Nakon nepunih šest godina mukotrpnog razvoja, debitantski naslov hamburškog  Mosaic Mask studija napokon je došao do šireg auditorija. Koliko je dugo ova point-and-click avantura u razvoju vjerojatno najbolje govori podatak da je svojevremeno bila najavljena za Nintendo Wii, dok mi sada iščekujemo nove glasine o dvije generacije udaljenom NX-u. Iako je smanjila ambicije u odnosu na svoje prvobitne planove koji su uključivali, između ostalog, i kooperativni mod igranja i mogućnost modifikacije likova, i dalje je riječ o raskošnoj 2.5D avanturi koja se drži klasičnih pravila žanra iz 1990-tih, povremeno ubacujući neke osobene elemente osvježenja.

Priča prati anđelaTalorela, jednog od studenata Rajske akademije, koji, nakon što biva izazvan od strane rivala na akademiji, Umorela, pokušava izvesti rizičnu letačku bravuru, no u presudnom momentu dobiva udarac otraga i prelazi Rajsku barijeru. U vidu prosječnog meteora, Talorel stiže na Zemlju, te preuzima etiketu palog anđela. Da stvar bude gora, Talorel je sa svojom rajskom ekipom upravo u fazi završnih ispita, te ako se ne vrati brzo u raj, nastavak školovanja njega i njegovih kolega Azaela i Salome dolazi pod upitnik, jer samo kao tim mogu završiti Rajsku akademiju. No to nije i jedina dodatna muka, s obzirom na to da je prelazak Rajske barijere dozvoljen samo u posebnim slučajevima, te ako bi netko od arhanđela saznao za Talorelov slučaj, postoji mogućnost da bude demoniziran i poslan u pakao. Dakle, potrebno je što brže vratiti se u raj, ali pri tome ne kršeći anđeoskih zapovijedi kako ne bi privukli pažnju arhanđela.

Cilindar u kukuruznom polju ili avanturistička zagonetka u nastajanju…

Talorel se u svojoj zemaljskoj formi zatiče u 19. stoljeću, i to u malenom britanskom gradiću, nedavno preimenovanom, Heaven’s Hopeu. Već u prvim postavkama scene vidljive su centralne tematske karakteristike ove avanture. Spoj srednjovjekovne gotičke atmosfere i komedije karaktera, nešto je što će se zadržati u sljedećih desetak sati p&c avanturisanja, a relativna sloboda u korištenju elemenata fantastike sizletima u apsurdne situacije i  psihodelične vizije navuče na sebe poredbe s radovima Tima Burtona (čemu doprinosi i 3D animacija koja je pod znatnim lutkarskim utjecajem), Terryja Pratchetta (posebno na prve dvije Gregg Barnettove videoigračke adaptacije iz 90-tih) ili Monty Pythonovaca (koliko god to čudno zvučalo za jednu njemačku avanturu).

Ugodno na prvi pogled

Heaven’s Hope je još iz svojih ranih faza razvoja privlačio pažnju grafičkim stilom. Iako je u odnosu na rane dane dobio primjetno raznovrsniji, pa i više idiličan izgled, u odnosu na karikaturalnu gotiku koja je podsjećala na A Vampyre Story ili na Daedalicove avanturističke interpretacije The Dark Eye univerzuma, Heaven’s Hope definitivno nije izgubio na kvaliteti svog vizualnog izričaja. Kombinirajući pastelnu i stripovsku tehniku, pozadine britanskog gradića daju specifičnu mješavinu spokojstva i zlokobnosti. Za razliku od 2D pozadina, likovi su rađeni u 3D tehnici, ali to nije narušilo vizuelnu kompaktnost, zahvaljujući kvalitetnim teksturama i stiliziranoj projekciji likova. Čini se da je Heaven’s Hope većim djelom pokupio ponajbolje karakteristike The Night of the Rabbita i The Book of Unwritten Tales serijala, te svemu tome dodao vlastiti identitet kako bi njegova grafička specifičnost došla do izražaja. Ipak, relativno neiskustvo razvojnog tima doprinijelo je da ipak ne prođe sve bez zamjerki na grafičkom planu.

Bez obzira koliko tjerali Talorela da ukrade vještičje čarape, njegove seksualne granice ipak ostaju konzervativne

Ljubiteljima avanturističkog žanra je vjerojatno poznato da mnoge 2.5D avanture muku muče s animacijskom stranom svoje grafičke prezentacije. Iako, na prvi pogled Heaven’s Hope ostaje imun na ove probleme, zahvaljujući dobrim osnovama Moai enginea, kojeg je recimo i Broken Age koristio, već pri dubljem promatranju nastaju problemi. Prvo tu dolazi do izražaja vrlo kruta animacija okretanja, koja za posljedicu ima i loše pozicioniranje 3D likova u 2D perspektivi. Unatoč tome što 3D animirani efekti na pozadinama popravljaju dojam, opet imamo problem i općeg manjka animacija kada likovi dolaze u dodir sa predmetima i okolinom, što često zna dovesti i do zbunjujućih situacija na samom mehaničkom planu igre. Tu je recimo i problematični lip-sync, no svi ovi nedostatci se mogu ponajviše pripisati skromnom budžetu s kojim je razvojni tim raspolagao. Veći dio svog razvoja Heaven’s Hope je proveo u nezavisnim vodama. Šteta je jedino što animacijska kvaliteta definitivno postoji, posebno kada se uspješno spoje stop-motion i 3D utjecaji, te se dobije dosta unikatan rezultat lutkarske trodimenzionalnosti.

