Odavno su igre prestale biti samo medij zabave i razbibrige te su se mnogim primjerima predstavile kao medij imerzivne i interaktivne umjetnosti. Video igre koje nas unose duboko u svoju naraciju nisu novost, ali nam nude iznimna iskustva. Jedno takvo dolazi nam iz razvojnog studija Ninja Theory. Već etablirani studio, koji stoji iza naslova poput Heavely Sword, Enslaved i Devil May Cry reboota, ovog puta stoji i kao izdavač igre koju razvija. Hellblade: Senua’s Sacrifice stoga postaje pravi indie AAA naslov, kako ga karakteriziraju iz Ninja Theoryja. I uistinu, prema prezentaciji, Hellblade stoji kompetentno kao jedna od najimpresivnijih igara ove godine.

Da će ovo biti mračno putovanje, jasno nam je odmah u početku…

Hellblade svoju prezentaciju započinje polaganim i smirenim tonom. Preuzimamo ulogu Senue koja kreće na svoje mračno putovanje kroz podzemni svijet nordijske mitologije. No, to putovanje ima svoje dublje izvore. Naime, Senua boluje od poremećaja psihoze i cijela se narativa centrira oko manifestacija koje takav poremećaj izaziva. Putovanje kroz nordijski pakao je Senuina manifestacija putovanja kroz svoj um i nošenje s tragedijom koju nosi sa sobom. Iako je Senua pripadnica keltskog naroda Pikta, odvažila se pohoditi nordijski pakao kako bi iz njega izbavila svoju ljubav, “čovjeka sa sjevera“, odnosno pripadnika vikinškog naroda, Dilliona. Noseći njegovu glavu u podzemlje, nada se kako će pronaći način da ga vrati na život, makar ju koštalo vlastitog. Odmah iz ovog opisa vam je jasno kako Hellblade ima sumoran i mračan ton. Putovanje koje Senua proživljava prožeto je imerzivnin metodama uranjanja u njezinu borbu s poremećajem i surealnim okolišom. Koliko god Senuin svijet bio sumoran, igra nas sposobno angažira do samog kraja njezinog traganja za izbavljivanjem Dilliona.

Jako često ćete zastajati i koristiti screenshot dugme…

Kad sam spomenuo imerzivne metode, pri tome sam mislio na nekoliko elemenata. Prvo, vizualna prezentacija. Od samog starta jasno nam je u kakav svijet Senua ulazi. Kako bi dosegla boginju podzemlja i mrtvih – Hel, Senua će morati proći kroz grafički vrlo impresivne, promjenjive i nadrealne pejzaže. Različiti motivi nordijskog mrtvog svijeta prate naraciju i ispunjavaju je strepnjom i hororom. No, savladavanjem prepreka, Senua će vidjeti i osvijetljene krajolike svog uma. Upečatljivost naracije potpomaže i izvedba glumice koja oživljava Senuu. Njezine ekspresije i reakcije dočaravaju emotivno putovanje te nas dodatno unose u njezin lik i želju da prevlada svoje unutarnje sukobe. Uz nju, pojavljuje se još nekoliko likova, snimljenih kao FMV, što unutar igre stvara ćudljiv, ali učinkovit kontrast stvarnog i nestvarnog.

Mičite se momci, kiša pada i hladno je.

Drugi element koji se očituje kao snažan narativni alat jest zvuk. Od ambijentalnih zvukova poput kiše, grmljavine i vjetra, do glazbene podloge koja fantastično podupire scenografiju i akciju. Ali ono što se posebno ističe kao element vezan za naraciju, ali i za sam gameplay, jesu glasovi koje Senua čuje unutar glave. Kroz cijelu igru pratiti će nas glasovi koji stvaraju anksionoznost i klasutrofobiju, ali će nas ujedno i potpomagati prilikom borbi ili traženju rješenja za zagonetke u okolišu. Upravo ti glasovi su razlog zašto je preporuka odigravanja Hellbladea s headsetom neizbježna. Usitinu, našao sam taj savjet korisnim i igra poprima novo iskustvo. Glasovi će podupirati Senuau kroz progres, ali će se često isprepletati u odlukama, pa će i stvarati razdor u njezinoj glavi. Implantacija tih glasova nas još dodatno uvlači u psihozu s kojom se Senua mora nositi. Ali osim narativnog utjecaja, prilikom borbi u nedostatku ikakvog sučelja, bit će nam pomagalo ukoliko nas protivnik napadne s leđa.

