludim rasporedom koji je savršen za isprobavanje raznih scenarija i situacija koje se mogu dogoditi. Kad igrate Manager toliko godina koliko ga ja igram, neke navike pri pokretanju svake igre ostaju iste. Nije ovo ništa neobično niti revolucionarno, više uobičajena rutina koju ima vjerojatno 99% igrača. Dovođenje najboljih mogućih trenera, skauta, doktora, fizioterapeuta itd. Da mogu, vjerojatno bih dovodio noćne čuvare stadiona i čistače svlačionica. Slaganje formacije i delegiranje rada treninga je slijedeće, a tada na red dolaze wonderkidovi, krema svakog Managera. U klubu kao što je Arsenal ovako nešto nema previše smisla ukoliko ne mislite igrati više od par sezona, pošto mladim igračima treba vremena da dosegnu razinu potrebnu za vrh lige kao što je Premiership, no navike su navike, a i nema boljeg osjećaja nego kad se potpiše igrač za sitniš, a potencijal je 5 zvjezdica. Malo njih će dosegnuti vječnu slavu, no što se mora, mora se. Zbog Arsenalovih kroničnih obrambenih problema prvi na listi je bio Matthijs de Ligt, mlado Ajaxovo čedo, koje i u stvarnom životu vrlo visoko kotira, sa 19 godina već standardno igra u reprezentaciji Nizozemske i na meti je svih najvećih klubova. Nije čudno da je i u FM-u 19 jedan od najboljih ako ne i najbolji wonderkid koji postoji. Nakon samo 2 dana u igri Chelsea je već poslao ponudu za njega u vrijednosti od oko 30 milijuna eura i tu ulijećem ja sa malo jačom ponudom. Ajax prihvaća obe ponude i ulazimo u natezanje sa njegovim agentom. Btw, 30-tak milijuna za ovakvog igrača je opasna bagatela, pa ga svakako pokušajte dovesti. Ono što slijedi jedna je od mnoštva FM situacija zbog kojih ovaj serijal u mojim recenzijama dobija malo slabije ocjene zadnjih godina. Pri pregovorima je jasno naglašeno kako bi mladi de Ligt najradije došao u Arsenal, no očekuju izdašnu plaću, premije i status. Not a problem, dajem mu First Team status, plaću od 100 tisuća eura tjedno i visoke premije za potpis, njemu i agentu. Na moje neugodno iznenađenje agent traži gotovo 200 tisuća tjedno i premije koje se gotovo izjednačavaju sa cifrom transfera. U drugoj rundi malo smanjujemo plaću i zaista neznatno smanjujemo premije jer to tako ide. Boom, pregovori se prekidaju i agent više ne želi imati posla samnom. Kroz iduća 2 dana uporno šaljem Ajaxu bolje ponude i pokušavam ponovno ući u pregovore, dijelom jer mi zaista treba stoper, dijelom jer mi se igrač u stvarnom svijetu jako sviđa. Ajax uporno prihvaća ponude, njegov agent uporno ne želi čuti za pregovore. Fast forward par dana, prototip modernog stopera je novi igrač Chelsea, status Rotation, plaća 63 tisuće eura tjedno. Bez komentara. No dobro, idemo dalje. Napoli za Upamecana traži mali otok para, Koulibaly, Škriniar i slični koštaju veći otok keša. Frustriran odustajem od stopera (greška) i dovodim Jadona Sancha iz Dortmunda na lijevo krilo, te Joaoa Felixa (apsolutna preporuka, btw) iz Benfice na polušpicu za, recimo, razumne novce. Probali smo dovesti još neke anonimne klince iz Južne Amerike, no cijena od blizu 100 milijuna eura nikako ne može proći. Pripreme teku relativno dobro i spremamo se za sezonu. Odjednom Bayern šalje ponudu od 12,5 milijuna za mog Shkodrana Mustafija. 12,5 milijuna. Eura. Dakle, smijeh. Da se razumijemo, Mustafi nije top klasa ali je dobar all-round obrambeni koji ima 26 godina, poziciju startera i trenutnu vrijednost (na Transfermarktu i u igri) 30 milijuna, dakle bez 50, 60 milijuna ne ide nigdje. Također, Arsenal ne pliva u kvalitetnim stoperima, a Koscielny je ozlijeđen 5 mjeseci na startu igre. Bayernovu ponudu glatko odbijam što automatski rezultira Mustafijevim nezadovoljstvom i traženjem razgovora. Pristupam razgovoru razumno i objašnjavam Mustafiju da ga ne želim izgubiti, gradimo ekipu i pucamo visoko. Njega to ne zanima jer on nema vremena i želi u Munchen. Govorim kako je ponuda jednostavno preniska. Na moje iznenađenje, on me pita koju cijenu ja želim za njega, ovo je, naime, nešto novo u konverzaciji sa igračem. Kažem mu 50 milijuna. On odgovara da ne budem smiješan i neka kažem realnu cijenu. U redu, za 40 milijuna idi gdje god hoćeš Shkodrane. On bijesan govori kako je to nenormalno i smrtno uvrijeđen odlazi raz×××at cijelu ekipu. OK, kužim da je, recimo, Nijemac i da je to Bayern Munchen, al igrica nemoj me je××t. Dan kasnije Sokratis Papastathopoulos, Arsenalovo ovogodišnje stopersko pojačanje koji Mustafiju dotad vjerojatno još nije uspio ni reći dobar dan izjavljuje svoje nezadovoljstvo mojim stopiranjem Mustafijevog transfera u Bayern… Bez komentara. Ništa, idemo dalje, obojica odrađuju pripreme relativno pristojno i stiže prva tekma sezone, Everton doma. Događa se ovo:

