Dugo vremena reklamirana kao velika Square Enix igra između nekoliko Final Fantasy naslova, Forspoken developerske ekipe Luminous Productions se negdje po putu malo pogubio. Sve manji marketing, premalo jasnoće oko toga što igra točno je, dovela je do toga da je originalni IP i režija Takeshi Aramakija (poznatog po radu na Final Fantasyu XIII i Final Fantasyu XV) dočekana s jako puno skepse. A nekako se pojavila i osuda konačnog proizvoda bez nekog jasnog dojma oko toga što su ljudi koji su je (ako su je) probali točno sve zamjerili. Kako god bilo, nova akcijska avantura je pred nama, a ostaje da odgovorimo napokon što smo zapravo dobili s njom.

Prvih sat vremena igre je dosta drugačije od onoga što čeka Frey kasnije

Forspoken donosi priču o ženi iz današnjeg vremena, današnjeg svijeta, sa dosta velikom kolekcijom problema, koja nepoznatim i mističnim putevima završi u fantasy svijetu zvanom Athia. Frey Holland (koju sjajno ”utjelovljuje” glumica Ella Balinska), koja proživljava teške trenutke u New Yorku, i planira pobjeći sa svojom mačkom u neki drugi svijet po novi početak, provalivši u jednu prostoriju i stavljajući naočigled vrijednu antiknu narukvicu na sebe, misteriozno je završila u  drugom svijetu punom svojih (nadnaravnih) problema i opasnosti, ali je dobila i posebne moći. Frey ima i dalje tu posebnu narukvicu koju zove Cuff i koja ne samo da priča s njom sa britanskim naglaskom, nego joj omogućuje da koristi magiju. Frey je imuna na The Break, glavnu prijetnju kraljevstvu Athee koja pretvara ljude i životinje u… zombije (?), pa stoga postaje vrijedno oruđe za zaštitu cijelog kraljevstva. Koliko god neki na nju gledali kao samo još jedan problem i strankinju. Freyina nevoljkost da se upušta u opasnosti i da prihvati svoju sudbinu i spasi detaljno izrađeni svijet Athie i koristi svoje moći glavni su elementi premise ove open-world akcijske avanture. I kroz te elemente vidi se da je najviše truda uloženo da se izgradi taj novi svijet, principi, izgled, društvo i sama priča u koju je Frey stavljena. Veliki dio igre, pogotovo prva polovica, posvećena je istraživanju ”gornjega” i ”donjega grada”, objašnjavanju klasnih razlika, opasnosti koje vrebaju izvan grada, poviješću, i ljudima koji nastanjuju veliki dio područja igre. U dionicama u kojima odemo izvan grada i krenemo u svojevrsnu open-world avanturu zadesi nas više pustoš nego ikakav život koji nam se stalno opisuje. S obzirom na priču, dio te pustoši je jasan, no nije pust na način kao što je, recimo, Death Stranding pust, ili Last of Us. Forspoken je često nezanimljiv sa svojim lokacijama, beživotan i ne previše maštovit, ali bi dijelovi borbe svakako davali na dinamičnosti, kada bi borbe bilo. Atmosferičnosti donekle pomaže dosta dobra glazba, no nekad i to ne spasi kada je jednostavno ili previše hodanja ili previše skakanja i trčanja sa nedovoljno zanimacije i ljepote oko tebe, unatoč tome što je grafički i što se tiče performansa, igra na otvorenom prostoru dobro napravljena.

Pustoš na nekim lokacija nadoknađuje se lijepim pogledom i razgovorom između Frey i Cuffa

Grafički u Forspokenu puno toga štima. Mapa je ogromna i kretanje kroz igru je dosta fluidno, bez zastajkivanja, no u isto vrijeme nije puno detalja. Modeli likova i njihove interakcije nisu vrh današnje ponude, pa ni one prije nekoliko godina, što čini cjelokupnu igru malo razočaravajućom u tom pogledu, pogotovo jer se očekivao veliki AAA naslov. Grandioznosti manjka u samom gameplayu i u borbenoj mehanici koja nudi razne kombinacije Dark Soulsa, Horizona i Final Fantasyja, ali ni u jednom od tih dijelova ne unapređuje, pa čak niti ne dosegne njihovu kvalitetu.  Igra počiva isključivo na borbama s magijom i jako je malo neke fizičke, kontakte borbe. Kroz igru ćemo imati četiri vrste magija čije izvođenje često zna biti dosta ”ukočeno” i sporo, barem na mojim DualSense kontrolerima. Elden Ring i Dark Souls donekle jesu inspiracija za to kako se bitke odvijaju i kako su ih programeri zamislili, no činjenica da Frey skače, izvodi parkour i da su neprijatelji dosta brzi, dovodi do osjećaja sporih kontrola s kojima (i kada se upoznamo i naviknemo na njih), često zbog pažnje izbjegavanje i blokiranje napada lako se izgubiti i zbuniti u cijelom procesu. Nerijetko mi se dogodilo da nisam ni primijetio da sam napravio nešto dobro i dobio bitku da me Cuff nije pohvalio. Ukratko, borbe nisu pretjerano zabavne, i općenito je neobjašnjvo teško kontrolirati Frey, čak u dijelovima gdje se radi o punokrvnoj narativnoj avanturi. No, igra je igriva, prvenstveno što u ničemu ne griješi toliko kardinalno i nije toliko zamorna, a open-world prostranstva donose donekle jasne ciljeve važne za napredak u priči i teško se zaista izgubiti.

