Lucija Pilić, diplomirana novinarka iz Zagreba, preko 20 godina igra igre, preko 10 godina piše o igrama, a sada je uključena i u razvoj video-igara. Svoj zanat je brusila u nezavisnim medijima dok nije dobila priliku u bivšem PSX-u, tj. Gameplayu tj. Rebootu, a danas je uključena u razne službene kanale gaming kulture u Hrvatskoj, prvenstveno kao PR i marketing štručnjakinja u hrvatskoj developerskoj ekipi Gamechuck. Iako je njen put zanimljivosti o kojima možemo pričati dugo, Zlatko je popričao s njom prvenstveno o današnjem stanju gaming novinarstva u Hrvatskoj, kao i njen osobnom iskustvu rada u gaming kulturi.

Zlatko: Lucija, hvala još jednom za ovaj kratak intervju. Za početak je najbolje pitati što se trenutno radi, gdje radiš, na što si usredotočena u gaming novinarstvu i/ili drugim ”branšama”?

Lucija: Pozdrav! Trenutno radim u hrvatskom game developerskom studiju Gamechuck. Bavim se uglavnom PR-om i marketingom. Nažalost, zbog toga sam manje usredotočena na gaming novinarstvo. Pišem o gaming i tech temama za časopis VIDI, no otkako radim u Gamechucku pazim da iste nemaju dodirnih točaka s područjem i aktivnostima spomenute firme.

Zlatko: Hrvatska postaje sve aktivnija na sceni izrade video-igara, razvoja, novih ideja, indie scene pa i one AAA scene. Kako vidiš današnju situaciju vezanu za to, koji potencijal hrvatski developeri imaju danas, kakav će imati u budućnosti, koliko si uključena kao novinarka i suradnica u razne projekte vezane za gaming industriju?

Lucija: Hrvatska game developerska scena prati globalne trendove – eksplozija pristupačnih alata (enginea) za izradu igara, pregršt tutorijala za učenje, povezivanje artista, dizajnera, programera, glazbenika, promotera i drugih bitnih profesionalaca u branši preko interneta te olakšana distribucija igara pridonijeli su ogromnom interesu za rad u industriji, a posredno time i rastu broja zaposlenika te entuzijasta koji bi željeli raditi video igre.

Stanje na tržištu je iznimno kompetitivno, ali mislim da hrvatski game developeri ovdje imaju određene prednosti koje im mogu koristiti u pronalaženju izdavača ili publike. Primjerice, hrvatski game developeri poput Croteama i Gamepiresa surađuju s Devolver Digitalom, jednim od najjačih svjetskih indie izdavača, koji stalno skenira neke nove zanimljive igre ili projekte. Reboot Develop u Dubrovniku također je izvrsna prilika za prikazivanje video igre ili projekta brojnim izdavačima i poznatim ljudima iz industrije, a troškovi odlaska, smještaja i ulaznice na tu konferenciju su puno manji u usporedbi s Gamescomom, GDC-om ili nekim drugim eventom tog tipa.

U Zagrebu, a odnedavno u Rijeci i Osijeku, se redovito održavaju game developerska okupljanja na kojima nije nikakav problem prići osobi s 20+ godina iskustva rada u renomiranom game studiju te ju pitati štogod vas zanima. Od toga kako početi, s čim / u čemu raditi, gdje se prijaviti za probni rok do toga da predstavite projekt za suradnju i/ili financiranje.

Iako mala, domaća game developerska industrija je raznovrsna pa tako možete raditi u većim indie studijima poput Croteama i Gamepiresa. S druge strane, imate mnoštvo manjih timova poput LGM Gamesa, 2X2 Gamesa i Ironwarda, koji su specijalizirani za određenu nišu. Nanobit, Pine Game Studios i Cateia Games su poznati po mobilnim igrama, koje privlače milijune igrača. Ima ponešto za svakoga. Odlična stvar je što su to već etablirani studiji koji su u svom segmentu, odnosno žanru u samom vrhu svjetske scene pa možete dobiti dragocjeno iskustvo za napredovanje u karijeri. Hrvatska game industrija ima dugu, snažnu i kritički priznatu autorsku tradiciju. Većina gamera zna za Serious Sam, Talos Principle pa sad i SCUM.

Jedina stvar koja u Hrvatskoj očigledno nedostaje su veliki AAA studiji. Smatram da za stvaranje ili privlačenje AAA studija nije dovoljno imati “dobru igru” koja će preko noći generirati 1,000 radnih mjesta, već je, prije svega, potrebno strateško planiranje razvoja industrije od strane države – obrazovanje i privlačenje stručnog kadra te poticanje i olakšavanje poslovanja game developerima i investitorima.

