Naša opsjednutost stvarima iz prošlosti dosegla je vrhunac, barem što se zabave tiče. Nikad nismo uživali u tolikom broju oživljavanja starih serija, filmova, pa i igara u obliku remakea, reboota, remastera. Iskreno, neke od tih oživljavanja se događaju sasvim zasluženo, kao posljedica zanovijetanja za istima još dok taj nostalgičan zaokret nije ušao u modu. Bilo je za očekivati da će nas u aspektu zabave zateći to stanje. Hollywood je svakako prvi krenuo, što zbog ekonomske krize, prevelikog rizika da se pokušava svašta i ulaže u nove ideje, zbog čega nikad nismo imali toliko adaptacija fantasy romana, superhero stripova, self-help knjiga pretvorenih u romantične komedije i općenito raznih remakeova starih legendarnih filmova kao što su Indiana Jones, Ghostbusters, Blade Runner itd. Vjerojatno možemo sa relativnom samouvjerenošću zaključiti da upravo sada živimo u zlatnom dobu adaptacija, svakakve vrste, sa svakakvim rezultatima, više nego ikad prije u povijesti zabavne industrije. Ne treba sad nabrajati sve dobre, loše i perverzne primjere koji su nastali kao posljedica toga, no svakako ono na što treba posvetiti malu pažnju je aspekt video-igara koji, kao i razne TV serije koje se vraćaju iz naftalina, doživljava svoj vrhunac. Prvenstveno zbog želje jednog velikog djela populacije da proživi opet lijepe trenutke svoje mladosti (djetinjstva).

Glavni krivac za to? Vjerojatno mi sami. Veliki broj gamera i gamerica, koji su činili dio gaming populacije koja je najviše trošila (a i najviše igrala), bili su tinejdžeri za vrijeme PlayStation One i PlayStation 2 konzole, kada se igrao veliki broj igara, kada su se izrodile svakakve zanimljive i legendarne igre koje su nam ostale u lijepom sjećanju (neke od njih možete pronaći i u našoj GG Prašini). Oni koji su sada u svojim tridesetima su prije toga svoju zabavu tražili na Nintendovim i Seginim konzolama te već donekle zreliji prvi put ugledali Laru Croft, Crash Bandicoota, zaigrali epski Final Fantasy VII i tražili Pokemone na Gameboy Coloru ili DS-u. Sad svi mi, bez obzira na stajalište oko svih tih rebootova koji su se dogodili ili su tek najavljeni pokušavamo glumiti hladnokrvnost prvi svakom novom teaser traileru ili gameplay videu, no jednostavno trnci nekako ipak prolaze, i nekako se gleda stanje na računu jer se razmišljao o kupovini toga što smo vidjeli. Iako se možda gadimo i sami sebi što još jednom nasjedamo na te stvari. Da ne bude sve to tako osuđujuće, remasteri i rebootovi znaju ispasti sasvim lijepi, odlični, zabavni i kvalitetni naslovi.

No, ne mogu se ne sjetiti i povući paralelu sa animiranim serijama kao što su He-Man, Nindža Kornjače ili Power Rangers serija. Nekada su ti činili dio tvog svijeta vjerojatno u osnovnoškolskoj dobi, i mislio si da su savršeni. Danas kad im se, nakon teškog traženja i nanovo pronađenog uzbuđenja vratimo, shvaćamo da ipak nisu tako dobri bili, dapače, nekad su i užasni iz današnje perspektive. Tu već netko možda pronađe lekciju da neke stvari koje su bile super u prošlosti i vrijedile su kao kvalitetne možda danas trebaju tamo i ostati, a nijedan reboot ili remake neće uspjeti vratiti ono nešto što nas je tada oduševljavao. Power Rangers film jedan je od najnovijih primjera. Možemo pričati o novim generacijama djece koji gledaju nove Power Rangers sezone, koji su uzbuđeni oko filma, no sama činjenica da se u filmu radi o likovima koji su bili dio prve postave Power Rangersa, kao i o njihovim neprijateljima, govori zapravo da su naivčine u svojim tridesetima koji, ako su te sreće, imaju posao i nešto viška novca, oni koji će prvenstveno dati novac za gledanje tog filma. Mogu nas/vas zavaravati sa reklamama da je to zabava za djecu, mlade, tinejdžere i vašu djecu, ali svi znamo zapravo o čemu se radi. A mi/vi, možemo to samo gledati prvenstveno kroz vizuru smiješka koji možda izroni iz ipak ravnodušnog gledanja / igranja nečega što je bilo urnebesno u našem djetinjstvu.

