Mali, narančasti zafrkant koji je obilježio jednu konzolu, potom promijenio proizvođača, prešao u multiplatformske vode i postao legenda malo koga je  ostavio ravnodušnim. U čitavom nizu uspješnih nastavaka, uvijek je pružio sate zabave gamerima i gamericama svih dobnih skupina. U skladu sa skorašnjim izlaskom remakea prva tri nastavka, ujedno i najbolja tri nastavka koji su bili prvi uspjeh ekipe iz Naughty Doga (Uncharted, The Last of Us), sasvim je logično da se ukratko prisjetimo svega što je Crasha činilo velikim, a i kako je na trenutke pao u zaborav i dočekan širokih ruku u svom novom izdanju koje dolazi za svega tjedan dana.

Crash Bandicoot igre su, prema zadnje dostupnim podacima, ukupno prodane u 34 milijuna primjeraka, a igre s ovim bandicootom su se pojavile na čak sedam platformi.  Dok je Mario skakao za upitnicima, Crash je razbijao sanduke i skupljao jabuke (točnije rečeno, zovu se Wumpa voće) iz tih sanduka, a nepobjedivost nije dobivao od zvjezdice, već posebne maske. Sonyjeva djeca su ga prihvatila kao devijantnu verziju Super Maria, nešto o čemu ćemo i mi pričati uvijek kad se sjetimo PlayStationa. A za sve je zaslužan Naughty Dog.

Tim od svega deset ljudi je napravio to malo remek djelo od igre nakon čega su dobili cijelu franšizu. Toliko godina nakon, za mnoge je Naughty Dog razdoblje  i do današnjeg dana najbolje i jedino pravo razdoblje u Crashovoj povijesti. Pojavom Playstationa 2, ta ekipa koja se sad znatno povećala (sa podjednakom jezgrom od manje-više kompletne prve postave) preuzela je izradu novoga platformera koja bi trebala dovesti sa sobom neke nove standarde i imati uspjeh veći i od Crasha. Tako je i bilo, Jak i Daxter su bili veliki hit čija popularnost dugo nije opadala. Crash igre su tokom tog razdoblja, zajedno sa novim developerskim ekipama ušli u neku kreativnu blokadu na koju su naišli i mnogi stariji platformeri, kao što je poznati Segin Sonic. Nakon dosta vremena, kao i SEGA, i Sony je shvatio da je Crash najbolji kad se radi o njegovim najboljim igrama (ma tko bi rekao), te skorašnji izlazak remakea originalne trilogije čeka, praktički zagarantirani uspjeh, kod novih, ali i starih fanova. Za sve one koji se žele zagrijati, podsjetiti ili za sve one koji ne znaju uopće oko čega toliko uzbuđenje, pripremili smo jedan mali pregled tih igara, kao i nekih kasnijih nastavaka koji su vrijedni pažnje.

Crash Bandicoot

Prva Crash igra jednostavnog naziva Crash Bandicoot izašla je 1996. godine isključivo za Sony Playstation konzolu. Da, da, toliko je vremena već prošlo. Proizvođači su iskoristili novu konzolu za malo eksperimentiranja unutar platformskih arkadnih igara te su na kraju došli do jako dobrih rezultata i pozitivnih reakcija publike svih uzrasta. Veliki broj tematski različitih nivoa, bonus staze i različite tajne i igrivi elementi koji ne pripadaju integriranoj cjelini bili su pravo osvježenje u to vrijeme i dostojna zamjena Super Mariju koji se vrtio na Nintendu 64.

