Igram Football Manager sagu sporadično još od Championshipa 2001. Otprilike svake druge godine kupim FM i odigram nekih 50-ak sati (osim FM12, u kojem sigurno imam tisuće provedenih sati, te FM14 koji sam morao perma delete iz Steam libraryja nakon nekih 650 sati, zbog svoje osobne sigurnosti).

Iako sam mentalitetom, po defaultu, isključivo okrenut competetive, esport žanrovima, moram priznati da je, sticajem okolnosti, ovo jedna od igara koja je uspjela da ostavi dubok trag na moj gamerski život. Kad kažem sticajem okolnosti, mislim na to da, pošto sam uvijek bio dijete siromašnih roditelja, nikada nisam imao latest hardware za gejmanje, pa sam se koristio onim što sam u tom trenuku posjedovao, a naravno trpao se kod koga god sam mogao kada se za to ukazala prilika. Da se ovo ne bi pretvorilo u žalopojku nad mojim nedosanjanim gejmerskim polucijama, bacam se na recenziju.

FM20 je solidan –  ocjena 6.5, i toeto, gotova priča! Sve je isto, samo njega nema –  a tog čega nema, pokušat ću dočarati kroz tekst. Shout – demand more!

Kao i uvijek, svaki novi menadžer testiram sa svojim, do skora omiljenim timom, Milanom. Uđem, odigram par sezona, skontam kako igra “diše”, i onda se bacim u neke drugoligaške pokušaje od trnja do zvijezda. Samo što to, po prvi put dosad, nisam uradio sa ovim izdanjem igre.

Gledao sam neke izjave koje govore da “u novom FM-u treba imati drugačiji, strateški dugoročan pristup i pogled kako bi ostvario menadžersku slavu“. Što bi se u mom naselju reklo – niđ`veze. To što je igra nova i pruža neke nove mogućnosti, ne znači, po defaltu, da su noviteti inovativni, niti čak da su promjenili neki core dio igre. Za početak, ovdje direktno govorim o CLUB VISION dodatku koji bi trebao da promjeni naš pogled na razvijanje kluba, kao i da ostvari više interakcije, te predstavi precizna očekivanja koje board ima, a hvaljen je u skoro svakoj recenziji koju sam pročitao do sada. U jednu ruku, to ima smisla i jeste bitna stavka za klub koji vodite, ali bukvalno je bitna samo na početku sezone i koliko vam treba da kliknete ACCEPT VISION. Sve drugo je ostalo isto – odaberete klub, imate sastanak sa direktorom, najavite i odradite sastanak sa medijima, upoznate svoj staff, mehanički poklikate odgovore i brže-bolje bacate se na kreiranje taktike i upoznavanje tima.

Prilično kaotičan izgled CLUB VISION sekcije

Za tisuće sati, koliko imam odigrano u ovom serijalu, nikada nisam bio otpušten zato što nisam ispoštovao neki club vision, iz prostog razloga što ako donosiš rezultate, ništa drugo nije važno. Primjer – na FM18 sam vodio Atalantu, gdje je cilj bio da proizvodim igrače kroz akademiju + da kupujem mlade igrače koji će tek postati prvotimci. Druge sezone sam osvojio titulu serije A i igrao finale kupa UEFA, apsolutno ne obazirući se na ciljeve koje je board postavio. Što mislite da se dogodilo? Ništa, imao sam 100% confidence, 100% team morale i odriješene ruke da radim sa timom što hoću i kako hoću.

Nekako u isti koš mogu staviti i Development Centre (da naglasim – odigrao sam samo 4 sezone sa jednim klubom, tako da nisam previše eksperimentirao sa ovom alatkom). Iako i ova opcija na papiru zvuči super – youth hub koji na jednom mjestu prikuplja informacije, prati progres i šalje izvještaje o razvijanju talenata, koji su u klubu ili na posudbi, nekako nisam osjetio njen utjecaj na bilo koji aspekt mog vođenja kluba.

Gdje su moji regeni?

Sistem vizije i kulture određenog kluba po meni je zanimljiv novitet, koji je trebao da replicira situacije iz stvarnog života, koje se dešavaju pravim menadžerima. Ali mislim da nije najbolje izveden, i gotovo se isključivo vezuje za male timove koji se tek probijaju, pa je board tu daleko rigorozniji u donošenju odluka. I još jedna opaska – svaki put kad otvorim Club Vision, toliko mi kaotično djeluje dizajn interfacea, da me jednostavno odbija od bilo kakve interakcije.

Kada je u pitanju FM serijal, tradicionalista sam po izboru načina kako gledam i vodim mečeve. 99.9% situacija je to 2D classic mode. Pokušao sam u par navrata da pružim priliku 3D gledanju mečeva, ali postane veoma frustrirajuće gledati kada Krzysztof Piatek (koji ima 18 finishing, 17 composure i 15 decisions) tri puta izađe sam pred golmana i pošalje loptu “u kuruze” sa nekim kvazipotezom, ili kada se u isto toliko sličnih situacija nađe Suso, pa umjesto da dobaci slobodnom igraču koji se nalazi sam ispred golmana, odlući za nemogući šut iz mrtvog ugla. Engine sam po sebi izgleda ok, da se na njemu još poraditi, samo što nije moj izbor br. 1.

TV prijenos pogled kamere

Nisam oduševljen, a vi?