Po prvom pitanju već se vide određeni pomaci. Naime, početkom ove godine u Novskoj je predstavljen četverogodišnji srednjoškolski obrazovni program “Tehničar za razvoj video igara”, a i odobreno je financiranje projekta Hrvatskog kvalifikacijskog okvira (HKO) “Edu4Games – Izrada standarda zanimanja i kvalifikacija te novih studijskih programa za područje dizajna i izrade video igara”. Znači, uskoro bismo trebali dobiti prve maturante, prvostupnike i magistre stručno kvalificirane za izradu video igara.

Svakako su razne potpore za samozapošljavanje dobra prilika da stvorite “sam svoj indie studio” ako imate jasan plan kako se probiti na tržištu s originalnim idejama ili vam se baš i ne da raditi za nekog drugog. Valja također napomenuti da je Ministarstvo kulture prošle godine prvi put raspisalo natječaj za sufinanciranje razvoja igara, a Europska unija (EU) kroz Creative Media program već nekoliko godina omogućuje sufinanciranje razvoja igara.

Što se tiče olakšica, ali i olakšavanja rada domaćim i stranim game developerima i investitorima u Hrvatskoj te privlačenju strane radne snage, tu vidim mnogo prostora za napredak.

Zlatko: Kakvo je tvoje iskustvo rada u novinarstvu i uopće bivanja u gaming prostoru u Hrvatskoj i na internetu, smatraš li da ti je činjenica što si žena pomogla, odmogla tijekom tvoje igraće karijere, ali i spisateljske?

Lucija: Ne smatram da mi je činjenica što sam žena bitno pomogla ili odmogla, ali mislim da se ispunjavanje određenih tradicionalnih rodnih uloga ipak očekuje od žena u različitim sferama društvenog bivanja u hrvatskom, ali i širem gaming prostoru poput okupljanja na eventima ili razgovora na forumima.

Primjerice, na forumima sam kao članica, a ponegdje i moderatorica, uvijek imala manje problema sa ženskim članicama, koje više pratile pravila pojedinog foruma, manje se uvlačile u svađe i mnogo češće na pristojan način pokušavale argumentirati stavove…

Također, gotovo je nepisano pravilo da kao žena morate 10 puta sređenije doći na neki sastanak, predavanje ili konferenciju od muškaraca, kojima su majica s natpisom studija/igre, hlače za plažu i tenisice sasvim prihvatljiv “casual dress code”, i međusobno i od strane organizatora/potencijalnog partnera.

Seksizam je kroz benigne i ne tako benigne šale široko rasprostranjen na većini gaming foruma i chatova čija sam članica bila, ali dosta manje u redakcijama i firmama. Pretpostavljam da je to zato što na radnom mjestu ljudi inače češće paze što će i kako će nešto reći.

Naravno, to su sve moja subjektivna zapažanja kroz desetljeće rada u različitim redakcijama i posjećivanja raznih gaming prostora, nimalo potkrijepljena empirijskim dokazima i stručnim istraživanjima. Moguće je da netko ima sasvim suprotna iskustva od mene i to je super.

Zlatko: Nakon toliko godina rada u raznim gaming medijima, kao novinarka u području gdje su žene u Hrvatskoj i dalje rijetkost, što nam možeš reći o poziciji žena u gaming industriji?

Lucija: Smatram da ima manje žena u gaming industriji radi tri razloga. Opet su ovi razlozi temeljeni na vrlo subjektivnim iskustvima (mojim i mojih kolegica), ali ako barem ne mogu ponuditi činjenice, možda tebe (i čitatelje GoodGamea) mogu zabaviti nagađanjima.

Prvo, u moje vrijeme (daaavno je to bilo) cure nisu igrale video igre.  Dakle, u mom razredu u osnovnoj školi tri cure su imale PlayStation, tek jedna vršnjakinja u srednjoj školi se, koliko znam, javno izjasnila da u slobodno vrijeme voli igrati igre. I onda tu prosječna statistika odradi svoj posao – nećemo svi postati niti htjeti postati novinari, nećemo htjeti raditi u gaming industriji, nećemo možda niti više toliko igrati igre… I veći je broj muških gaming novinara. Nadam se da će se ta statistika vrlo skoro promijeniti jer gaming je već duže vrijeme postao mainstream aktivnost za sve rodove. (A opet, ta jedina vršnjakinja iz škole je kasnije postala moja kolegica u Reboot časopisu i danas je zaposlena u stranom AAA game studiju. Statistika je, kako kažu…)