Priča nas vodi na male otoke u Australiji kojima vlada zli znanstvenik Doktor Neo Cortex. Uz pomoć svojih kolega i pomoćnika razvije Evolvo zraku koju koriste za evoluiranje različitih životinja na tim otocima prouzročivši veliko onečišćenje. Jedan od njihovih pokusa je bila i bandicoot životinja – Crash. Nakon korištenja zrake na Crashu, zadovoljni rezultatom htjeli su provoditi daljnje eksperimente na njemu pomoću kojih bi Cortex imao potpunu kontrolu nad Crashom, no naš budući junak uspije pobjeći. Za vrijeme njegovog zatočeništva zbližio se sa Tawnom, također bandicootom koju je Cortex zatvorio, te je Crash odluči spasiti i usput očistiti otoke od raznog otrova koji su nastali kao produkt tih eksperimenata. Imate dio te priče i u kratkom isječku iz otkazanog Crash Bandicoot crtića (ili se radilo o reklami?) ako želite znati više:

Zanimljivo je da se Tawna, koju na kraju uspije spasiti, više nikad ne pojavljuje u Crash serijalu sve do izlaska party igre Crash Boom Bang! za Nintendo DS. Također, sama činjenica oko nastanka Crasha pomoću Evolvo zrake se previše ne spominje, te mnogi igrači nisu svjesni kako je Crash nastao, kao i svi ostali negativci i njegovi prijatelji. No, scenaristi nisu to previše kasnije objašnjavali, ni obraćali pozornost na neke činjenice iz prvog Crasha tako da je sve postalo poprilično trivijalno.

Sama igra je dobila jako dobre kritike u skoro svim časopisima. Ocjene su se kretale između 75 i 90 posto, a zanimljivo je spomenuti negativne kritike sa Gamespotove recenzije koji su nazvali igru ”repetitivnom, dosadnom i jedva prosječnom” te je ocijenili sa 6.8. Kao prepoznatljiv dio igre se isticala i Aku Aku maska koja je bila Crashova velika pomoć u psihičkom i fizičkom smislu no tek je dobila na svojoj raznovrsnosti i osobnosti u kasnijim nastavcima. Naravno, tu su i Crashovi vrtlogavi potezi i zanimljivi bossovi kao što su psihotični Ripper Roo i mafijaš Pinstripe. Crash je ispao solidna igra sa dobrom podlogom za budućnost, no nije postao još dovoljno popularan koliko će postati za godinu dana.

Crash Bandicoot 2: Cortex Strikes Back

Nastavak je izašao krajem 1997. i napustio neke koncepte koji su ipak bili nepotrebni, kao što je prikaz prelaženja nivoa u obliku mape. Ukoliko su neki i imali zamjerke prvom nastavku, kao Gamespot, mnogo toga je ispravljeno u nastavku koji je bio ljepši, bolji, veći i izazovniji. Naughty Dogovci su umjesto mape konceptualizirali warp sobe unutar kojih se nalaze razna vrata koja omogućuju ulaz u određeni nivo igre. Svaka warp soba je imala 5 nivoa i bossa nakon čega krećete u novu warp sobu sa novih 5 nivoa i novim bossom itd. Ova formula napredovanja kroz igru je postala instant klasikom kojeg su kasnije prisvajale neke druge platformske igre, no ne tako uspješno. Olakšani način prelaženja igre i mogućnost sejvanja igre nakon svakog levela (a ne nakon prelaska bonus levela u prvoj igri) oduševilo je ravnodušne i privuklo različite populacije da neobavezno igraju ovo ”slatko narančasto stvorenje”. Jednostavnost, velika zabava koju je pružalo razbijanje sanduka i bezglavo sakupljanje jabuka, zanimljivi i smiješni dijalozi doprinijeli su zaraznoj igrivosti s kojom je uslijedila velika popularnost i nezaustavljiva Crash manija. Naughty Dog majstori su znali da se željezo kuje dok je vruće pa smo tako za nešto manje od 300 dana dobili i…