Nadograđivanje vaših moći i sposobnosti podijeljeno je na razne aspekte, možda i previše njih

Kroz ”otvaranje” mape i otkrivanja raznih punktova kroz koje kasnije možete brže putovati s lokacije na lokaciju, i dalje nije jasno što je Forspoken točno. Igra nas zatrpava sporednim misijama raznih oblika, od pokušavanja da se sprijateljimo sa ”letećim mačkama”, rješavamo klasične (a teške) puzzle, prelazimo dimenzije i borimo se protiv raznih čudovišta, fotografiramo razne lokacije za djecu Athie, level-upamo narukvice i plašt, obavljamo zadatke koje se tiču borbe kako bi naučili nove poteze, skupljamo razne predmete, odlazimo do glavne zadane točke kako bi napredovali u priči, pa onda sve ispočetka na drugim lokacijama koje su slično puste. Kroz razne duge šetnje, u kojima povremeno i napadnemo nekoga od ”zaraženih”, Frey i Cuff će malo popričati, a često će se dijalog i neke poštapalice/zadirkivanja/rasprave ponavljati, ne donoseći šarm komunikacije dvoje neočekivanih partnera kao što to na primjer rade Ratchet i Clank, ili Joel i Ellie. A dodatne misije i kretanje nije toliko zanimljivo ni dobro kao u, recimo, Marvel’s Spider-Manu, a osjećaj pustoši nije kao u Death Strandingu, dok borba nije toliko dobra kao u, recimo, Elden Ringu. Igra očito ni ne pokušava biti jedna od tih naslova, nego ih skombinirati u jedinstveno iskustvo, no problem je u tome što neodoljivo podsjeća u raznim elementima na mnoge od njih, a kroz podsjećanje nas dovodi do raznih razmišljanja o tome koliko je sve to bolje u tim igrama, tj. koliko Forspoken nije dobar kao te igre iako je upravo Forspoken izašao ove godine i za najnovije platforme.

Forspoken sve aspekte odrađuje solidno ili ”skoro pa solidno”, i po malo čemu se, osim po glavnom liku i priči iza koje stoje Amy Henning (Uncharted) i Gary Whitta (Rogue One), ističe kao zasebno ostvarenje sa svojim posebnim odlikama i šarmom. Nauštrb toga, imamo dosta zabavnu igru koja, kada se prepusti odlikama prvenstveno akcijske avanture, češćim borbama i kada imamo veću kolekciju magija i poteza, popraćeno sjajnom glazbom i vizualima, dobivamo jedno skoro pa epsko iskustvo. Neke od sporednih misija su zanimljivo osmišljene i izazovne, neke samo čudne, često ih je dio repetitivan, a glavna priča dovoljno zanimljiva da sve one koji vole ovakav žanr zaokupi i na tom polju.

Priča, unatoč nekim predvidljivim elementima, jedan je od većih ”pluseva” igre

Ukočenost samoga lika s kojim upravljamo i borimo se, kao i često ne previše dojmljivi niti strašni i imaginativni neprijatelji, aspekti su koji ne mogu igru staviti na listu naših preporuka. Bar ne u smislu da se kupuje odmah po punoj cijeni. Svi koji vole open-world igre, pažljivi world-building, dosta ”pasivnih” dijelova u kojima pratite priču te veliki broj sporednih misija, popraćeno sjajnom glazbom i na trenutke dobrom atmosferom svakako bi trebali razmisliti o što ranijem igranju. Teško je reći da je Forspoken dovršen, više pada sumnja da je par vizija nekontrolirano ušlo u projekt i da smo dobili ovu igru koja, u konačnici, funkcionira, no nema čvrste noge ni jasan cilj, pa tako ni budućnost. Šteta je što se, u moru remakeova, rebootova, nastavaka, prequela i spin-offova, to govori za novi IP.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.