Godine prakse i iskustva nekako su nas uvjerile u to da igra, čiji se razvoj razvlači godinama, pa čak i generacijama, rijetko kad ispadne dobra. Dosad smo vidjeli bezbroj takvih slučajeva, a neki od najpamtljivijih su svakako Duke Nukem Forever ili Aliens: Colonial Marines. Prateći dobro poznati uzorak, strahovali smo da bi sličan scenarij mogao zadesiti i famozni Gotham Knights.

Nova igra studija WB Montreal, inače poznatog po prilično dobrom (ali u serijalu isto tako najslabijem) Batman: Arkham Originsu, bila je u razvoju nekoliko godina, a za to vrijeme prošla je u najmanju ruku trnovit put. Svi koji su pratili njen razvoj, znaju da se na njenu inicijalnu najavu jako dugo čekalo, a da su se za sve to vrijeme javljale razne glasine i leakovi koji, sada kada bolje razmislimo, uglavnom bili točni, ali su isto tako povremeno otkrivali prilično kontraktiktorne stvarčice, iz kojih smo mogli zaključiti da finalna verzija igre gotovo sigurno nije ono što su njeni autori inicijalno zamislili. Kada je pri svemu tome, samo nekoliko mjeseci prije izlaska, potvrđeno kako Gotham Knights ipak neće stići na last-gen konzole, a da ne izgleda kao nešto što iste ne bi mogle zavrtjeti, bilo je jasno da nešto u konačnici neće u potpunosti štimati. Nažalost, bili smo u pravu.

Batman je mrtav!

Gotham Knights nam donosi novu mračnu priču koja svoju inspiraciju crpi iz kultnog stripa Dvor Sova, predstavljajući nam potpuno novu plejadu glavnih protagonista koji moraju nadomjestiti izostanak Mračnog Viteza.

Kada, kažemo izostanak, onda to doista i mislimo jer, kao što je od ranije poznato, Batman je u ovoj igri mrtav, a ulogu zaštitnika ranjenog i obezglavljenog Gotham Cityja preuzimaju Batmanovi štićenici. Sama radnja igre počinje Batmanovom smrću (nećemo ništa spoilati i otkriti tko je za istu odgovoran) i okupljanjem dobro poznatih članova Bat-obitelji. Dick Grayson aka Nightwing, Jason Todd (Red Hood), Tim Drake (Robin) i Barbara Gordon (Batgirl) žale za svojim mentorom, a u isto vrijeme kuju planove kako da otkriju kompletnu pozadinu Batmanove smrti i, naravno, da održe red i mir na ulicama Gothama. Zaštitnik Gothama je preko noći nestao, zajedno sa multimilijarderom, filantropom i općenito Gothamovim dobročiniteljem Bruceom Wayneom, što je potreslo Gotham na svim mogućim frontovima.  Smrt Batmana je, naravno, žestoko pogodila Gotham i pitanje je može li ova metropola opstati bez Mračnog Viteza, odnosno mogu li njegovi štićenici nadomjestiti njegov izostanak jer, znate i sami, zlikovci nikada ne spavaju, a primjetni nestanak Batmana im pruža šansu da se još bolje pozicioniraju u kriminalnom carstvu Gothama. Uz sve navedeno, nad Gothamom se nadvila nova, dosad najopasnija prijetnja koja je njime godinama vladala iz sjene…

Naravno, mislimo na famozni Dvor Sova, zloglasnu organizaciju koja je i te kako poznata svakom fanu Mračnog Viteza, koji barem malo drži do sebe. Nažalost, ma koliko priča u igri bila i više nego solidna, nekako se ne mogu oteti dojmu da je Dvor Sova kao idealni prijedložak definitivno mogao biti bolje iskorišten, osobito uzmemo li u obzir činjenicu da radnja Gotham Knightsa nije smještena u Arkham univerzum, već su scenaristi imali znatno više slobode, što nažalost nisu znali kvalitetno iskoristiti. Ok, Taloni su tu, zajedno sa nekolicinom dobro poznatih referenci, ali sve je to moglo i moralo biti bolje, a s tim će se složiti svaki fan koji je pročitao istoimeni strip.

