Shinji Mikami je kreativac kojeg gaming scena poznaje kao autora nekolicine kultnih horror franšiza, prije svega Resident Evila, ali i veoma dobrog The Evil Withina, koji je ujedno i jedini naslov na kojem je radio sa svojim relativno novim razvojnim timom Tango Gameworks. Nakon dvije psihodelične avanture detektiva Sebastiana Castellanosa, mnogi su očekivali da će se Mikami i ekipa okrenuti razvoju treće igre, koja bi zaključila The Evil Within trilogiju. Istu smo umalo i dobili, no tijekom rane faze njenog razvoja, Mikami je njen razvoj prepustio svojim kolegama, a potom je odlučeno da se ista transformira u nešto potpuno drugačije. Rođen je Ghostwire: Tokyo, horror naslov koji to zapravo nije, ali koji i dalje koketira sa elementima nadnaravnog, jezivog i zastrašujućeg.

Tri godine nakon inicijalne najave, nakon nekoliko odgoda i prilično tajnovitog razvojnog perioda, Ghostwire: Tokyo je konačno pred nama, tako da je vrijeme da vidimo o kakvoj igri je riječ.

Nestali u Tokyju

Ghostwire: Tokyo nije klasična horror igra, već akcijska avantura sa nadnaravnim elementima i prilično uvrnutim kreaturama koje vas čekaju na svakom koraku. U biti, ova igra je upravo ono što su njeni autori još od starta najavljivali. Ništa manje, ništa više. Njena radnja počinje prilično intenzivno i bez nekog posebnog narativnog uvoda. Igrače seli na ulice japanske metropole, koje postaju sablasno prazne nakon što gotovo cijelo njegovo stanovništvo doslovno nestane u demonskoj magli. Igra vas odmah baca u ulogu glavnog protagonista Akita Izukija, kojeg nakon prometne nezgode opsjeda i spašava duh misterioznog detektiva poznatog kao KK, koji mu tom prilikom daje i posebne nadnaravne moći. Ovaj zagonetni entitet, koji u pozadini cijele priče ima svoje ciljeve i interese, pomaže Akitu da otkrije misteriju nestajanja ljudi te da zaustavi glavnog zlikovca u njegovom nastojanju da u potpunosti izbriše i uništi svijet kakav poznajemo. Njihova neobična fuzija za rezultat ima nesvakidašnje partnerstvo, iz kojeg će ovaj dvojac, unatoč pomalo iritantnoj i sveprisutnoj netrpeljivosti, zajedničkim snagama pokušati spasiti svijet i izravnati neke stare račune sa jednako starim demonima.

Iako je dobrim dijelom fokusirana na dinamičnu akciju (o kojoj će više riječi biti u nastavku), Ghostwire: Tokyo je jedna od onih igara koje vam svoju priču suptilno pričaju kroz brojne (možda čak i prečeste, ali smislene i veoma dobro režirane) cutscene, baveći se međusobnim odnosima likova i njihovim emocijama, donoseći u sve ne pretjerano agresivan ali očit utjecaj animea. S obzirom na to da se radi o svojevrsnom open world ostvarenju, krcatom brojnim aktivnostima i sporednim misijama, glavni savjet koji vam mogu dati je taj da se potrudite da obavite sve misije, jer biste u suprotnom mogli ostati uskraćeni za neku od veoma dobro osmišljenih i pametno napisanih sporednih pričica, koje dodatno utječu na spooky atmosferu, a koje su, bez imalo sumnje, mnogo bolje od glavnog dijela priče koji je, s druge strane, definitivno mogao biti bolji, ali i duži.  Inače, za kompletiranje osnovne priče bit će vam potrebno svega pet ili šest sati, dok ćete na obavljanje side misija potrošiti još nekih 10-ak sati.

Magla svuda, magla oko nas…

Ghostwire: Tokyo je akcijska avantura smještena u ne pretjerano veliki, sablasno prazni, ali sadržajem i duhovima prilično krcati Tokyo. Dobrim dijelom nas vodi za ruku, bacajući pred nas glavne story misije, ali i popriličan broj onih sporednih, koje sa sobom donose i brojne zanimljive priče i situacije. Svaka od njih obuhvaća mrvicu istraživanja te znatno više uzbudljive akcije.

Uz priču, koju ću u potpunosti zaobići, kako ništa ne bih spoilao, najveći dio igre provest ćemo istražujući mnogobrojne ulice i dobro poznate lokacije ove japanske metropole. Skakat ćemo i po krovovima i bauljati podzemnog željeznicom, sve vrijeme pokušavajući očistiti maglu koja je ujedno i glavni uzročnik nestanka svih ljudi. Naime, diljem Tokyja nalaz se ukleta Torii vrata koja, nakon što uklonimo kletvu i eliminiramo sve protivnike, uklanjaju svu maglu i otkrivaju sve interesne točke u tom području. Nešto slično imamo u Assassins Creed igrama, tako da svi koji su igrali ovaj Ubisoftov serijal znaju o čemu se zapravo radi. No, ne mogu se oteti dojmu da smo, zbog činjenice da je sve označeno na mapi, ostali uskraćeni za mogućnost slobodnog istraživanja i otkrivanja dosta toga što je sada već na mapi i prisutno.

Glavni fokus ovog ostvarenja je, bez imalo sumnje, na uzbudljivoj i dinamičnoj akciji i borbi protiv raznoraznih demona poznatih kao Visitors, a koja se, kao i sama igra, odvija iz perspektive prvog lica. Sam fajt već na prvu, pa i na drugu i treću, poprima svojevrsni Doctor Strange vibe, budući da ćemo tijekom istog uglavnom koristiti elementalne magične napade kojima Akito raspolaže.  Svi koji su vidjeli barem jedan gameplay trailer za Ghostwire: Tokyo, mogli su primjetiti impresivnu i iznimno šarenu akciju, koja je rezultat magičnih napada kojima glavni protagonist raspolaže. Akito tijekom igre ima kontrolu nad trima elementalnim moćima (vjetrom, zemljom i vatrom), koje mu omogućuju različite magične napade. Tu njegov arsenal ne prestaje, budući da mu je na raspolaganju i mistični luk te različiti talismani koji zapravo imaju funkciju granata. Unatoč jako malom broju magija i magičnih napada, svaku od njih možemo dodatno nadograditi zahvaljujući “lite” RPG elementima, dostupnim kroz igru.  Baš kao i mi, i Visitori imaju nekoliko različitih napada. Mogu nas zaskočiti izbliza ili, recimo, gađati iz daljine. Naravno, izuzetak su malo veći i ozbiljniji boss protivnici koji nam na vizualno očaravjući način mogu dodatno zakomplicirati život, no jednom kada ih prokužite, vrlo brzo postaju prošlost.

Borba sa svakim protivnikom se općenito svodi na dvije faze. Prvo je protivnika potrebno oslabiti, a onda i dokrajčiti. Igra nudi i svojevrsni stealth pristup koji nam, iako zahtjevniji, pruža mogućnost skrivanja i ubijanja protivnika jednim udarcem. Tu veliku ulogu igraju već spomenuti raznorazni talismani, koji sa sobom donose potpuno drukčije napade i opcije prilikom igranja.

Borba u igri, istina, doista je zabavna i nesvakidašnja. Nudi cool pristup, ali isto tako, nakon što uspokojite tko zna kojeg po redu demona, može postati i repetitivna. Srećom, tu na scenu stupa drugi značajni aspekt igre, a to je skupljanje duša ljudi koje je magla progutala. Iako su stanovnici Tokyja misteriozno nestali, njihove duše su i dalje tu i čekaju na nas da ih spasimo. Da budem precizniji, u igri nas čeka čak 240 tisuća duša razbacanih po cijelom Tokyju, koje moramo pronaći istražujući brojne lokacije i obavljajući raznorazne sidequestove. Naime, Akito tijekom svoje misije koristi Katashiro, tradicionalnu japanasku papirnatu lutku koja služi za skupljanje izgubljenih duša, koje potom uz telefonskoj govornici mijenja za novac i XP, usput ispraćajući duše izvan grada i dalje od magle. Naravno, s obzirom na njihov ukupni broj, skupljanje duša može postati pomalo naporno, ali lijepo može poslužiti za grindanje i leveliranje. Također, one najupornije, koji se intenzivnije odluče na skupljenje duša, očekuju i primamljive nagrade do kojih ne bi mogli doći ukoliko bi proletjeli kroz igru.