Vodimo 2:0, ubijamo ih, gubimo 2:3. Obratite pažnju na broj udaraca. Clear cut šanse nisam screenshotao, ali su uvelike na mojoj strani. Heh, u redu, šta sad… Nažalost, znam što znači u FM-u ovako izgubiti prvu utakmicu sezone, pogotovo doma. Slijedi Watford u gostima:

Otprilike nakon ove utakmice Mustafi izjavljuje kako je sve u redu (Bayern je u međuvremenu povukao ponudu i ne želi ga više), on je sretan i raduje se novim izazovima u Arsenalu. Njegov brat Sokratis također. Ajde, dobro je, idemo sad. Brighton u gostima:

Well, fuck me! Idući je Man Utd doma koji je drugi trenutno iza nedodirljivog Man Citya. Poluvrijeme:

Kraj:

To je to, razbili, ubili! Idemo sad, krenulo je. Iduća Huddersfield doma, pih!

Dobro, koji k!? Idući je Chelsea u gostima…

Ne znam šta reći na sve ovo, al ajde, nije da nisam navikao na takve stvari u FM-u.

Moram reći da taktika i sustav igre nije kontraški i prilagođen manjim klubovima, dapače, formacija je jedna od najboljih (skinuta sa FM-Base-a, priznajem) i moćan sustav sa naglaskom na posjed i razbijanje bloka koji funkcionira jako dobro. Ostatak sezone je išao po nekoj šabloni, igrali smo toplo-hladno, ravnopravno sa City-em, Liverpoolom i Unitedom (Unitedom, da, Mourinho u FM-u je još uvijek dobar trener), no kiksevi sa starta prvenstva se ne mogu nadoknaditi. Nije stvar zapravo u golim bodovima, ovo je FM proteklih godina koji je, koliko god kompleksan, zapravo jako predvidljiv. Zato sam napisao da znam što znači onakav poraz u prvoj utakmici lige. Jedan glupi poraz, jedan krivi potez, jedna svađa sa igračem sa sobom poteže razvoj događaja koji sam vidio već nebrojeno puta, što kod sebe, što kod prijatelja s kojima sam igrao online. To u neku ruku jest realno, ali igra ne daje dovoljno opcija, prvenstveno u konverzaciji i interakciji sa igračima kako bi se neke stvari preokrenule ili popravile na vrijeme. Poneka nova fraza svake godine ne donosi ništa novo u recikliranoj gomili razgovora, press konferencija i beznačajnih interakcija. Ideje i reakcije igrača su zaista smiješne ponekad. Od već navedenog Mustafija preko mladog Roba Holdinga koji je u jednom dijelu sezone zahtijevao veću minutažu iako je dotada igrao svakih par dana u kupovima i Europi. No to kao da je apsolutno nebitno i isključivo liga se računa. Svi igrači se ponašaju na isti ili sličan način, bili oni nositelji ekipe, igrači u rotaciji ili klinci koji su tu da bi napredovali i stekli iskustvo. Na kraju, 23-godišnji Holding je dobio 50-tak dana ligaškog nogometa jer si nisam mogao priuštiti da se naljuti i napravi sranje u ekipi. Nadalje, jednostavno je glupo da jedan Aubameyang traži novi, poprilično poboljšani ugovor usred prve sezone dok mu trenutni ugovor ističe za 4 godine, bez obzira što je zabio 15-tak golova. Još je gluplje da isto traži Lacazette koji je zabio 3 gola dotad. Igrači jesu većinom primadone danas, to mi je jasno, ali u FM su na ultra turbo postavkama, a vaš pokušaj discipline i zapravo normalnog odgovora u 90% slučajeva završava svađom (jednim dijelom zbog ograničenih opcija razgovora), razjebavanjem ekipe (pogotovo ako je igrač u pitanju više u hijerarhiji ekipe) i na kraju lošijim rezultatima. Pokušajte mladom igraču čestitati na prvom pozivu ili golu za reprezentaciju, pa mi javite što se dogodi u 50% slučajeva. Naljute se, da, iz nekog razloga. Doživio sam situaciju gdje sam mladom wonderkidu Arsenala Emile Smith Rowe-u čestitao nakon što je tjednima bio daleko najbolji na treningu samo da bi on bio u problemima tjednima kasnije jer je smatrao da naš razgovor nije najbolje prošao??!? Opet, sve ovo nije nešto novo u FM-u, no to čini stvari još gorima. Za jednu super-kompleksnu igru u kojoj je gotovo svaki detalj bitan managerima su vezane ruke ograničenim opcijama interakcije i nimalo realnim reakcijama njihovih igrača.