Ono što je po meni najviše izgubilo na dinamici i pomalo djeluje nelogično, jeste Scouting. Ono što svi radimo čim uđemo u novi klub, svakako je potraga za novim igračima koji će nam donijeti uspjeh, titule, kao i začepiti rupe u taktici ili ponuditi dodatni izbor kvalitetnog igrača sa klupe. Ta potraga je postala nužno zlo, ilitiga pain in the ass. Primjer, zar vam ne zvuči nelogično da imam 10 scouta talijana i desi se situacija da igram utakmicu protiv Torina, kliknem na Belottija i ne vidim mu pola ocjena?! Kako je to moguće da se desi? Vodim klub iz prve lige Italije, imam worldwide scouting budžet, igram utakmicu protiv domaćeg tima koji je godinama u prvoj ligi i ne znam im najboljeg igrača, čak štoviše, jednog od trenutno najboljih napadača italije? WTF? To nije bio slučaj samo sa Belottijem, ima tu još primjera iz lige ili drugih velikih europskih timova, npr Ciro Immobile iz Lacija ili Ivan Perišič iz Bayerna, shvatili ste poantu. Po meni, ovo je jedan od većih propusta čelnih ljudi iz Sports Interactivea. Razumijem da nas na ovaj način hoće više zadržati u igri (retention), da povećaju interaktivnost na relaciji menadžer-klub (engagement), ali za dugogodišnje igrače ovo predstavlja loše iskustvo.

U mojoj trećoj sezoni u Italiji, scouti i dalje ne znaju sve ocjene jedne veličine kao što je Bonucci?!

Ako se pitate zašto se nisam dotaknuo hijerarhije igrača u klubu, ispričat ću vam kratku priču koja se meni desila prve sezone. Po preuzimanju posla menadžera Milana (imajte u obziru da sam osobnim odabirom odlučio da kreiram neiskusnog trenera bez adekvatnih licenci za taj nivo profesionalnosti, što uvijek u početku direktno utječe na ponašanje igrača) prva stvar što sam uradio bila je da prodam Lucasa Bigliu (a kasnije se isto desilo sa prodajom Susa). Pošto je Lucas na vrhu hijerarhijske ljestvice, tim se odmah pobunio prodajom tako važne figure u sistemu kluba, bliskog prijatelja mnogih, borca sredine terena kapitenskih vrijednosti. Najvokalniji bio je Romagnoli, koji je zauzeo jak stav i zahtjevao objašnjenje. I znate kako vam se pojavi prozor, kao news, za diskusiju sa igračem, u trenutku kada sam kliknuo DISCUSS i ušao u razgovor sa Alessiom, dobio sam odgovor kako je dotični zadovoljan samom mojom pojavom i odlukom da popričamo na tu temu, te je ta tema za njega razriješena i nema više problema sa istom. Sami zaključite što mislim koliko je važan aspekt hijerarhije u klubu.

Kad stavite stvari na gomilu, FM20 izgleda kao facelift verzija 19ke, gdje u stvari plaćate premium price za blage dorade na dizajnu, 1-2 dodatne opcije i latest transfere iz svijeta fudbala. Da ne budem totalno negativan, ima FM i pozitivnih strana. Većina toga veže se za nostalgiju i psihologiju tipa ljudi koji igraju ovu igru. I dalje je tu onaj ludi osjećaj, koji vas tjera da stalno klikate u slijedeći dan sa izgovorom “još samo da odigram ovu tekmu lige šampiona i gasim” – uspjelo je nikad nikom. I dalje se osobno vežete za igrače koje kupujete ili koji su tu već u klubu, zaduženi ste za njihov uspjeh, tužni ste kada se povrijede i frustrira vas kada imaju pad forme. A u isto vrijeme, izuzetno je zadovoljavajuće kada stvarate priče o budućnosti u svojoj glavi, koje se na kraju obistine, ili kada svojim odlukama koje donosite omogućite prosperitet i uspjeh kluba, te radost navijačima.

Sve su to pozitivne strane FM20, kao i svih iteracija prije njega. Taj osjećaj moći, koji drži konce sudbine i vlada karijerama velikih imena i legendi nogometa, pruža nevjerovatnu zadovoljštinu i jednostavno vas pali kada se zamišljate kao mali bog nad običnim smrtnicima.

Ali, napadači i dalje imaju problem sa 1v1 situacijama. Konferencije su toliko šablonske, dosadne, neintuitivne i nebitne da doslovno nemaju smisla i odgovarate na njih mehanički (već poslije druge sezone na 70% presica ide asistent). Dublje interakcije sa igračima i dalje ne postoje. Taktike su nepromijenjene i nema dodatnih opcija (gegenpress djeluje dominatno u većini situacija). Shouts su bez objašnjenja u kojoj situaciji je najbolje da se koriste, pa onda koristite samo 2-3 opcije za koje znate da sigurno daju rezultate.

Ah, s#*t, here we go again

Kada to sve stavim na vagu, novi FM20 nije mi se dojmio, za moj ukus premalo je noviteta koji bi me duže zadržali uz igru. Zbog toga, ne planiram igrati sljedeću verziju, ukoliko ne donese neke znatne promjene na gameplayu, koje bi napokon trebale donijeti malo svježine u ovaj serijal.

Vidjet ćemo koliko ekipa iz Sports Interactiva može dogurati sa ovim neznatnim inovacijama, točnije, koliko će fanovi biti zadovoljni novim featureima koje već godinama dobivaju na kašiku.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.