Crash Bandicoot: Warped

Treća igra o simpatičnom Crashu donijela je dosta toga novog što je održalo svježinu i zanimanje svih već sada dobro formiranih grupacija fanova Crash Bandicoot lika i djela. Priča počinje gdje završava u drugom dijelu. Znači, nakon završne bitke Dr. Nea Cortexa i njegovog pomoćnika Dr. Nitrus Bioa koji je pokušao uništiti Cortexa i njegovu svemirsku stanicu pomoću lasera kojeg je napunio sa 42 dragulja (gemova) koja je Crash u drugom dijelu skupljao, kao rezultat svega bio je pogođen drevni spomenik iz kojeg se oslobodilo nepoznato mračno biće. To biće je na kraju bio Aku Akuov brat Uka Uka, zločesta tamnija maska koja razočarana Cortexovim propalim pokušajima vladanja svijetom pozove N.Tropya, lika koji može upravljati vremenom. Jer, svaka franšiza koje drži do sebe mora u trećem (ili četvrtom) nastavku ubaciti putovanje kroz vrijeme. Vremenski twister je sad zapravo postao novi hub unutar kojeg se nalaze leveli u različitim vremenskim razdobljima i lokacijama. Cilj je naći sve kristale kojima će uspjeti zavladati svijetom, no za razliku od prijašnjih pokušaja, sad će ih se skupljati u originalnom vremenu nastajanja. Crash i njegova sestra Coco, zajedno sa dobrom maskom Aku Akuom idu u vremenski twister skupiti te kristale i spriječiti Nea i ekipu da ih zlouporabe. Što se tiče same igre, ovo je daleko najbolji, najpopularniji i najigriviji nastavak Crash serijala. Previše inovacija je ubačeno u samo godinu dana. Od novih vizija levela koji su locirani u različitim vremenskim razdobljima, do većeg broja nivoa, još jednog igrivog lika (Coco) do nivoa koji se sastoje od vožnje određenog vozila te novim nagradama koje dobiješ nakon poraženog bossa. Te nagrade su zapravo nove sposobnosti koje Crash dobije, a najzanimljivija i najupečatljivija je svakako bazooka koja ispucava jabuke. Mnogi ovaj nastavak i danas smatraju najboljom arkadom svih vremena, ili jednom od najboljih platformera. Svakako jedan od nezaboravnih PlayStation klasika koji se i dan danas rado igraju, ili ih se barem rado sjeti. Odličan uspjeh kod kritike i publike označio je zlatno doba Crash serijala.

Ovo je bio zadnji Crash takvog tipa za Playstation koji je proizvodio izvorni Naughty Dog tim. Pojavom PlayStation 2 konzole ekipa je prešla na nove izazove i projekte, a druge tvrke su preuzele Crasha. No, zadnja igra od strane Naughty Doga je bila nešto sasvim drugačije, a donekle i logičan slijed ovakvih igara.

Crash Team Racing

Ako je Warped najbolja igra iz platformskoga dijela serijala, onda je CTR najbolja igra izvan toga žanra. Iako će se mnogi boriti za naslov najbolje Crash igre u kompletnoj povijesti franšize. Zadnja igra koju se radili developeri iz Naughty Doga bila je arkadna utrka sa većinom likova iz Crash serijala do tada te nekim novima naravno. Izašla je 1999., opet ekskluzivno za Playstation. Unatoč promjeni stila i žanra doživjela je veliki uspjeh. Mogućnost skakanja sa vozilom (kartingom) i veliki izbor oružja, zanimljive boss utrke i prezarazna multiplayer igra koja je zapravo i najzaslužnija za uspjeh omogućila je Naughty Dog ekipi da odu sa praskom i da dan danas žalimo za nekim kasnijim greškama koje su produkt njihova odlaska. Sve staze na kojima se vozite u igri nisu ništa naspram zadnje staze i zadnjeg protivnika Nitros Oxidea, ludog izvanzemaljca koji ide od planete do planete tvrdeći da je najbrži u svemiru te se održavanjem tih turnira dodatno proispituje. Nakon ovoga klasika, Naughty Dog je otišao u nove projekte, a Crasha ostavio na milost i nemilost novim developerskim ekipa. I, što se događa s Crashom nakon toga?