Iako Nintendo nije bio prvi koji je to shvatio i pokušao, svakako su prvi koji su sva svoja oružja i nastojanja usmjerili upravo prema tom nostalgičnom zaokretu koji se tek počeo jače događati prije dvije godine u gaming industriji. Konstantne retro sekcije u gaming časopisima, popularnost Angry Video Game Nerda, reakcijski video zapisi za Final Fantasy VII remake ili Shenmue III, megalomanski uspjeh mobilnih igara koje su svoju jezgru gameplaya povlačile iz starih igara iz ranih 90-ih, morao je biti nekako iskorišten. Nekako jače, fokusiranje, čak možda pokušavajući prijeći granicu suptilnosti i krenuti u apsurd svega toga… i uspjeti. Prvi korak, prema mom skromnom mišljenju, bio je Pokemon GO. Iako je to svojevrsni tehnološki pomak u gaming industriji, više nego čisti pokušaj zarađivanja na nostalgiji, ipak postoji razlog zašto se u igri hvata prvih 150 Pokemona. To su oni Pokemoni koji su bili u popularnoj animiranoj seriji koju su gutali svi, svugdje, prije cca 15 godina. Mogao je Nintendo ubaciti neki set od drugih 150 Pokemona no ništa nije moglo imati takav utjecaj među gaming populacijom kao Mewtwo, Charizard, Jigglypuff i ostali. Da, Pokemon GO igraju i drugi koji ne znaju puno o njima, i čisto im je svejedno radi li se o Mewtwou ili Serebiiju, no potencijalni dodatni uspjeh koji kod nekih može polučiti Pokemon GO samo zato što se radi o klasičnim pokemonima bio je sigurno dio strategije koja je uključivala veliku zaradu.

Kad je to prošlo, Nintendo je odlučio isprobati još malo ”bilo” nostalgije i krenuo korak dalje sa Nintendo NES konzolom koju je opet pustio u prodaju. Stara popularna konzola sa HDMI priključkom, bez cartridgea, koja sadrži veliki broj igara instaliranih već u samoj konzoli i svježe stare legendarne kontrolere planula je u roku od 24 sata. Da li je Nintendo to napravio namjerno, izdao tako mali broj konzola, ili možda mediji lažu da su se sve prodale? Odgovor je jasan i kratak – ne. Čak i Michael Pachter, poznati gaming analitičar, u svojoj emisiji u kojoj češće prije nego rjeđe zna napadati Nintendo i njihove odluke, govori da se ne radi o nesposobnosti Nintenda ili namjernoj nestašici konzole kako bi se stvorio privid njihove popularnosti. Nintendo je jednostavno prodao sve primjerke, neki su kasnije prodani i za duplo veći iznos, a razlog malom broju konzola jest da su samo išli ispitati tržište, tj. nostalgičan zaokret i do koliko je došao. Samim time, ispitali su i svoju ulogu u tome, ne očekujući tako veliki odaziv i prodaju. Odjednom je Nintendo dobio krila i razlog da zadrži sve ono što je ionako i dalje doista uporno (ponekad i glupo) čuvao – sve svoje Zelde, Super Maria, Yoshije, Pokemone, Mario Kartove, sve ostaje u njihovom vlasništvu i sve će biti i dalje njihova najveća oružja. Samo što su, ovoga puta, čak i sa novom Switch konzolom, dosta oprezni, proizvode manje, testiraju, ne očekuju veliki boom i polako kreću u daljnje korake, ipak ovoga puta potpomognuti nekim third party igrama, ali i Bombermanom kao jednom od launch igara. Zna se na koga se cilja sa Bombermanom, također. Pa ako prođe, prođe.