Zvučnoj komponentni je, s druge strane, teško pronaći neku zamjerku. Nenametljiva, ali izrazito atmosferična muzička podloga,  koja je pod utjecajem mističnih predjela Dannyja Elfmana, s bogatim sazvučjem efekata, doprinosi atmosferičnoj zaokruženosti koja je možda i najjači element u ukupnom svojstvu ove avanture. Sljedeći pozitivan primjer Daedalicove Memorije, Heaven’s Hope nudi mogućnost odabira engleskih i njemačkih glasova, uz odabir titla po želji. Bez obzira da li se odlučili na originalnu njemačku sinkronizaciju ili narativno primjereniju englesku, kvaliteta ostaje na visokom nivou, što je svakako pohvalno, posebno ako se uzme u obzir reputacija njemačkih avantura na ovom polju.

Anđeo u ljudskom pokušaju

No, što se zapravo nalazi iza solidne audio-vizualne prezentacije. Grafička avantura koliko god dobro izgledala, ipak uspijeva ili pada na priči i zagonetkama, a tu Heaven’s Hope ima ipak nešto slabije rezultate. Heaven’s Hope je strukturiran kao tipična avantura iz 90-tih, ponajprije se uzdajući u ono klasično strukturiranje LucasArtsa. Par uvodnih lokacija uvode igrača u osnove, zatim slijedi relativno brzo otkrivanje većeg djela igre, preko kojeg se možete, dominantnim dijelom, slobodno kretati. Ova klasična struktura je zasigurno osvježenje u odnosu na skučeni, linearni dizajn većine modernih avantura. Ona također omogućuje i fleksibilno postavljanje zagonetki,  što Heaven’s Hope obilato koristi. Već na samom početku avanture dobit čete bilježnicu od izvjesnog prototipa ludog naučnika: doktora Bloomforda. Unutar bilježnice će se pronalaziti svi centralni zadaci koji se predstavljaju pred igrača, te su obično pregledno poslagani.

Živahan gradić, ako se uzme u obzir, da svaki pola sata neko bude spaljen na lomači

Klikom na svaku od bilješki dobivaju se hintovi, što od Talorela, što od njegovih anđeoskih kolega Azaela i Salome, koji se ujedno uključuju i u sam centralni narativ, često komentarišućiTalorelove dogodovštine i usputno dijele pokoji savjet. Sa njih dvoje možete pričati gotovo u svakom trenutku, te je ovo iskorišteno kao dodatni hint sistem. Azael i Salome su zanimljiv tandem, s obzirom na to da često znaju proturječiti jedno drugom ili makar ući u sitnu prepirku. Azael često daje moralno rizičnije, direktnije manje pristojne savjete, dok je Salome njegov antipod, koji insistira na pristojnosti i etičkim vrlinama. Treba napomenuti vješto poigravanje za religijskim referencama u ovom slučaju, s obzirom na Salomine doživljaje sa Ivanom Krstiteljem, i Azaelove  kabalističke avanture.

Kao što se može primijetiti HH zapravo ima dupli hint sistem plus mogućnost otkrivanja svih interaktivnih tački na kratko vrijeme, dakle, slijedi trend europske škole p&c avantura u svojoj pristupačnosti. Međutim, ipak ne zaboravlja svoju tradicionalnu postavku, te iskorištava otvorenu strukturu, često nudeći mogućnost da unutra jedne makro zagonetke, njene mikro cjeline rješavate slobodnim redoslijedom. Tu se može odmah primijetiti Gilbertov aksiom iz LucasArts dana o nuđenju više zagonetki odjednom kako bi se igrač rasteretio linearnog zapinjanja na jednom mjestu, te ušao u unutrašnju logiku avanturističkog konteksta. To u slučaju Heaven’s Hopea zapravo dosta dobro funkcionira. Većina zagonetki je solidno narativno integrirana, dok sa druge strane pružaju i dovoljno izazova da ih se ne može otpisati tek kao niz interaktivnih prepreka. Izuzetak tome je par logičkih zagonetki čija se logika može najblaže opisati kao rubno autistična.

Kavana, prigodno nazvana Posljednja večera, gdje svaki ugledni Balkanac objeduje, pa tako i jedini u ovoj igri

Na svu sreću Heaven’s Hope se dosta drži klasičnih avanturističkih postulata, tako da ta osnovna mehanika razgovora s likovima, skupljanja predmeta u inventar i njihove upotrebe unutar pitoresknog okruženja daje zadovoljavajuće rezultate. Tu i tamo krije se i pokoje iznenađenje poput mini-igara gađanja ili psihodeličnih sekvenci, ali u osnovi svaki prosječan avanturist, pa i onaj početnik, relativno se lako može snaći unutar osnovne mehanike. Neke od mini-igara i zagonetki je moguće i preskočiti, što je svakako dobra odluka, s obzirom na to da često znaju bespotrebno iritirati.