Ruke u zraku, kao na Mišinom koncertu…

Treći element je gameplay, odnosno načini s kojima napredujemo u igri, a to su mehanika borbe i vizualne zagonetke. Kako se sama borba ne bi odvijala isključivo unutar Senue, pakao će ipak na nju poslati i bića iz tmine. Kao manifestacije Mraka koje će se pojavljivati u različitim humanoidnim oblicima i snagom (sve zahtjevniji kroz progres igre), Senua će morati koristiti svoj mač i jedan poseban predmet – zrcalo. Prilikom uspješnih izbjegavanja napada ili countera, zrcalo se napuni i vizualnim trikom nam daje znak kako Senua može ući u specijalni mod, te nemilosrdno poslati bića natrag u Mrak. Borba se zasniva na jednostavnim napadima i ponekad će se pretvoriti u zamorno mlataranje i nepotrebno zadržavanje. Srećom, igra nije niti blizu hack’n’slash stila kao što su prethodni naslovi Ninja Theoryja, tako nas tijekom igre očekuju i poduži segmenti bez borbe. Ispočetka će se činiti suhoparnom, ali pri kraju igre našao sam se investiran u borbu, ponajviše zbog „režiranja“ epskih trenutaka. Isto tako, uz pomoć zrcala i glasova, borbu možete voditi i u mraku, a doslovno vas i očekuju takve sekvence. Mogu razumijeti ukoliko se nekome ne svidi predvidljiva borba i telegramski potezi protivnika i pronaći borbu kao isuviše repetitivnu, nemaštovitu i ne sasvim izazovnu. Osobno, u kasnijim fazama igre, uživao sam u kombiniranju napada, korištenju zrcala i samom osjećaju Senuinog trijumfa u svakoj borbi unutar nemilosrdnog pakla kojim mora proći. Svaki osjećaj pobjede u Senuinoj glavi je dobro došao. Ipak, ne mogu opravdati nivoe u kojima se bez inspiracije nabaca horda protivnika kroz koje s određenom dozom zamora moramo pročešljati. Srećom, takvih trenutaka nema mnogo.

Ukoliko niste zadovoljni glazbom u ovoj borbi, Amon Amarth je sasvim dobra alternativa.

Ipak, jedan drugi način koji će nam otvarati vrata se mnogo češće činio kao busy work . Naime, kako bi Senua mogla nastaviti svoj zadatak, morat će se snalaziti u apstraktnim zagonetkama. Vrata će često biti zaključana s jednom ili više runa i Senua će uz pomoć fokusa morati pronaći oblike tih runa u okolišu. Ne mogu reći kako sam u tim sekvencama dobivao iskustvo percepcije stvarnost i nestvarnosti uma na kakvo se ciljalo prilikom dizajna. U češćim situacijama sam dobivao osjećaj nepotrebnog busy trackinga. I najfrustrirajući momenti u igri proizašli su iz tih trenutaka. Iako u sklopu zagonetki ima zanimljivih poigravanja s iluzijom i prostorom, zagonetke nisu izazovne. Nažalost, bilo je trenutaka bez inspiracije kad bi se ubacili protivnici unutar tih zagonetki, kako bi „otežali“, točnije usporili napredovanje.

Već su započeli s blagdanskim ukrašavanjem..čak i u paklu…

U konačnici, Hellblade: Senua’s Sacrifice je jedinstveno iskustvo. Tmurno, mračno iskustvo gdje ćete zasigurno osjećati suosjećanje s protagonisticom i biti uključeni u njezino putovanje kroz pakao. Mogu razumijeti ukoliko vas naracija ne privuče i s time ne uživate u gameplayu borbe i zagonetki, no ovdje dajem ocjenu koju mislim da zaslužuje kao indie naslov koji je posvećen teškoj temi i koji svojom izvedbom uspijeva prezentirati jedintvenu naraciju. Gledajući ovaj naslov i njegovu priču, mislim kako je ekipa iz Ninja Theoryja opravdala medij video igara kao jedan od načina prepričavanja, koristeći prednosti igara, kao što su interakcija i imerzivnost.