Odigrali ste igru. Svidjela vam se, ali doslovno vam se svidjela. Željeli bi još. Odete na internet potražiti DLC, da nastavite uživati. Platite, skinete, odigrate… Je li se isplatilo? Da li dodatni sadržaj vrijedi novca koji plaćate za njega ili ste besramno pokradeni.

Uzmimo jedan konkretan primjer, kojeg veliki dio gaming zajednice neće tako lako zaboraviti. Mass Effect 3. Dakle odete lagano do vaše omiljene trgovine igrama, da kupite svoj primjerak zadnjeg dijela ove izvrsne svemirske sage. Čekali ste dosta vremena da vidite kako će sve završiti. Kupite primjerak, čvrsto ga stisnete uz grudi i trčite doma, svjesni da vas prijatelji i obitelj neće danima vidjeti. Nazovete bitne osobe u vašem životu, uputite pozdrave, sjednete u vašu fotelju, upalite konzolu, umetnete disk i što vidite. Day 0 DLC… Cijena nekih 10 dolara. Pa dobro tko je tu lud. Dakle nije dosta što sam platio cca. oko 400 kn za igru, sad želite još za sadržaj koji je trebao biti u samoj igri. Govorim o DLC-u koji vam omogućava da u vašoj ekipi imate Protheana. Neću uopće ulaziti u to kako je cijela rasa Protheana bitna za samu priču u cijelom serijalu i kako su Protheani bitni za cijeli univerzum koji je Bioware izradio u prijašnja dva nastavka. I naravno sad bih ja kao fan serijala trebao platiti za nešto što je po svemu trebalo već biti u samoj igri. I uz sve to kraj igre, nešto najgore što sam u životu vidio. Takvo razočaranje i takav antiklimaks nakon što ste kroz tri nastavka igrali i odlučivali o svim bitnim stvarima u cijelom svemiru. Naravno, nema problema, Bioware izbacuje DLC koji donosi nove završetke u igri. Sad bih još trebao platiti da vidim kraj kakav je od samog početka trebao biti u igri. Ne, hvala. Ne želim zagovarati piratstvo, ali nakon samo jednog primjera nekako mi se ne osuđuje ljude koji kradu.

DLC kao ideja zvuči odlično. Mogućnost da se u igru doda novi sadržaj, da se produži priča, da se igraču ponude neke drugačije opcije, mogućnost da razvojni tim eksperimentira, da se poigrava s osnovnim konceptima. Naravno, u teoriji je sve mnogo zanimljivije, ali u praksi stvari nisu baš toliko dobre koliko zvuče. Uzmimo za primjer Capcom koji u zadnje vrijeme povlači neke vrlo loše poteze. Nekoć vrlo respektabilna kuća, danas lagano gubi svoje fanove. Capcom je u većini svojih novih naslova uveo, među igračima omraženi „on disc DLC“. Dakle sadržaj je već na samom disku, ali je zaključan dok proizvođač ne izda DLC koji naravno plaćate. Ne znam za vas, ali ovo je po meni besramna pljačka i nepoštivanje kupaca. Da stvari budu gore, Square kojeg apsolutno obožavam i koji je nekad bio sinonim za kvalitetne igre, danas igračima nudi oružja, alternativne kostime, a ne tričarije koje naplaćuje. Iako ovo samo po sebi nije toliko loše kao on disc DLC, ipak je uzimanje novca od fanova za stvari koje su mogle biti u samoj igri. Ili bar budite pošteni pa ubacite sve te gluposti u jedan DLC, dodajte još nekoliko sati igranja i onda naplatite. Tako bi u biti sama politika izdavanja i naplaćivanja DLC-ova trebala izgledati. Ako već plaćamo da dobijemo nešto zauzvrat.

Odličan primjer ovog su Borderlands i Kingdoms Of Amalur: Reckoning. Obje igre svojim kupcima nude dosta dodatnog sadržaja za plaćenu svotu. Borderlands je u svakom DLC-u donio desetak sati igre, nova oružja, neprijatelje, a  KOA:Reckoning širi priču originala, dodaje questove, neprijatelje. Za ovakvo nešto nijedan igrač neće dvoumiti ni trenutka. Platim i dobijem što sam platio. Jedan od najboljih primjera je Red Dead Redemption, odlična igra, mnogo sadržaja u samoj igri, uživao sam dok sam je igrao. I onda dobijemo DLC Red Dead Redemption: Undead Nightmare, vjerojatno jedan od najboljih dodatnih sadržaja u povijesti gaminga. Totalna konverzija originala, kao da igrate drugu igru. To se zove pravi DLC.

DLC kao ideja zvuči odlično. Mogućnost da se u igru doda novi sadržaj, da se produži priča, da se igraču ponude neke drugačije opcije, mogućnost da razvojni tim eksperimentira, da se poigrava s osnovnim konceptima. Naravno u teoriji je sve mnogo  zanimljivije, ali u praksi stvari nisu baš toliko dobre koliko zvuče.

Sad pokušajmo doći do saznanja zašto izdavači rade stvari koje rade. Njihova publika, njihova zarada smo mi. Igrači. Konzumenti njihovih proizvoda. Oni zarađuju na nama, bogate se na nama. Mi svoj teško zarađeni novac, jer budimo  realni situacija nije blistava nikome, dajemo za njihov rad i njihove ideje. Pošteno, zar ne? U biti plaćamo im da budemo zabavljeni. Meni, a i pretpostavljam većini igrača, igranje je omiljena razbibriga. Nekoliko sati koji vam dopuštaju da budete opušteni, da uživate, da se ispušete, nebitno. Samim time igre vam predstavljaju stavku u životu za koju ne žalite izdvojiti novac. I, ponovno, teorija opet zvuči puno bolje od same prakse. Proizvođači su često pritisnuti nerealnim zahtjevima, rokovima u kojima moraju ispuniti određene stvari, očekivanjima svojih šefova. Česta nuspojava tih stvari su izdani naslovi koji stvarno nisu trebali biti na tržištu. I onda mi platimo taj naslov, da bi u stvari shvatili da imamo nedovršeni proizvod u rukama, pa čekamo zakrpe koje će popraviti stvar. Nekako smo se već navikli na ovo, što je apsolutno pogrešno, ali jednostavno nemamo drugog izbora. Vrlo teško možemo utjecati na politiku velikih korporacija. Biti ćemo strpljivi, biti ćemo idioti koji plaćaju poludovršene proizvode i čekaju zakrpu, iako nikome od nas ne bi smetalo da je igra odgođena koji mjesec i da smo napokon dobili finalni proizvod kakav treba biti za novac koji plaćamo. Kažem ponovno naviknuti smo na to i nekako smo se pomirili s tim i već je postao običaj da nakon što nabavimo igru prva stvar koju napravimo je da odemo na internet i potražimo zakrpu bez samog pokretanja igre. Uzimajući ovo u obzir, uloga DLC-ova je mnogostruko važnija nego nam se možda čini na prvi pogled. Ovo je prilika proizvođača da nagradi publiku, jer je platila nedovršenu igru, jer je bila strpljiva i vjerna. Nakon što su skupili novac na poluproizvodu, dajte igračima nešto kompletno, nešto gotovo, zbog čega se nećemo osjećati nebitni i prevareni. Ne govorim da nam daju besplatno. Plaćamo nedovršene proizvode, platit ćemo i ovo, ali neka nam se isplati. Ne želimo DLC-ove koji dodaju oklop za konja i koštaju 2 dolara (Oblivion), želimo nešto kao Shivering Isles (Oblivion), čija cijena je bila 30 dolara, ali se isplatilo. