Kao i u većini sportskih naslova, i u tenisu se dosada vodila bitka između dva velikana i nekoliko igara koje su ispodprosječne kvalitete. Electronic Artsu je očito bilo dosta dominacije SEGE (Virtua Tennis) i 2K Sportsa (Top Spin) pa je tako rođen Grand Slam Tennis. Prva igra je bila Wii ekskluziva, a u početku je bilo zamišljeno da se porta i na ostale konzole ove generacije, ali se veoma brzo od te ideje odustalo i prešlo na rad na punokrvnom nastavku koji će biti PS3 i X360 ekskluziva. Kako se EA izborio s ostatkom teniske elite, saznajte u ovoj recenziji.

ZAŠTO BAŠ MENE?

U ovo krizno doba nemoguće je imati sve pa se tako uvijek moramo odlučiti za jednu od više, u ovom slučaju tri, alternative. Stoga je sasvim logično zapitati se: „Po čemu se Grand Slam Tennis 2 razlikuje od konkurenata?“. Prva i najvažnija stvar koju ćete primjetiti u ovoj igri je da su svi Grand Slam turniri (Australian Open, Roland Garros, Wimbledon i US Open) licencirani, što TS i VT serijali nemaju. To je bio slučaj jer očito SEGA i 2K Games nisu imali dovoljno zelenih papirića za licenciranje najstarijeg teniskog turnira pa su morali tražiti alternavite (npr. Dublin u Top Spin 4). Druga stvar u kojoj GST 2 „šiša“ konkurenciju su komentatori, i to ne bilo koji. Pat Cash i John Mcenroe pokušavaju razraditi vašu igru do detalja. Nažalost, na kraju balade se ponovio slučaj iz PES-a (s Jonom Championom i Jimom Beglinom u glavnim ulogama), što znači samo jedno: repetitivni, predvidivi komentari.

No, ovo prijašnje se moglo postići pukim keširanjem brda love. Što je s gameplayom? Grand Slam Tennis 2 pokušava pronaći „zlatnu sredinu“, balansirajući između simulacije i arkade, pokušavajući izvući najbolje iz oba svijeta. Nažalost, najveći problem čini arkadni „utjecaj“ pa je tako gotovo nemoguća misija izbaciti loptu u aut tijekom igranja poena, ali osim toga ne postoji nijedan veći prigovor. Dobar dio elemenata gameplaya ovaj je naslov pokupio od Top Spin serijala (poput tempiranja udaraca držanjem tipke), ali su neki napravljeni „od nule“, poput servisa i kontrole igre pomoću desne analog gljive. Način serviranja je dosta unikatan. Jačinu udarca određujete putem sinusoidalnog grafa koji se nalazi u drugom servis polju koristeći desni analog stick (ili tipke ako ste staromodni), dok smjer određujete na klasičan način, odnosno usmjeravanjem lijeve analogne gljive. Kontrole analognim gljivama su odlično napravljene, pošto možete točno tempirati i odrediti jakost i smjer  udarca onako kako ste zamislili. Ali, s druge strane, potrebno je dugo navikavanje na takav način udaranja, budući da je veoma lako zamjeniti poziciju udarca pa ćete tako udariti slice umjesto spina (a takvo nešto znači razliku između dobivanja i gubljenja poena).

Grand Slam Tennis 2 potencira serve and volley igru, za razliku od svojih konkurenata, gdje su poželjniji udarci s osnovne linije. To je dobrodošla promjena u svijetu virtualnog tenisa gdje su ljubitelji S&V stila dosada bili primorani zapostaviti taj stil ako su željeli biti konkurentni. Ali, sučeljavanje baselinera poput Nadala i Đokovića ne donosi ništa manje uzbuđenja ili kvalitete od mečeva legendi poput Samprasa i Mckenroea.

Ni EA nije mogao pustiti legende na miru

KADA ZAVIRIMO MALO DUBLJE U IGRU…

…pronaći ćemo nekoliko različitih game modova, a to su: Play Now (što je u biti Exibithion mod), Career, ESPN Grand Slam Classics i naravno multiplayer. Većina je ovih modova više-manje „standardna“ za sve teniske naslove, s iznimkom ESPN GST moda kroz koji ćete ponavljati neke povijesne mečeve koji su se odigrali kroz posljednja tri desetljeća. Tako ćemo se moći naći u ulozi Federera u poznatom Wimbledonskom meču u četvroj rundi protiv Pistol Petea, ili se upustiti u fantasy mečeve između Nadala i Borga u najboljim danima kako bismo otkrili tko je bolji od dvojice najdominantnijih igrača na zemljanoj podlozi (obojica imaju po šest Roland Garrosa). Od Career moda se mnogo očekivalo, a premalo se dobilo. Kreiranje igrača nije osobito zanimljivo s obzirom da je broj opcija za kreaciju lica na razini Top Spina 3 pa se developeri pokušavaju izvlačiti velikim asortimanom odjeće, obuće i sportske opreme (ovdje ćemo stati, jer počinje zvučati kao klišeizirana reklama za Intersport) od kojih ništa ne utječe na vaš performans. Nakon što počnete igrati prvi turnir, dočekuje vas hladan tuš. Sam ždrijeb izgleda potpuno nerealno jer vas na početku karijere tretiraju kao nositelja pa igrate isključivo sa slabijim protivnicima do polufinala. Kada pogledate malo bolje, uočit ćete Edberga, Borga i ostalu ekipu u ždrijebu koja samo čeka na vas. Zašto je to tako, samo dragi Bog i EA Canada znaju. Nažalost, nelogičnosti u Career modu tu ne prestaju. Razinu težine je nemoguće ručno postaviti, već vam ju igra određuje, i to prema broju sezona kroz koje prolazite. Tako ćete bez mnogo muke u prvoj sezoni postići ono što mnogima nije uspjelo – osvojiti Grand Slam. Ne govorim o pojedinačnom turniru, već o sva četiri. Sve te “sitnice” uništavaju ukupni dojam Career moda i čine ga dobrim jedino za Trophy/Achievment lovce kojima brzi trofeji trebaju. Ostali, držite se ostatka igre.

OMG pa to je Nadal! Otvorenih usta!

Ana Ivanović u akciji

Pokušaj približavanja Virtua Tennisu i Top Spinu nije prošao neopaženo među ljubiteljima tenisa. Grand Slam Tennis 2 u nekim elementima sasvim solidno parira konkurenciji, no greške i nelogičnosti koje su u Career modu su jednostavno neoprostive ako se želi napraviti iskorak u teniskim igrama. S druge strane, neke inovacije u gameplayu definitivno govore u prilog potencijalu ovoga serijala. Za sada, GST 2 je preporučljiv isključivo onima koji žele zabavu ili imaju nekoga s kime bi mogli igrati, bilo to online ili u istoj sobi, dok onima željnima boljeg Career moda preporučujem ostanak na Top Spin 4 koji je nepobitni virtualni kralj u “bijelom sportu”.