Mislim da je drugi razlog taj što gaming industrija ima generalno lošu reputaciju. Plaće su u prosjeku niže nego u softverskoj industriji (ili u mom slučaju, klasičnoj novinarskoj industriji), stabilnost posla ovisi o uspješnosti projekta, a u periodu “cruncha” game developeri se po broju prekovremenih komotno mogu natjecati s domaćim turističkim “poduzetnicima” u vrijeme sezone. Opet, možda zbog nekog tradicionalnog odgoja, žene gravitiraju odabiru sasvim drugačijeg posla – više plaćenog, sigurnijeg, s boljim balansom između poslovnog i privatnog života.

Treći razlog je direktan ili indirektan seksizam (neprikladne šale, zafrkavanja na temu tko je veći gamer na temelju arbitrarnih kriterija, davanje promocija ili povišica muškim kolegama nauštrb znanja i truda radi “bolje kulturnog fita”, upucavanje, ponekad i mizoginija), kojeg ja osobno nisam doživjela u tolikoj mjeri, ali je dovoljan motiv da mnogim ženama bude prijelomna točka, uz sve ostale navedene negativnosti rada u gaming industriji, za napuštanje ove branše.

Zlatko: Nastavljajući se na tu temu, kako ti se čini scena izvan Hrvatske, mainstream američki i britanski mediji?

Lucija: Ne čini mi se bolja što se tiče radnih uvjeta. Što se tiče različitih programa za uključivanje žena u tech i gaming industriju, tu su daleko ispred nas. Dovoljno je pogledati impressume i creditse.

Zlatko: Iz tvoje perspektive, kakva je situacija s novinarstvom u Hrvatskoj općenito danas, te kako je ta situacija onda preslikana na gaming novinarstvo?

Lucija: Užasna. Zar ne pratiš novine? Strašno je da javni servis tuži ostale medije i vlastite novinare, da policija dolazi “legitimizirati” novinare u njihovim redakcijama i da se ustalio modus operandi da ti kao novinar 100% možeš napisati sve točno u nekom članku, imaš video i zvučni zapis intervjua, ali da te netko može tužiti i dobiti 50,000 kuna jer si mu istinom nanio “duševne boli”. Apsolutna katastrofa.

Teoretski, to može dovesti do toga da vam game developeri prekrajaju tekst na autorizaciji, prijete tužbama za objavu informacije koja nije bila naznačena kao “off the record” i još štošta. Srećom, strani game developeri nemaju pojma o stanju medijskih (ne)sloboda u Hrvatskoj, a domaći su prilično ležerni (iako sam opet tu subjektivna jer radim za domaći game studio) pa ste s te strane sigurni.

Mislim, realno gledajući, gaming novinarstvo nije ono što bismo mi na fakultetu gledali kao “pravo novinarstvo”. PR službe pišu objave za medije, a mediji zatim biraju što je njihovim čitateljima najzanimljivije, smišljaju naslove te pišu vijesti. Ne moraš biti na terenu, provjeravati tko, što, gdje, kako, zašto se dogodilo, tražiti premijera za izjavu pa tražiti reakcije od oporbe i kumice na placu i onda napisati reportažu gdje moraš paziti na svaku riječ. Ovdje nema takvih dilema. Dobio si vijest, informacije i slike, samo trebaš privući čitatelje. Mogu se povući neke paralele s pisanjem previewa – kad dobiješ određeni igrivi dio na osvrt i/ili intervju s game developerom o nadolazećoj igri – no i tamo PR ima kontrolu nad tim što će ti točno pokazati i reći.

Recenzije traže određeno iskustvo, vještine i kompetencije, ali to čak pretežno nije kritika proizvoda nego opis. Većina osvrta igara bliža je recenzijama mobitela nego kritikama filmova. U filmskoj kritici jednako je bitan sadržaj i tehnički postupci s kojima redatelj približava taj sadržaj gledatelj. Što ti vrijedi sjajna fotografija kad ti glumci nisu uvjerljivi ili je scenarij pun rupa? U recenzijama igara primarno se vrednuje ono osnovno – kamera, kontrole, igrivost – ali se malo piše o dubljem suodnosu između sadržajnih i tehničkih elemenata koje čine jednu video igru.

Čast iznimkama, no pisanje o problemima u industriji te otkrivanje priča oko toga što se događa u pozadini kroz neimenovane izvore ili izvore bliske kompaniji nije pravilo. Previše se možeš zamjeriti nekome, a to ne možeš u Hrvatskoj amortizirati velikim čitateljstvom ili financijskom potporom fanova, kao što je to slučaj s publikacijama poput Kotakua ili Jimquisitiona.

