Insomniac Games oduvijek je bio poznat kao Sonyjev first party studio, koji je tijekom posljednjih petnaestak godina na PlayStation konzole donio pregršt nezaboravnih naslova. Insomniac i PlayStation nekako su oduvijek živjeli u određenoj simbiozi – još od simpatičnog zmajića „Špire“ (Spyro the Dragon) u čijim smo avanturama krajem prošlog stoljeća uživali na legendarnom „sivonji“, preko PlayStation 2 platformerskog serijala Ratchet & Clank koji se preselio i na novije Sonyjeve konzole (PSP, PlayStation 3 i PS Vita) i koji i dalje važi za jedan od najboljih akcijskih platformera svih vremena, pa sve do „ozbiljnog“ FPS serijala Resistance, koji je do sada iznjedrio tri velike (PlayStation 3) i jednu malu igru (PS Vita). Jednostavno, PlayStation i Insomniac bili su sjajan tandem. Međutim, svaka priča kad-tad doživi svoj kraj. Tako su „Insomniaci“ krajem 2010. godine sklopili partnerstvo s Electronic Artsom, s ciljem izdavanja svoje prve multiplatformske igre, poznate pod nazivom Overstrike. Prilikom inicijalne najave igre doznali smo da se radi o co-op third person shooteru namijenjenog PlayStation 3 i Xbox360 konzolama. Igra je privlačila pažnju simpatičnim crtanim vizualnim stilom, po kojem je ovaj razvojni tim i bio poznat. Vlasnici Xbox360 konzola veselili su se činjenici da će konačno moći zaigrati igru studija koji je na Sonyjevim konzolama godinama činio čuda, međutim nakon najave, situacija oko Overstrikea se naglo stišala.

Igra je bila u razvoju, međutim novih informacija baš i nije bilo. Zli jezici su već počeli govoriti kako Insomniac ima problema prilikom razvoja igre za Xbox360, međutim nakon godinu i pol medijske šutnje i u potpunosti preskočenog E3 sajma stigle su nove informacjie o igri, a ono što je prikazano znatno se razlikovali od onoga što smo ranije mogli vidjeti. Pored kompletnog faceliftinga i prebacivanja vizuala u nešto realniji ton,  igra je dobila i novo ime – Fuse! Sve prikazano izgledalo je još nabrijanije i izlazak igre se željno iščekivao.

Konačno, nakon gotovo tri godine razvoja i svih promjena koje su je zadesile, Fuse je pred nama, a je li nam se isplatilo čekanje prve Insomniacove multiplatformske igre ili je odlazak iz „Sonyjeve kuće“ ipak Insomniacova najveća greška? Doznat ćete u nastavku teksta.

OVERSTRIKE 9 I JOŠ JEDNA MISIJA SPASAVANJA SVIJETA

Odmah u početku da napomenemo – radnja Fusea vas baš i neće očarati svojom originalnošću, no Insomniac nikad i nije bio poznat po scenarističkim egzibicijama, već po sjajnoj dinamičnoj akciji i nezaboravnim i nadasve originalnim primjercima oružja. A sve to ćete pronaći i u ovoj igri.

Naime, radnja igre vrti se oko Fusea – izvanzemaljske supstance koja je, u kombinaciji s drugim prirodnim ili vještački stvorenim elementima, u stanju stvoriti nevjerojatna i veoma destruktivna ubojita oružja. Američka vlada je došla u posjed ove supstance i držala ju je u tajnosti, kako bi zaštitila svijet od moguće katastrofe ukoliko bi se iste dočepao netko tko baš i ne mari za mir u svijetu. Teroristička skupina Raven upravo je jedna od tih strana, koja u Fuseu vidi potencijalnu šansu za zaradu i izazivanje sukoba svjetskih razmjera, od kojeg bi upravo oni dodatno profitirali, jer tko posjeduje Fuse taj i diktira uslove ratovanja, a strana koja bi došla u posjed opasne materije lako bi i iz rata izašla kao konačni pobjednik. Uz pomoć svojih pripadnika, Raven krade Fuse od vlade, a jedina šansa za povratak opake supstance jeste Overstrike 9 – tim sastavljen od četvero vrhunskih plaćenika, koji će dobiti zadatak koji baš i neće moći odbiti. Razlozi? Velika zarada i, naravno, neizbježno spasavanje svijeta.

