Iskreno, ne znam odakle početi. Znate ono kad vas zateknu sa spuštenim hlačama i gaćama u nekom grmu? E pa, tako se ja sada osjećam, nakon igranja Hotline Miamia. Potpuno, totalno iznenađenje. Pravo osvježenje u današnjem 3D poimanju igara. Pojasnit ću: ovo nije 3D igra. Ovo je obični, stari, dobri, plošni 2D uradak. Nije za djecu. Ozbiljno. Ima krvi do koljena i graniči s psihopatskim ponašanjem.

WOW faktor

Ljubičasto–crveni tonovi vidljivi u skoro svakoj stazi izazivaju nelagodu. Misteriozni početak igre ne odaje nikakve detalje. Dugo ne znate ni kako se zovete ni što vam je činiti. Jedini ponavljajući trag jest telefonski poziv. Konstantno imate osjećaj nepovjerenja. Zadatci koje morate odraditi često nemaju efekta, odnosno, nakon izvršenja shvatite da ste nekoga ubili iz posve krivih ili nepostojećih razloga. Onaj osjećaj nelagode konstantno raste. Stan u kojem živite skromno je namješten. Hranite se besplatnom pizzom, pijete tko zna što, povremeno imate žensko društvo. Nema interakcije s elementima igre, osim s ljudima koje morate ubiti. Povremeni odlasci u dućane nakon završetka svake prijeđene staze otkrivaju smisao tek pri kraju igre.

Kako napredujete, tako mijenjate maske. Maske su bitna stavka divljačkih obilazaka neprijateljskih utvrda jer svaka, od njih 26, donosi neku posebnu moć. Svaka ima svoje ime. Važno je koje oružje koristite u ubilačkim pohodima. Vatreno oružje efektivno ubija, ali je glasno. Jedan hitac dovoljan je za privlačenje pažnje svih NPC-ova u blizini. Metalna šipka ili nož često su bolji odabir. Frontalni napad najčešće završi smrću. Prikradanje je bolja taktika. Podcijeniti AI nije dobar potez. Ako vas detektiraju, brzo se povucite u neki skriveni kutak jer će vas neprijatelji ubiti u trenu. Malo-pomalo se u vama razvija ubilački nagon. Postajete hladnokrvan serijski ubojica. Shvaćate da je jedini cilj vašeg postojanja ispunjavanje ciljeva nepoznate osobe, čiji glas čujete preko telefona. Što okrutnije ubijate, to su bonusi veći. Imate, sve zajedno, dvadeset poglavlja na raspolaganju.

Nekoliko besplatnih stvari

Jacket (nisam mu uspio saznati pravo ime) gazi sve po redu. Na početku pratite upute kako ubijati ljude. Nije komplicirano: ili ćete ih namlatiti šakama i zadati završni udarac ili ćete pokupiti neko oružje, mlatiti mafijaše njime i zadati završni udarac. Često spominjem završni udarac? Dosadan sam? Preskočite li završni udarac, mafijaš će se čudesno opraviti i zadati završni udarac vama. Izuzetno iritantno. Ne brojim koliko sam puta radi brzopletosti dobio po tamburi. Par puta su me tako zatukli da mi je glava odletjela kroza zid. Bacanje oružja ili naglo otvaranje vrata ponekad dobro dođe. Čini se jednostavno proći kroz priču, odnosno, završiti zadatak, no, vjerovali ili ne, priča uopće nije bitna. Bitno je kako i koliko igrate mozgalice: igre koje vole zaposliti onu žičicu između ušiju koju nazivate mozgom. Male sive stanice će u nekim situacijama biti jako uposlene. Neke druge situacije će vam toliko dignuti tlak da biste najradije zašiljili miša u zid. Naviknite se na učestalo ponavljanje staza pri najmanjoj pogrešci. Doprinos atmosferi svakako daje popratna glazba. Očekujete li melodije u stilu arkada osamdesetih godina prošlog stoljeća, očekivanja će vam se ispuniti. Odlična, multikanalna studijska produkcija ambijentalne glazbe čini 50% zaraznosti Hotline Miamia. Ovako kvalitetno složen soundtrack vrijedi poslušati.

Premda je Hotline Miami plošan, s pogledom odozgo, odlično je odrađen. Podsjeća na neke hitove koje sam igrao na Commodore 64 računalu kao klinac. Tipke WSAD za kretanje, space i shift u kombinaciji s tipkama na mišu za pucanje/bacanje/udarce/gađanje stvaraju retro dojam. Vrlo jednostavna mehanika brzih pokreta i refleksnog reagiranja povećava dozu adrenalina u žilama. Neizbježno taktiziranje u vidu planiranja puta kretanja i redoslijeda ubijanja podiže ljestvicu zaraznosti na visoku razinu. Jacket, spomenuh ga ranije, radi upravo ono što mu tajanstvene telefonske poruke sugeriraju: upada u mafijaška gnijezda, razbija barove, ubija mafijaške šefove. Stradaju svi oni koji mu se nađu na putu. Kada mu ubiju djevojku (prostitutku spašenu u nekom od zadataka, a u koju se u međuvremenu zaljubio), poludi. Njegov svijet se raspadne. Nekoliko mogućih raspleta i mogućnost odabira završetka neočekivani su dodatci igri. Klasični završetak ne pruža odgovore na sva pitanja. Završite li igru kao motorist, dobit ćete još nekoliko interesantnih odgovora. Možda shvatite što je bio vaš cilj kada otkrijete tajni završetak.

Presuda?

Napisao sam na početku, Hotline Miami nije igra za svakoga. Pridodamo li kaotičnim, psihodeličnim događajima psihopatsko, nasilničko ponašanje i veličanje zločina, dobijemo opasnu art bombu nadahnutu osamdesetima, čije postojanje ne mogu u potpunosti opravdati nevinom zabavom. Zato oprez: ovo je jedna od onih briljantnih igara koja naveliko koketira s tabuima naglašavajući nasilje. Intriga, cinizam i uznemirujuća psihoza glavne su značajke Hotline Miamia. Ako nikada niste zaigrali kakvu arkadu iz osamdesetih, svakako probajte ovaj naslov. Možda vam se svidi. Zaraznost je na zavidnoj razini.

P.S.

Molio bih sve buduće potencijalne serijske ubojice da zaobiđu ovaj naslov. Hvala!