I da naglasim, ako nekom to još nije jasno, GamerGate nije nikakav novinarski skandal ili priča, nego tipična hoax shaming kampanja od strane mizoginih gamera i naivaca koji su im povjerovali da im je stalo “do etike u gaming novinarstvu”.

Zlatko: Pričajući davno s tobom, u par navrata, o planovima za budućnost, gaming industriji i kako sebe pronaći unutar toga, uvijek si navodila kako ti je cilj i kako bi bilo sjajno kad bi mogla pristojno zarađivati od gaming novinarstva. I prije pet /ili deset) godina bili smo svjesni kako je to u Hrvatskoj praktički nemoguće. Kako ti se čini sada, jesi uspjela? 😀

Lucija: Pa sad sam u PR-u i marketingu, kako ti se čini? 😀 Šalim se, mislim da se može preživjeti od gaming novinarstva u Hrvatskoj. Samo se vi i vaša bliža rodbina trebate naviknuti na duuuugi radni dan i manja primanja, tj. satnicu nego biste očekivali na nekom tipičnom radnom mjestu.

Zlatko: Što se tiče igara, prvenstveno si poznata kao fan Nintendovih igara. Bar meni 😀 Kako je došlo do ljubavi prema Nintendu, i što misliš o njihovom današnjem uspjehu sa Switch konzolom?

Lucija: Gaming mi je postao malo dosadan tijekom PS2 ere, nijedna nova igra ili koncept na PS3 koja je bila najavljena me nije posebno privlačila. Ipak, kako sam provodila puno vremena izvan kuće, tj. na fakultetu tad, mislila sam bi bila dobra ideja kupiti Nintendo DS, da si barem skratim vrijeme od kuće do faksa. I ponovno sam se navukla na igranje. Third-party igre na DS-u su bilo toliko drugačije od svih igara koje sam igrala na PS2 i, tada u manjem opsegu, na PC-u. Čak nisam ni probala Nintendove igre. Ali to me ponukalo da kupim Wii konzolu i New Super Mario Bros o kojem sam postala ovisna kao o nijednoj drugoj igri u dugo vremena. Zatim su uslijedile igre iz drugih Nintendovih serijala, koje su me jednako oduševile. Još nisam odigrala po jednu igru iz svakog serijala, primjerice, Pokemone. Previše ih je.

Fascinantno mi je da, unatoč gameplay trailerima s jedne i nevjerojatnoj konkurenciji s druge strane, ti kad uzmeš neku Nintendovu igru, doslovno nema nijedne druge igre s kojom bi ju mogao usporediti. Ako želiš igrati igre poput Marija ili Zelde, možeš ih igrati samo na Nintendovim konzolama. To su kao RTS strategije za PC – rezervirane za samo jednu platformu. Nitko ih nije uspio tako dobro kopirati da sad kažemo: A evo, to imaš i na PC-u/PS-u/Xbox-u.

Ono što tako dobro ide Nintendu je sposobnost inovacije uz održavanje game dizajna jednostavnim i pristupačnim. Primjerice, nova Zelda je ogromna igra, s pregršt mogućnosti i novih mehanika. Međutim, osnove igre ćete pohvatati u pola sata, nema pretjeranog kompliciranja s kontrolnom shemom, a sučelje je mnogo intuitivnije riješeno nego u brojnim RPG-ovima. Zelda je kompleksna, ali vrlo pristupačna igra koju možete igrati na tisuću načina.

Isto je s Marijem. Super Mario je čisti platformer. Svaki Mario ima neke svoje posebnosti, ali svima im je isto što se igra u cijelosti ili gotovo kompletno može prijeći s jednim skokom. Korištenjem jedne jedine tipke. Uz navigacijske, naravno. Razni power-upovi, interaktivni objekti poput šešira, dvostruki skok, dash po zgradama… Tu su da razbiju monotoniju mehaniku jednog skoka te pomognu igračima, no nisu obavezni. Usporedite to s “evolucijom” platformera na PS1/PS2 generaciji – svi platformerski serijali su s vremenom počeli dodavati toliko novih mogućnosti i game mehanika da su zapravo postali akcijske avanture. Možda im je to bio cilj, a možda nisu znali kako pomiriti ta dva pristupa. Ostaviti igru pristupačnom i jednostavnom, a opet omogućiti prostor na mapi levela za isprobavanje sasvim novih mehanika i načina igre. Mislim da je to puno, puno teži zadatak od ubacivanja novih mehanika igre i da se u tome krije “magija” Nintendovih igara.