Još od prve najave igre, mnoge je zanimalo zašto dotični tim nosi naziv Overstrike 9, kad se sastoji od samo četiri člana. Odgovor na to pitanje nećemo doznati igrajući igru, no red je da se ipak malo pozabavimo članovima tima. Započet ćemo s vođom tima, Daltonom Brooksom, starim plaćeničkim vukom, koji je indirektno povezan s pojedinim članovima terorističke skupine Raven, no nećemo više spoilati – odigrajte igru i doznajte o njemu više. Naya Deveraux je također svojevremeno surađivala s Ravenom, za koji radi i njezin otac. Koji su njezini motivi pristupanja timu i koja je njezina uloga u istom? Hm, otkrit ćemo samo da je Naya stručnjak za stealth i da će njezin pristup značajno pomoći ostatku tima. Isabelle „Izzy“ Sinclair je buntovna mlada naučnica, čiji će primarni zadatak biti liječenje tima, dok tamnoputi Jacob Kimble, bivši detektiv s prilično neugodnim temperamentom, zapravo predstavlja kariku koja spaja sve najbolje od ostalih likova.

Priča igre, koliko god predvidljiva bila, većim dijelom se odvija kroz dijaloge tijekom igre, a manjim dijelom kroz animacije, što svakako pozdravljamo. Međutim, i priča i odnosi među likovima nekako djeluju nedovršeno i, unatoč priličnoj dozi crnog humora te različitosti likova, nisu previše uvjerljivi.

GEARS OF FUSE, NO S NEŠTO OPASNIJIM ORUŽJEM

Po svome izvođenju, Fuse je klasičan cover based co-op third person shooter, čija se osnovna mehanika ne razlikuje drastično od većine sličnih igara koje svoju inspiraciju crpe od vladara žanra, nedostižnih Gearsa. To znači da je pred igračima beskonačno napucavanje iz zaklona, uz povremene platformske i stealth elemente s malenom dozom taktiziranja u vidu flankiranja i nečujne eliminacije protivnika.

Pucački segment igre odrađen je sjajno, što se moglo i očekivati od Insomiaca, a oružja su ponovo najveća zvijezda igre. Iako ćete u igri naći na prilično bogat arsenal raznoraznog vatrenog oružja, ni jedan od „običnih“ primjeraka vatrenog oružja ne može se mjeriti s eksperimentalnim primjercima Fuse oružja. Naime, tijekom prve misije, Overstrike 9 tim će nabasati na zanimljive primjerke oružja pogonjenog Fuse materijom, a rezultati nastali njihovim djelovanjem i više su nego impresivni. Svaki od likova dobit će zaista posebno oružje. Daltonovo Fuse oružje je Magshield – uređaj koji stvara energetsku barijeru koju je moguće koristiti kao štit, ali i kao ubojito oružje, jer moguće je sve ispucane projektile preusmjeriti natrag k protivnicima. Magshield je iznimno važan za taktiku tima, jer nakon što ga Dalton aktivira, ostatak tima se može skrivati iza njega i pucati po protivnicima. Jacobov „Weapon of choice“ jeste Archshot samostrijel, koji ispaljuje eksplozivne projektile koji mogu uništiti i više protivnika odjednom. Nakon što Jacob protivnika pogodi eksplozivom strelicom, protivnik se pretvara u lavu i uništava sve oko sobe. Ovo naročito spektakularno izgleda u kombinaciji s Izzinim specijalnim oružjem – Shattergunom, koji protivnike pretvara u kristal. Zamislite scenu, prvo protivnika propisno „izrešetate“ s Izzy i kada ga usljed siline pogodaka podignete u zrak i pretvorite u kristal, istog s Jacobovim Archshotom bukvalno „prikucate“ za zid. Rezultat je i više nego cool. I za kraj, ostala nam je Naya i njezino super oružje pod nazivom Warp Rifle. Warp Rifle je u stanju stvoriti crne rupe, koje mogu „usisati“ sve protivnike, koji se nađu u dometu. Svako od spomenutih oružja zaista je moćno, ali tek u kombinaciji čine Overstrike 9 tim nezaustavljivom i veoma ubojitom mašinom. Svaki od likova može sa sobom nositi maksimalno tri vrste oružja – jedno je namijenjeno Fuse oružju, dok druga dva otpadaju na obično oružje. Također, ekipa je sposobna i za direktnu konfrontaciju s protivnicima u vidu nekoliko CQC poteza, pomoću kojih protivnike mogu poslati u „vječna lovišta“. Melee borba izgleda simpatično, ali baš i nije efikasna kada se nađete okruženi s više protivnika. U tom slučaju, vaša brza smrt je zagarantirana. Pale suborce je moguće liječiti i oživljavati, no to funkcionira dobro ukoliko igrate u društvu. Ukoliko igrate s računalno pogonjenim suborcima pripremite se na neugodna iznenađenja, no o tome ćemo nešto kasnije.