Uz solidnu priču, red je da spomenem i prilično dobro napisane likove, bilo da se radi o Bat-obitelji ili brojnim poznatim zlikovcima i žiteljima Gotham Cityja. Iako povremeno znaju biti prilično edgy, svaki od četvero glavnih protagonista je pogođen, kada je u pitanju karakterizacija, pa se tako Nightwing ponaša kao vođa, Red Hood sve rješava silom, Robin je (kao treći i ujedno najmlađi Batmanov pomoćnik) i dalje nesiguran, dok Batgirl prilično dobro drži konce. Međutim, svaki od likova se na svojstven način nosi sa gubitkom, odnosno smrću svoga mentora Batmana, što je i više nego dobro dočarano tijekom tih 30-ak sati, koliko vam je potrebno da završite igru – pod uvjetom, da vas ne obeshrabre brojni problemi od kojih ista pati.

Što je Gotham bez Batmana?

Onako na prvu, Gotham Knights vam se neće učiniti bog zna koliko drukčijim od ranijih Arkham igara. Međutim, čim malo dublje zagrebete po njoj, bit će vam jasno da dosta toga ili ne štima ili nedostaje ili je totalno „over the top“.

U biti, Gotham Knights je, poput upravo spomenutih Arkham igara, open world akcijska avantura koju je moguće igrati solo ili kooperativno u društvu još jednog igrača. Koncept je dosta sličan Arkham igrama i to bi čak bilo super da je ekipa iz WB Montreala samo unaprijedila sve što smo imali u, recimo Batman: Arkham Knightu, kojeg ću sigurno tijekom ove recenzije barem još nekoliko puta spomenuti.

Prije nego što se dotaknemo samog gameplaya i njegove problematike, red je da vam ukratko predstavim glavne protagoniste iz famozne Bat-obitelji. Kao što sam ranije spomenuo, Gotham Knights vas iz Batmanova okrilja baca u kostime njegovih štićenika, Nightwinga, Robina, Batgirl i Red Hooda. Svaki od navedenih likova je u potpunosti igriv, sa svim svojim posebnostima i načinima igranja, ali i dijalozima i linijama priče koja se pred vama raspetljava. Sama igra ne forsira niti jednog od navedenih likova, a s obzirom na to da su svi oni igrivi, vrlo jednostavno je moguće prebaciti se s jednog heroja na drugi, što doprinosi diverzitetu prilikom igranja. Sinergija između likova je sjajna, što se može vidjeti kroz samu priču ali i njihovu međusobnu interakciju. Nightwing je, kao što svi koji su iole upoznati sa Batman loreom, i ovdje u neku ruku jedini pravi vođa, odnosno još jedan donekle izgubljeni superheroj koji se trudi da svojim liderstvom održi na okupu cijeli tim. Iznimno je okretan i raspolaže priličnim brojem akrobatskih poteza, zbog čega borba dok igrate s njim izgleda najlepršavije i najatraktivnije.  Robin aka Tim Drake je ujedno i najmlađi član Bat-obitelji i treći Batmanov štićenik (nakon Dicka Graysona i Jasona Todda) koji nosi dobro poznato superherojsko ime. Njegova specijalnost su stealth tehnike, psihološko ratovanje i deduktivno razmišljanje. Može koristiti i teleportacijsku tehnologiju zahvaljujući posebnom satelitu Lige Pravde, što mu omogućuje određene prednosti prilikom borbe. Red Hood aka Jason Todd ujedno je najagresivniji, najsnažniji i najbrutalniji član Bat-obitelji. Ovaj antiheroj poznat je po svojim impulsivnim reakcijama, kao i korištenju mističnih moći koje je stekao nakon svoje smrti i uskrsnuća zahvaljujući fanovima DC-ja dobro poznatom Lazarus Pitu i moćima njegove vode. Radi se o klasičnom snagatoru koji se jednako dobro služi vatrenim oružjem ali i svojim rukama i nogama u bliskoj borbi. Batgirl je, s druge strane, sa svojim potezima i arsenalom možda i najsličnija Batmanu. Raspolaže sličnom borbenom koreografijom, usput koristeći tehnologiju kako bi sredila protivnike i riješila poneku prepreku na putu.  Igranje sa svakim od likova drugačije ali u isto vrijeme jednako dosadno. Zašto kažem dosadno?