Crash Bash

Prva igra u novom stoljeću, izašla u studenom 2000. bila je ujedno i (duboko uzimanje zraka): prva igra koju nisu radili developeri iz Naughty Doga, zadnji nastavak na PlayStation konzoli, zadnja ekskluziva za PlayStation konzolu i prva Crash igra party žanra – puno mini igara različite tematike, igra se najbolje u 4 igrača, manje više brzo dosadi itd. Eurocom, ogranak Sony Computer Entertainmenta, uzeli su stvar u svoje ruke i išli s party žanrom održati Crashovu popularnost. Ideja je prilično jednostavna-napraviti što luđe mini-igre, napraviti ih što više i oduševiti sve uzraste sa zabavnim multiplayerom. Ukoliko je bilo ikakve sumnje da je CTR nastao kao konkurencija i svojevrsna varijacija Mario Karta, kod Crash Basha i konceptualne sličnosti sa Super Mario Party igrama, svaka dilema je lišena pitanja oko uzora prilikom izrade svake nove Crash igre.

Naravno, jaka strana Crasha u bilo kojem žanru je i Adventure mode koji je i ovdje bio krcat bossovima i posebnim misijama koje uključuju skupljanje gemova, kristala itd. Priča je još jednostavnija nego inače, no bez obzira za jednostavnost jako smiješna i zabavna. Aku Aku i Uka Uka se svađaju koja je strana jača, strana dobra ili strana zla. Nakon par mjeseci svađe odluče to riješiti zvanjem svojih prijatelja koji će predstavljati zaraćene strane te će kroz niz različitih disciplina riješiti pobjednika. Aku Aku zove Crasha i njegovu sestru Coco dok Uka Uka dovede Dr. Neo Cortexa, Dr. Nitrus Brioa, Tiny Tigera, Koala Konga, Dingodilea i Rilla Rooa. Aku Aku se žali da ih je pozvao previše, no Uka Uka ne misli tako. No, na kraju Uka Uka da dvoje iz svog tima dobroj strani da ipak sve bude podjednako – Tiny Tigera i Dingodilea. Već Crash fanovi imaju podlogu za dobar smijeh, a igre će im održati zanimanje taman dok ne prođu sve levele i bossove. Multiplayer je ovisio o samim igračima/icama, posjedovanju multitapa i brojem prijatelja koje imaju oko sebe.

Crash Bash igru su dočekale raznolike i podijeljene kritike. Ocjene su se kretale od 70 do 90% sa određenim časopisima koji je i dan danas smatraju jednim od najvećih hitova za PlayStation konzolu. Važna informacija je da je igra do današnjeg dana prodana u 1.1 milijun primjeraka. Na kraju krajeva, Eurocom je izvukao živu glavu, kako god gledali na sve to.

Crash Bandicoot: The Wrath of Cortex

Krajem 2001e, opet na vrijeme kao uvijek, izašla je prva Crash igra za PlayStation 2 u originalnom žanru. Ali, usto više nije bila ni ekskluziva. Fanovi su očekivali puno, developeri isto, no od straha da ne petljaju previše s originalnom Crashovom formulom platformske arkade dobili smo upravo to – već viđenu Crash igru bez imalo hrabrosti u bilo kojem kontekstu ili aspektu igre. To je upravo bila glavna kritika za Travellers Tales koji nisu iskoristili novu konzolu i učinili nešto dobro, novo i ”milenijsko”, kao što je u tom trenutku bila igra Jak and Daxter. Jedan razlog tome je možda bio i taj što ih je Vivendi Universal natjerao da naprave igru u samo 12 mjeseci.