Osim duša, diljem Tokyja nas očekuje i poprilična količina collectiblesa, a potraga za istim zna dobro doći kao predah nakon uvijek intenzivne i prečeste akcije.

Raj za oči i uši

Jedan od glavnih aduta ovog ostvarenja, definitivno je njegov izgled i atmosfera. Dizajn Tokyja i razina detalja koji vas očekuju na svakom koraku, doista su za svaku pohvalu, bilo da se radi poslovnom centru ograđenom visokim neboderima ili pak klasičnom japanskom predgrađu uskih ulica zatrpanih bicklima i štandovima.  Sama igra nudi čak šest različitih grafičkih postavki, što znači da će je svatko moći poštimati po svojoj mjeri. Bez obzira na odabrane postavke, očekuje vas oku ugodan miks impresivne palete boja i kvalitetnih tekstura i efekata, bilo da se radi o čarolijama ili pak vrhunski dizajniranim protivnicima ili lokacijama.

Utjecaj japanske kulture i folklora vidljiv je na svakom koraku kroz igru, a kompletnom ugođaju dodatno doprinose mistična atmosfera te sjajno dočarani zvuk, koji briljira na svakom polju. Posebnom štimungu doprinosi i podrška za DualSense, bilo da se radi o njegovim haptičkim sposobnostima ili pak zvuku (KK sa nama komunicira kroz zvučnik kontrolera, što u kombinaciji sa sablasnom atmosferom ponekad zna biti prilično creepy).

Ono što bi pojedinim igračima moglo malo zasmetati, jesu pomalo čudnjikave kontrole i trome kretnje. No, budući da se na iste možete vrlo brzo priviknuti, na iste nećemo gledati kao neki super ozbiljni problem. Na kraju, s tehničke strane, malo toga možemo zamjeriti ovom ostvarenju, budući da je ekipa iz Tango Gameworksa na tom polju svoj posao odradila i više nego dobro.

Čudna neka igra…

Kao što sam već nekoliko puta spomenuo, Ghostwire: Tokyo definitivno pruža prilično unikatno i pomalo arkadno iskustvo, koje ga čini drukčijim od uobičajenih akcijskih ili horror ostvarenja. Radi se o zanimljivom naslovu, koji se može pohvaliti dobrom dozom originalnih i doista cool ideja, koje su u većini slučajeva kvalitetno i pametno realizirane. Može se pohvaliti i vrhunskim artom te sjajno dizajniranim Tokyjom koji će vas zasigurno oduševiti. No, isto tako, unatoč svemu tome, ne mogu se oteti dojmu da je u pitanju veoma jednostavna igra ne pretjerano zanimljive glavne priče, u kojoj samo bacate čarolije na protivnike. Istina, te čarolije izgledaju super i sve je dinamično i atraktivno, no mnogima bi igra mogla dosaditi i prije nego što je završe.

Ukratko, Ghostwire: Tokyo me nije razočarao, ali mi nije ostavio ni neki posebni „wow“ efekt, možda zbog činjenice da sve do samog njegovog izlaska i dalje nisam bio siguran što da od njega očekujem. Stoga, ako volite duhove i japansku kulturu i mitologiju, a pri tome i tražite nešto originalno, onda je Ghostwire: Tokyo prava igra za vas. U suprotnom, radije pričekajte neko sniženje ili probajte posuditi ovo ostvarenje, prije nego što se odlučite za njegovu kupovinu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.