Negdje u pola tog Nintendovoga puta, Sony je također uskočio sa potpunim remakeom originalne Crash Bandicoot trilogije. Možda zbog primjera loših rezultata Sonicovih izleta izvan standardnog 2D okruženja, a možda iz čiste nesigurnosti, Crash se vraća u prošlost, koja izgleda ljepše nego ikad prije. Isti stari gameplay, isti neprijatelji, staze, glazba, povlače osmjeh od uha do uha, ali prvenstveno onima koji su prije igrali igru. današnja generacija djece i tinejdžera, zaluđena visokobudžetnim, grafički superiornim igrama kao što su Destiny, ili social/online čudima kao što su Minecraft i LOL ni ne znaju što N-Sane trilogija i taj ”narandžasti lisac” točno jesu. Za to vrijeme, na Sonic Maniu su skočili svi, od Nintenda do Sonyja i Microsofta, zapakiravši ga u nostalgična limited izdanja i jaki marketing.  I dok Nintendo ide u još jednu apsurdnost sa Street Fighterom II, Square pokušava uhvatiti i iskoristiti svoje nasljedstvo i fan bazu da naprave remakeove velikih i hvaljenih naslova, mijenjajući skoro sve, kao što je Final Fantasy VII. Nintendo je pokušao eksperimentirati sa nostalgijom i na mobitelima, pružavši mobilnu verziju Super Maria no u tom trenutku malo se i razočarao jer je njihova visoka cijena doživjela više kritika i slabiji odaziv nego što su očekivali. I ako zanenamerimo sve te remakeove, nostalgične pokušaje i reizdanja, i čekamo samo nove nastavke novih nastavaka spin-offova ili se radujemo jednom od najvećih apsurda kao što je Uncharted film (igra nastala na temelju Tomb Raider gameplaya povlačivši oboje dosta toga iz Indiana Jones filmova, sada pokušava biti film prema igri koja je nastala prema drugoj igri i filmu, uh..), nije za začuditi se što je indie scena najhvaljenija u zadnje vrijeme što se tiče inovativnosti i pružanja određenih društvenih kritika i isticanja određenih problema koje zaposjedaju našu i tuđu stvarnost. Unatoč tome što i mnoge igre u toj sferi igraju na nostalgiju i kopiraju klasične igre, i dalje prednjače neke sjajne ideje i igre koje donose nešto novo, što se i dalje dočekuje često kao razočaranja ili ”ne dovoljno dobro” pogotovo kad dođu u ponudu besplatnih mjesečnih PS Plus igara.

No, ovo je prvenstveno priča o nostalgiji. Par crtica o trendu koji ide sve jače i koji zaposjeda sve aspekte zabavne industrije, nekad i na neprimjetne načine, pri tome prativši tehnologiju koja vrtoglavo ide naprijed. U tom pogledu, ne čudi me uspjeh Nintendo Switcha. Izuzev toga što očito donose opet kvalitetne ekskluzive, Nintendo Switch, kao i Wii U i Wii prije njega, pokušavaju nekako više i jače zadržati taj stariji pristup konzolama i igrama, dati nešto novo, inovativno nešto zbog čega gledaš na konzolu kao nešto što možeš igrati sa ukućanima i prijateljima koji dođu na tvoju kućnu zabavu, više kao zajedničku avanturu, a ne prezentaciju impresivnih animiranih sekvenci, glasovnih komandi i dostupnosti medijskih aplikacija i knjižnice filmova.  Ne kažem da je to jedini pravilni način ili način koji ja najviše cijenim, no ne mogu, a da ne spomenem tu meni očitu razliku. Naravno, imali su u tom pristupu i neuspjeha, no zasada se čini da su, što se tiče Switcha, pa i mobilnih avantura i izdavanja starih konzola, oprezniji, raspoloženiji za testiranje i spremniji za neuspjeh više nego ikad prije. Sve dok ih u isto vrijeme drugi podcjenjuju i zanemaruju moć koju nostalgija ima nad njima već u nekim drugim igrama, konzolama, filmovima i serijama. Je li sve to, u konačnici, loše? Hoće li nam uopće to, kako naslov navodi, zaista ”zagorčati život”? možda, kao i svi navedeni izdavači i developeri, i marketinški stručnjaci, možemo naći zlatnu sredinu. Možda je ovo sve što sam napisao neopravdano, no rado bi za neki konkretniji sud pričekao ljeto, kada će Nintendova sudbina, a i naše oduševljenje Crash Bandicootom, biti jasniji pokazatelj na čemu smo točno.