Switch je evolucija Wii U-ja s nešto boljim timingom i razrađenijom tehnologijom od prethodnika. Ma Nintendo nikad nije imao većih problema s prodavanjem handheld konzola, a za Switch se može reći da je hibrid između kućne i prijenosne gaming platforme.

Zlatko: Final Fantasy VII remake je najavljen prije nekoliko godina, još uvijek nemamo puno informacija o tome kada bi ta igra najzad mogla izaći. Misliš li da će ipak izaći na sadašnjoj generaciji konzola? Te, što se tiče adaptacija igara, pogotovo klasika, i ogromne i sjajne priče koju igra ima, smatraš li da bi promjene određenih događaja u igri, karakterizacija pojedinih likova ili neke scene bile dobro prilagoditi današnjim generacijama i današnjim trendovima ili bi trebalo sve ostati isto? Ako je priča ista i ništa se ne mijenja, čemu da uopće čekamo toliko dugo istu stvar, samo zbog bolje grafike?

Lucija: Ne. Naravno da ne. Ipak govorimo o Tetsuyi Nomuri.

Smatram da bi remakeu igre, ako nije riječ o čistoj konzervaciji (digitalizacija, prebacivanje igre da radi na drugim platformama), game developeri trebali pristupiti na sličan način kao rebootu određene franšize. Dakle, uzeti esenciju priče/atmosfere igre te se njome poigrati na svjež način. Ako već očekujemo od game developera da remakea igru po pitanju grafike, sučelja te game dizajna (bolji balans u borbi, pristupačnije kontrole, uvođenje nekih mehanika koje su postale uvriježene za žanr), zašto ne bismo isto po pitanju priče?

Uostalom, to je normalno u drugim umjetničkim granama. Nitko se ne ljuti ni zgraža nad činjenicama što pojedini kazališni redatelj stavlja neku 400-godišnju Shakespeareu dramu u moderno okruženje ili što novi “Zvijezda je rođena” film ima drugačije pjesme i radnju od originala iz 1937. Štoviše, smatram da je isključivo kozmetičko remakeanje igara izrazito lijeno i nemaštovito te da bismo kao igrači trebali imati mnogo veće standarde u tom pogledu. Odnosno, trebali bismo imati standarde. Po mogućnosti onakve kakve smo razvili za filmove, kazalište, glazbu i ostale vidove umjetnosti.

Zlatko: Koje događaje za vrijeme svoje dosadašnje karijere kao gaming novinarke bi izdvojila kao najluđe, najbolje, najpamtljivije?

Lucija: Bilo ih je puno, ali više od događanja u sjećanju su mi ostali pojedini ljudi. Bilo mi je super drago upoznati Charlesa Cecila, autora moje najdraže igre ikad, i uvjeriti se kroz razgovor da se radi o skroz normalnom i simpatičnom tipu.

Zlatko: Savjeti za sve buduće novinare i posebice novinarke koji bi htjeli pisati o igrama, više igrati, a možda i jednom imati posao u gaming novinarstvu? Isplati li se, ima li nade, vrijedi li pisati za druge, kako započeti?

Lucija: Hmm, teško pitanje, pogotovo što se tiče trenutne situacije u Hrvatskoj. Ja bih preporučila sljedeće – pošaljite mail s oglednim primjercima teksta, koji su formatirani u istom stilu kao stil publikacije (količina teksta, podnaslovi, okviri, slike), na mailove omiljenih redakcija. Ako vas ne prime, pitajte za savjete što poboljšati. Ako vas prime, počnite skromno. Pokušajte minimalno napisati jedan do dva teksta na mjesec. Za godinu dana biste već trebali imati općenitu ideju kako vam to leži, kako ste se uklopili u određenu redakciju te koliko vam se sve to isplati. Okušajte se u različitim vrstama gaming novinarstva (pisanje vijesti, recenzija, vođenje intervjua, streamanje…) te pitajte kolege za pomoć i savjete. Pretpostavljam (ali ne znam sigurno, nemam direktnog iskustva) da se više financijski isplati raditi za strane redakcije, no onda morate biti na C1/C2 razini jezika, što je mnogo izazovnije nego što većina misli.

 

I to je to od Lucije, barem zasada. Njoj želimo što više sreće sa Gamechuckom, ali i u svim budućim projektima te da ima sve više i više kvalitetnih, zabavnih i kreativnih kolega i  kolegica 🙂