Igrajući igru, napucavajući protivnike i obavljajući raznorazne zadatke, dobivate Exp. poene koje je moguće iskoristiti za kupovinu novih i nadogradnju postojećih sposobnosti, a svaki lik se razlikuje po određenim sposobnostima (npr. s obzirom da je Izzin primarni zadatak liječenje tima, njezine specijalne sposobnosti očitovat će se npr. u beacon granatama zahvaljujući kojima može liječiti suborce; ili npr. Nayina specijalna sposobnost je privremena nevidljivost, koja može pomoći pri nečujnom inflitriranju u baze i tihoj eliminaciji protivničkih patrola). Ponavljamo, kombiniranjem specijalnih vještina ekipe u stanju ste napraviti priličan nered u protivničkom dvorištu, a moramo priznati da je takvo što veoma zabavno.

Samo gameplay izvođenje je, zbog brojnosti protivnika, prilično kaotično. Iako većina protivnika služi samo kao „topovsko meso“, postoji nekoliko onih koji bi vas mogli poprilično iznervirati ukoliko igru igrate sami. Naime, veliki Mechovi i Bossevi zaista „gutaju“ municiju i potrebna je prilična vještina i dosta vremena kako biste ih uništili. Jedna od najvećih zamjerki ovoj igri tiče se upravo neuravnoteženosti pojedinih protivnika. Naime, kako se budete približavali kraju, igra će pred vas baciti nekoliko prilično napornih izazova, koji se neće nikome svidjeti (ok je kad vas pred sam kraj igre dočeka veliki Mech, na kojeg ćete ispucati nekoliko tisuća metaka kako biste ga konačno uništili, ali kada vidite da nakon njegovog uništenja stižu još dva ista takva, samo još opasnija, mogli biste pobjesniti i ugasiti igru i sami sebi reći: „ma daj, ne vrijedi ovo s..nje mojih živaca!“). Bossevi su također prilično naporni i nezanimljivi, a posljednji u nizu je posebna priča. Ukoliko igrate igru solo i uspijete ga srediti, budite ponosni na sebe. Ovo je zaista veliki Insomniacov propust, pogotovo ukoliko u obzir uzmemo protivnike i bosseve iz njihovih prethodnih igara.

SOLO JE OK, ALI U DRUŠTVU JE LUDNICA!

Već na samom početku bit će vam jasno da je igra namijenjena kooperativnom igranju. Kao takva i bila je najavljivana tijekom svoga razvoja no, s obzirom na prethodna Insomniacova single player ostvarenja, očekivali smo da će solo igranje ipak biti na nešto višoj razini. Zapravo, slobodno možemo reći da se Fuse sastoji od dvije potpuno različite igre – solo i co-op. Jedna je veoma zabavna, dok druga baš i nije. Pogađate koja je koja?

Šest velikih misija solo igranja moglo bi se pretvoriti u pravi pakao, ukoliko baš i niste vješti. Pa čak i ako ste pravi ekspert i ako ste uspjeli preživjeti solo igranje Lost Planeta 2, u nekoliko momenata mogli biste doći u iskušenje da ugasite konzolu, gamepad tresnete od zid i počnete puhati u praznu vrećicu, kako biste se barem malo smirili. Prilikom solo igranja, sami možete kontrolirati svoje suborce (jednostavnim pritiskom na „Select“ otvara vam se radijalni izbornik pomoću kojeg se možete „prebaciti“ s jednog lika na drugi. Iako ovo funkcionira prilično dobro, upravo zbog osrednje umjetne inteligencije suboraca, solo igranje vam se može pretvoriti u pravi pakao, osobito prilikom važnijih boss bitaka. Suborci ponekad znaju biti toliko glupi, da ćete jednostavno pogubiti sve živce (evo jedan lijep primjer za to – prilikom finalnog boss fajta, protivnik ima nekoliko opasnih napada od kojih je svakako najopasniji onaj koji vas može instant ubiti. Ukoliko prvi padnete kao žrtva toga napada, imate nekoliko sekundi da se nekako dovučete do svojih suboraca ili da ih brzim pritiskanjem određene tipke dozovete k sebi. Ukoliko se odlučite za drugu soluciju, oni će jurnuti k vama, ne obazirući se na protivnikovu smrtonosnu zraku i tako pasti kao žrtve točno ispred vašeg nosa, a tada vam ne ostaje ništa drugo nego da odaberete “Retry” opciju u “Game Over” izborniku i pokušate ponovo. Ništa nije bolja ni situacija kada suborci padnu prvi jer ćete, pored oživljavanja istih, konstantno morati izbjegavati i protivničke napade, a to ponekad baš i ne funkcionira ma koliko bili spretni). S obzirom da se radi o kooperativnom shooteru, u kojem je ponašanje suboraca od velikog značaja, prilično loša umjetna inteligencija istih je jedan od glavnih krivaca zašto igra ne funkcionira baš najbolje, a to je i najveći minus ove igre.