Zato što se igra, nakon eksplozivnog i dinamičnog početka i nekolicine inicijalnih misija, pretvara u pravolinijski miks obavljanja story misija i hrpetine drugih proceduralno generiranih sidequestova od kojih će vam pozliti već nakon nekoliko sati igranja.

Uz izuzetak mogućnosti kooperativnog igranja, Gotham Knights se nije trebao pretjerano razlikovati od dosadašnjih Arkham igara. To je, međutim, samo donekla točno. Dakle, i ovaj put smo dobili miks istraživanja velike (ili bolje rečeno, dosad najveće) otvorene mape Gotham Cityja, mlaćenja sa hrpetinom jednoličnih protivnika uz poneku mozgalicu i boss fajt, kojih je također razočaravajuće malo. Harley Quinn, Mr. Freeze, Clayface, uz već spomenute Talone i Dvor Sova te Ligu Sjena, čine gotovo cijeli popis zlikovaca, što je u neku ruku sramotno malo. Ima tu još poneko poznato ime, poput recimo Penguina, koji je u ovom slučaju, zajedno sa Luciusom Foxom, jedan od likova za koje obavljate kojekakve jednako nezanimljive zadatke.

Prvi veliki problem igre, uz već spomenute loše koncipirane glavne i sporedne misije, svakako je nikad prazniji i siromašniji Gotham City koji, za razliku od Arkham igara, ne nagrađuje lutanje njegovim ulicama kao što su to spomenute igre činile. Istina, na ulicama Gothama, uz ponekog pješaka koji izgleda i djeluje kao da je upravo šmugnuo iz umobolnice, možete pronaći priličan broj izazova, no jednom ili dvaput kad nalupate bandu kojekakvih klošara ili obavite jednu te istu misiju, bit će vam jasno da se radi ili o loše realiziranim idejama ili pak sramotnoj reciklaži koja je zahvaljujući svojevrsnoj proceduralnoj generiranosti znatno realnija. U biti, dobili smo dosadnjikav otvoreni svijet sa repetitivnim zadacima, gdje se sve svodi na mlaćenje protivnika, spašavanje talaca te povremene detektivske misije koje su cool, ali opet daleko slabije od onih iz Arkham igara. Nadalje, jedan od većih problema je taj što glavne story misije zahtjevaju da vaš lik bude određeni level kako ne biste bezbroj puta bili primorani na povratak na checkpoint, a takvo što zahtjeva česti i u ovom slučaju doista naporni, u svakom smislu pretjerani i sveprisutni grind, koji će vas tjerati da neprestano bauljate Gothamom i nabrijavate svog heroja.

Ako ste mislili da će sa dosadnjikavim misijama moja priča o problemima ove igre stati, imam loše vijesti za vas. Da, ima još toga što u ovoj igri baš ili ne štima ili je too much. Tu prije svega mislim na pretjerivanje sa RPG elementima, zbog kojih Gotham Knights izgleda poput kakvog live service naslova, a ne klasičnog story driven blockbustera. Tolika doza RPG elemenata u vidu iznimno velikih skill treejeva i statistika za svakog heroja, famozni Knighthood izazovi pomoću kojih otključavamo sposobnosti te crafting u kojem je sveprisutno pretjerivanje s potrebnim resursima, sve djeluje kao na silu utrpano u igru u kojoj su mnogi zasigurno samo željeli da mlate bezbroj zlotvora i da se barem nakratko osjećaju kao pravi superheroj koji čini dobro. Šlag na tortu imamo u hrpetini kostima (po 15 za svakog heroja) koje je pri tome moguće customizirati na bezbroj načina.