The Wrath of Cortex se prodao u više od 1.7 milijuna primjeraka, a iako je to na kraju učinilo Crash Bandicoot jednom od najuspješnijih igara te godine (pa i par idućih godina) ipak su očekivanja za prodaju bila puno veća. Igra je također izašla za XBox i GameCube te je svugdje pobrala ocjene između 60 i 80%, u kojima je izostalo nekih velikih pohvala, upravo zbog predvidljivosti, neiskorištene nove tehnike i nedostatka izvornog humora koji je krasio adventure tj. story mode igre.

Crash Nitro Kart

Očigledno za izradu dobrog platformera i realiziranja svih ideja treba puno više vremena. Dok su svi to čekali 2002. godina je prošla bez velikog Crash naslova na tri vodeće svjetske igraće konzole. Onda se dogodio nastavak Crash Team Racinga za Playstation 2, Xbox i Gamecube. Vicarious Visions su odlučili napraviti dostojan nastavak i polučiti odličan marketinški uspjeh. Premisa je slična prvome nastavku, samo se pojavio novi antagonist, imena Car Velo XXVII koji je najmoćniji vozač u galaksiji te čuvši za poraz Oxidea dolazi izazvati dostojne vozače na Zemlji. Zarobljava Crasha, Coco, Cortexa i ostale te ih stavlja u arenu gdje će se nakon raznih bitki, turnira i utrka pobjednik boriti protiv cara i samo tako osloboditi i spasiti svoje prijatelje i planet. Zanimljivo je napomenuti da je ovaj naslov bila prva Crash igra izdana za N-Gage (Nokijinu zaboravljenu konzolu/mobitel/ računar). Napredovanje u igri je bilo standardno i predvidljivo, kao i bossovi i multiplayer opcije. Svi su se dobro zabavljali s ovom novom carting igrom, što zbog stare slave, što zbog novog i boljeg izgleda na novim i boljim konzolama. Veliki as u rukavu je bilo izlaženje igre na mnoge konzole, pa tako i razne handhelde, a upravo su te verzije pobrale negativne ocjene.

Crash Twinsanity

Rujan 2004. nam je donio novi projekt koji je u planu bio još prije The Wrath of Cortex igre. Travellers Tales su skupili hrabrosti da se upuste u laganu dekonstrukciju i rekonstrukciju platformske arkade koju je Crash do tada predstavljao. Stvorena je avantura bez linearnog kretanja kroz levele, te je Neo Cortex bio igrivi lik zajedno s Crashom. Humor se vratio u punom sjaju, što zbog zajedničkih poteza Crasha i Cortexa, što zbog konstantne svađe koja se provlačila kroz igru. Što se tiče priče, Neo i Crash su se jednostavno morali udružiti da spriječe veće zlo, a taj zaplet se događa kroz prvih par nivoa koji su zapravo bitka između njih dvojice u stripovskom štihu punom humora i neartikuliranih zvukova gdje upravljate s obojicom u određenim dijelovima nivoa. Repetitivnost koja je krasila nekoliko zadnjih Crash igara je napokon nestala. Unatoč svemu tome igra je bila poprilično zbunjujuća, gubili smo se ponekad u kontrolama, neki put je bila preteška čisto zbog nedostataka nekih osnovnih informacija i slično. Sve su to bile mane preko kojih je većina mogla prijeći, no kratkoća same igre i prevelika konkurencija u to vrijeme (Jak & Daxter, Ratchet & Clank…) koji su opet bili dva koraka ispred Crasha bili su razlog samo prosječnih ocjena i relativno umjerene prodaje. Ekipa iz Travellers Talesa je morala prestati gledati druge igre i kupiti većinu fora i inovacija od njih, ponovno stati na loptu i smisliti nešto puno bolje.