S druge strane, ukoliko igrate u društvu „živih“ suboraca, bilo online ili putem split-screena, očekuje vas iznimmno zabavno pucačko iskustvo. Sve funkcionira mnogo bolje kada igrate s prijateljima. To je i logično, jer konverzacija, dogovor i planiranje među igračima donosi mnogo bolje rezultate, a samim time nestaje i ona frustracija koja prati solo igranje. Ukoliko ste u prilici, Fuse odmah zaigrajte u društvu – nećete se nervirati, a pri tome ćete se i prilčno zabaviti.

A MULTIPLAYER?

Multiplayera nema. Odnosno ima, samo ne očekujte kojekakve modove koje srećete u većini shootera. Zaboravite na kompetitivne multiplayer modove. Ako želite igrati u društvu, ili ćete igrati kampanju ili ćete se okušati u Echelonu. Echelon je wave based survival mod koji najviše podsjeća na popularni Horde mod. Moguće ga je igrati solo ili u društvu, mada solo igranje teško da će vas odvesti daleko. Naime, Echelon je prilično izazovan mod u kojem kroz 12 rundi morate odbiti protivničke napade, a pri tome i ispuniti raznorazne zadatke koje igra baca pred vas. Zbog svoje zahtjevnosti, Echelon bi mogao odbiti veliki broj casual igrača, dok će oni okorjeli Horde veterani jedva dočekati da se otisnu u 12 rundi dugo pucačko ludilo. No, kako god, mnogi će se radije vratiti ponovnom kooperativnom igranju kampanje.

IZGLEDA KO INSOMNIACOVA IGRA, ALI…

Fuse pretežno izgleda veoma lijepo. Zahvaljujući novog grafičkom pokretaču, igra ima onaj Insomniacov crtani ugođaj, no ipak tu nešto nedostaje. Koliko god likovi bili dobro dizajnirani, ponekad ćete primjetiti pucanje tekstura na njihovim licima, no to je svakako zanemarivo. No ono što nije zanemarivo i što bismo mogli okarakterizirati kao najveću tehničku manu igre jeste generičan dizajn lokacija. Koliko god se na početku razlikovale (tropska džungla uz zalazak sunca, snježne planine, podmorje pa čak i svemir), sve pada u vodu kada uđete u neku od baza koje se nalaze na tim lokacijama, a u kojima će se odvijati veći dio igre. Naime, svaka od lokacija gotovo da je identična prethodnoj – to može primjetiti i slijepac, a takva generičnost prilikom dizajna zaista ne ide u prilog Insomniacu (sjetite se samo sjajnih lokacija u svakoj Ratchet & Clank igri). Efekti su veoma dobro odrađeni i svakako ćete uživati posmatrajući brojne eksplozije, dok mi animacija samih likova mogla biti malo bolja (kretnje likova pomalo su trome i variraju od veoma dobrih do onih totalno prosječnih).

Kada je u pitanju zvučna komponenta igre, tu se nema što prigovoriti.  Soundtrack i drugi zvučni efekti zaista su na nivou dosadašnjih Insomniacovih ostvarenja, a glasove likovima pozajmili su iskusni glumci, čije smo glasove do sada mogli čuti u bezbroj igara (npr, Brian Bloom i Jennifer Hale). Tijekom igre čut ćete dosta dijaloga, što dodatno doprinosu odnosu među likovima i samoj priči igre, koji su ipak trebali biti malo detaljniji.

S kamerom i kontrolama u igri nećete imati nikakvih problema, što je svakako ohrabrujuće, ali i očekivano s obzirom na prethodne Insomniacove igre.

Sve u svemu, Fuse se može pohvaliti prilično solidnom prezentacijom, no ponekad nije baš sve u audiovizualnom spektaklu.

IGRATI ILI NE IGRATI? – PITANJE JE SAD!

Fuse je igra koja će kod svakog igrača izazvati pomiješana osjećanja. Jednog trenutka ćete je voljeti, već drugog prezirati, ali nikada njome nećete biti u potpunosti zadovoljni. Za 7-10 sati solo igranja (ili nešto duže, ukoliko se potrudite pronaći sve collectiblese koji su razbacani u vidu text i audio logova) jednostavno se ne isplati platiti punu cijenu, jer igra zbog svojih „mušica“ to defintivno ne zaslužuje. S druge strane, u igranju s društvom leži zabava i to je najveći „plus“ ove igre.

I da zaokružimo ovu recenziju odgovorom na pitanje iz podnaslova. Ukoliko igru planirate igrati sami, slobodno je preskočite i zaigrajte Gears of War ili Binary Domain – definitivno ćete se više zabaviti. No, ukoliko ćete se u ovu avanturu otisnuti zajedno s tri prijatelja, mogli biste se ugodno iznenaditi i prilično zabaviti. Stoga računica je jednostavna, a vi sami prosudite.