Naravno, ključni i najprisutniji element ove igre svakako je njena borba, koja je znatno brža, ali i kaotičnija te drastično lošija od one iz Arkham igara. Borbi jednostavno nedostaje ona fluidnost i intuitivnost iz Arkham igara. Već prilikom prvog fajta, shvatit ćete da ovdje nema one dobro poznate povezanosti napada i letuckanja od protivnika dok protivnika dok izvodimo sulude bravure mlateći i po 15 zlikovaca istovremeno. Istina, i dalje je prisutan indikator da vas neki od protivnika napada, ali sada ne možete izvesti neki od atraktivnih kontranapada kao u Arkhamu, već se možete samo izmaknuti. Cijela situacija zna posebno biti naporna prilikom borbe sa „teškašima“ koji mogu „popiti“ jako puno štete, zbog čega se fajt protiv njih zna prilično odužiti, a samim time i ubiti volju za daljnjim igranjem. Taloni su također posebna priča jer, ma koliko cool bio fajt protiv njih, činjenica da mogu izbjeći i kontrirati većinu vaših udaraca (što čine redovito) zna povremeno dovesti do totalnog očaja.

Sve u svemu, iako predstavlja centralni dio igre, borba u Gotham Knightsu jednostavno predstavlja blijedu kopiju one iz Arkham igara. Sam gameplay je također znatno kaotičniji, dok je stealth, koji je bio jedan od zaštitnih znakova Arkham sage ovdje dobrim dijelom izgubio smisao. Čak je nestao i onaj dobri stari element zastrašivanja protivnika u kojem smo i te kako uživali igrajući u ulozi Mračnog Viteza. Naravno, ima Gotham Knights i poneku cool foru, poput i više nego solidnog i veoma dobro implementiranog co-op igranja za dva igrača (nažalost, na priliku da zaigramo u četvero morat ćemo pričekati do idućeg mjeseca, kada bi trebao stići posebni Heroic Assault mod). Jedina zamjerka, ako je možemo tako nazvati, na ovaj način igranja ide na račun izostanka cross-platform podrške, no što je, tu je.

So last-gen..

Loše vijesti za igrače Gotham Knightsa stižu i sa polja njegove prezentacije, koja je, u najmanju ruku – zastarjela. Bez imalo pretjerivanja, igra s tehničke strane barem nekoliko godina zaostaje za modernim ovogeneracijskim AAA ostvarenjima. U biti, ako ćemo biti realni, uopće i ne djeluje kao ovogeneracijski naslov već je svojim izgledom i izvođenjem znatno bliža igrama s kraja prošle generacije. Upravo zbog toga i iznenađuje činjenica da su njeni autori odlučili odustati od verzija za PS4 i Xbox One.

Naime, tijekom igranja igre u više navrata sam se zapitao izgleda li Gotham Knights lošije od Arkham Knighta. Vrlo često siromašne teksture, sporo i loše loadanje okoliša i katastrofalna optimizacija, uz problematični framerate koji se vrti oko 30fps (iako u scenama jurnjave motorima zna često pasti i drastično niže) jednostavno ne priliče jednom AAA ostvarenju. Situacija nije ništa bolja ni na polju zvuka, koji je također prilično loš – često se gubi ili kasni, što se doista rijetko događa u AAA igrama. S druge strane, glasovna gluma je i više nego dobra, pri čemu posebno briljiraju poznati glumci koji su dali glasove glavnim protagonistima.

Dodamo li svemu navedenom i pomalo čudne kontrole, i spora učitavanja, jednostavno ne možemo a da se ne zapitamo koji je zapravo endgame WB Gamesa i WB Montreala bio sa ovim ostvarenjem, budući da nema teorije da nisu bili svjesni stanja igre prilikom njenog launcha. Sve navedeno ide isključivo njima na dušu, jer da se nije žurilo sa izdavanjem igre i da su njen izlazak prolongirali barem za još nekoliko mjeseci i to vrijeme iskoristili za ispravljanje svih problema i optimizaciju igre, situacija je mogla biti drastično drugačija. Ovako nam ostaje nada da će barem dio tehničkih problema biti ispravljen sa nekom od budućih nadogradnji.

Razočaranje godine

Gotham Knights definitivno nije igra o kojoj će se dugo pričati – barem ne u nekom pozitivnom smislu. Unatoč nekolicini cool stvarčica, na svakom koraku se vidi da je Gotham Knights produkt neodlučnosti developera, koji su nakon nekoliko godina razvoja i tko zna koliko konceptnih ideja odlučili da naprave bućkuriš bez identiteta, kakav smo ne kraju dobili. Bez imalo sumnje, radi se o jednom od najvećih razočaranja godine – rekao bih i generacije, samo nisam siguran kojoj generaciji ova igra pripada.

---

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.