Crash Tag Team Racing

No, dok oni to ne smisle, momci i cure iz Radical Entertainmenta su se bacili na izradu treće Crash karting igre koja je izašla 2005. godine. Ova je imala u naslovu ”Tag” što je zapravo označilo najveću inovaciju, a to je mogućnost spajanja svog auta sa protivnikovim gdje bi onda jedan upravljao novim spojenim vozilom,a drugi pucao po protivnicima. Jako lijepa ideja koja tek oživi u multiplayer modu. Igranje story modea je bilo malo drugačije nego inače u ovakvoj igri. Naime, Crash se slobodno kretao po nivoima i obavljao sitne zadatke ”pješke” u obliku platformera te nalazio sobe sa stazama gdje bi se utrkivao, kupovao bi dodatne likove, opremu i bonuse u kojima bi kasnije uživali. Igru sam osobno doživio dosta nepotrebno izmiksanom sa različitim elementima, te poprilično dosadnom, pogotovo nakon rušenja tradicije postojanja bossova nakon određenog broja završenih utrka. Sam princip utrke je bio manje dinamičan od prošla dva nastavka, a i neki likovi uopće više nisu bili zanimljivi.

Priča labavija nego inače, likovi koje smo znali od prije su svojim karakterom bili praktički neprepoznatljivi, grafika prosječna, igrivost prosječna, ideja jedva inovativna. Tag Team Racing je naišao na više negodovanja nego pohvala što je rezultiralo lošim ocjenama, slabom zaradom i velikim smanjenjem popularnosti Crashovog lika i djela. Svi su izgubili nadu, Crash igre na PlayStationu 2, Xboxu i GameCubeu su se gubile u blatu prosječnosti i nije se vidio izlaz. Nakon još nekih edicija igre za različite handheld konzole koje se ne isplati previše spominjati, pa i nismo, 2007.godine se napokon pojavio pravi tračak nade za povratak Crasha i njegovog čarobnog i igrivog svijeta.

Crash of the Titans

Igra se očito razvijala najmanje dvije i pol godine, i to s razlogom. Izdana je na velikom broju platformi (Wii, XBox 360, PlayStation 2, PSP, Nintendo DS i Game Boy Advance) među kojima nigdje nije osjetila posljedice konverzije, bugove ili probleme sa zvukom i/ili kontrolama glavnog lika. Kroz igru vas čeka 15 različitih neprijatelja enormnih veličina koje možete ”zajašiti”, a svaki od njih ima svoje jedinstvene prednosti, mane i posebne sposobnosti. Te sposobnosti će vam biti jako važne za rješavanje pojedinih zagonetki ili prepreka na nekim nivoima. Ako se vratimo u 1998-u i u treći nastavak Crasha možemo dobiti odličan primjer kako je to išlo. Crash zna da mora držati korak s ostalim arkadama, pa je malo i trenirao dok je bio na godišnjem. Sada neke sposobnosti koje su prije jedva dolazile do izražaja (vješanje po lijanama, korištenje odskočnih dasaka, nelinerano kretanje…) sada dobivaju na važnosti i na boljoj izvedbi. Crash će biti u mogućnosti istraživati svaki centimetar svakog nivoa i to na još bolji i manje smotan način nego u Crash Tag Team Racingu koji je spajao utrke i arkadnu avanturu, no nažalost ne previše primamljivo. Ostatak dojmova možete pročitati u recenziji Crash Of the Titans, također na LNL-u. Sve što možemo ovdje još reći da se Crash uspješno vratio i oduševio sve. Od solidnih do visokih ocjena u svim renomiranim časopisama i gaming e-zineima do fanova koji su sve samo ne razočarani.

S ovim bi završili Crash retrospektivu tj. naš produkt potrebe da mali dio GG stranice posvetimo liku koji je obilježio naša djetinjstva. Sasvim smo sigurni, pogotovo dok čitamo neke najnovije materijale o izradi prvotnih igara (svakako ne propustite najnoviji intervju sa Naughty Dogovcima na Polygonu) i sjećamo se još nekih sjajnih dijelova koje nismo stigli uobličiti u koherentniji tekst. Do povratka u djetinjstvo preostaje nam još tjedan dana, pa ako želite, slobodno podijelite svoje mišljenje i svoja sjećanja s nama u komentare.