Ova avantura ne insistira pretjerano na upotrebi inventara u službi kombiniranja predmeta, tek povremeno nudeći izazov u tom smislu. Ipak, tu postoje i neke specifičnosti. Kako Talorel posjeduje specijalnu moć anđeoskog daha, ona mu omogućuje, između ostalog, da komunicira sa svim (polu)živim bićima, uključujući miševe, strašila i bolesne medvjede. Upravo jedan od miševa će postati vjerni suputnik Talorela, tako da će često dobiti ulogu sidekicka u raznim zadacima. Iako dominantni dio igre upravljamo Talorelom, nakon izvjesnog alkemijskog procesa, usvojit ćemo simpatičnog glinenog homunculusa, nad kojim možemo u bilo kojem trenutku preuzeti kontrolu, i tako imati često krucijalnu ispomoć u nekim zagonetkama. Sem homunculusa, u jednoj kratkoj instanci moguće je ograničeno upravljati i doktorom Bloomfordom, no to se više može nazvati osvježenjem u generalnoj mehanici igre.

Heaven’s Hope koristi jednostavan p&c interfejs, sa fokusom na kontrole mišem. Upotrebom lijevog miša na interaktivnu točku aktivira se meni s mogućnostima raznih akcija poput pogleda, upotrebe ili razgovora. Desni klik je gotovo beskoristan, obzirom da se koristi samo za ubrzavanje monologa i razgovora. Fokusom na većinski statične tačke i vertikalnu aktivaciju interfejsa, često zna doći do konfuzije prema kojoj ste tački aktivacije pristupili. Inventar je također često prenatrpan, uz dodatak nepostojećeg sistema razvrstavanja predmeta, iako je sama upotreba predmeta praktično izvedena. Kako se igra u dosta ranoj fazi otvara, mapa koju dobijete od dobroćudnog američkog farmera Billa ispostavit će se kao jako korisna, jer omogućuje automatsku teleportaciju na već otkrivene lokacije.

Dokaz da i anđeli uživaju u komiranim efektima LSD-a

Ovdje dolazimo do jednog ozbiljnog problema Heaven’s Hopea, a to je istraživanje. Naime kako igra ima integriran sistem za otkrivanje interaktivnih točaka, često gubi izazov samog istraživanja scene, a kroz napredak radnje rijetko se što novo pojavljuje na otkrivenih lokacijama. S obzirom da se do zadnje trećine otkriju sve lokacije i potrebu da ih iznova posjećujete kako bi došli do rješenja zagonetaka, dolazi do laganog zamora materijala. Unatoč dobroj atmosferi i zanimljivim zagonetkama pri kraju, igra definitivno gubi na tempu i polako ulazi u kolotečinu već poznate, jednostavne mehanike.

Ovome također dodatno doprinosi i poprilično neuvjerljiva karakterizacija glavnog lika Talorela. Naime, Heaven’s Hope pokušava ispričati priču o palom anđelu i njegovim dogodovštinama na Zemlji. Kako je gradić Heaven’s Hope pod inkvizicijskom diktaturom, sam anđeo ironijski postaje ubrzo njena moguća meta. Relativno osjetljiv religijski materijal je zapravo prilično pažljivo izbalansiran, te mu se ne može zamjeriti niti ateistički cinizam niti kršćanska propaganda. Ono što je problematično je ideja o tome da se Talorelu pruži jedna humanistička dimenzija, tako što će kroz interakciju s običnim, malim sudbinama potlačenih ljudi i ostalim živim stvorenjima doći do njegovog empatijskog razvoja. Zanimljiva ideja, koja je međutim izvedena dosta nezgrapno, zbrzano i neuvjerljivo. Tome dodatno pridonosi i relativno skromni rezultati pri karakterizacijskom oblikovanju sporednih likova, unatoč njihovoj raznolikosti i svježini baziranoj na kvantitetu, manje na kvalitetu.

Zaključak o anđeoskom kuršlusu

Iako Talorelova naivnost i nemogućnost adaptacije znaju proizvesti momente kvalitetnog humora, stječe se dojam da Heaven’s Hope ostaje narativno nezaokružena cjelina, koja unatoč mnoštvo dobrih ideja ne iskorištava svoj potencijal. Ipak zahvaljujući solidnoj igraćoj mehanici i dopadljivom vizualnom identitetu, koji je dodatno obogaćen uspjelom atmosferom ekscentričnog britanskog gradića, Heaven’s Hope može zadovoljiti širok krug ljubitelja avantura. Veterani žanra, ako odbiju koristiti svaku pomoć i hint sisteme, osjetit će definitivno dašak nostalgije za zlatom erom žanra, dok sami početnici, koje raskošni grafički stil može privući, mogu se bez većih problema navići na jednostavnu mehaniku. Međutim, utisak o tome da Heaven’s Hopeu uvijek nešto nedostaje kako bi došao do klasičnih statusa kojem stremi ostaje do samog njegovog završetka.