Situacije koje se opet ponavljaju su također i brojevi udaraca te clear-cut šansi koje vaša ekipa stvara u odnosu na protivnike. Ukoliko složite dobar sustav (čak ne morate ni igrati napadački) zapravo brake-ate system pa će ta brojka će biti 3 ili 4 puta viša na vašoj strani samo da bi redovito gubili ili igrali neriješeno jer su oni, eto, iz jedne šanse zabili 3 gola. Ovdje ne očekujem pobijediti svaku utakmicu, nikako, no u pitanju je nemogućnost match engine-a da realno prikaže stanje na terenu, pa onda gomila udarce, šanse i highlightse što rezultira samo frustracijom jer je nemoguće biti apsolutno nadmoćan u 10 utakmica i pobijediti samo 3 i recimo izgubiti 3, bez obzira tko vam igra u napadu.

O transferima sam već pisao, samo ću reći da AI još uvijek kupuje world-class igrače za cifre o kojima vi možete samo sanjati, dok će svaki drugi 17-godišnji Pedro ili Rodrygo za kojeg nikada niste čuli vas koštati otprilike kao Griezmann ili Coutinho. Naravno, ukoliko neki drugi klub za vašeg igrača ponudi 32 eura i čokoladu, shitstorm je na pomolu…

Da ne budem previše negativan, FM 19 donosi i neke novine. Igra izgleda malo ljepše, izbornici su skladniji, a sam prikaz utakmica je dobio novi sloj boje. Još uvijek to nije prelijepo niti previše realno, ali izgleda malo bolje, bez obzira na neke ponavljajuće potrgane situacije i animacije. Scout izvještaji su sada malo kraći, sažetiji i realniji. Više se ne morate probijati kroz izvještaje o 20 igrača svakih par dana, od kojih vas 19 uopće ne zanimaju. Prije izlaska igre Sports Interactive je najavljivao veliki redizajn treninga vaše ekipe, što je nekako poluizvedeno. Trening sekcija sada izgleda drugačije i možda malo bolje, no u svojoj suštini ne mijenja previše. Hijerarhija i dinamika ekipe poznata od prošle godine sada ipak ima neki značaj, pa se sad igrači podižu i spuštaju u hijerarhiji, ovisno najviše o doprinosu na terenu i svom karakteru. Količina (i ozbiljnost) ozlijeda mi se čini malo realnija ove godine, no još je uvijek glupo da profesionalci u najboljim godinama ne mogu spojiti 3 utakmice u tjedan i po bez da umiru na travnjaku. Pozitivno je svakako to da se igra vrti (za razliku od prošlogodišnje inačice) izuzetno glatko. Unatoč pokretanju 20-tak liga, sve je išlo prilično brzo, bez štekanja i trzanja, pa čak i bez IJEDNOG crashanja. Za mene barem je ovo presedan u FM-u i vrlo dobrodošla vijest.

Što reći na kraju? Da li je ovo najbolji Manager ikada? Svakako. Da li je još uvijek hardcore gutač sati, realno nepristupačan i prekompliciran novim igračima. Da. Da li je to imalo bitno? Nimalo. Da li ima iste, ponavljajuće, stare boljke? Apsolutno.

Da se razumijemo, u ovu igru bih vrlo lako mogao zariti 600-tinjak sati. Ukoliko top klubovi i natjecanja nisu vaš forte, neki od problema koje sam naveo nisu toliko izraženi. Probao sam save sa Hajdukom, bilo je malo lakše. (Ni ja ne mogu vjerovati…) Probao sam i sa Parmom i ovdje igra donosi drugačije izazove, možda malo realniju situaciju, no neki problemi se ne mogu sakriti. Ovo je još uvijek fantastična simulacija mikromenadžmenta u koju morate unijeti svu svoju pažnju, no problemi koji se ponavljaju već godinama i ubijaju svu tu realnost baš onda kad vam najviše treba mene osobno previše muče. Dojma sam da Sports Interactive već godinama predstavi pokoju novinu i malo uljepša neke stvari, dok jezgra, a samim time i problemi ostaju isti. Novi igrači, ako takvih uopće ima, mogu ocjenu podići za nekoliko brojki, oni stari koji ovo čitaju vjerojatno znaju o čemu pišem.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.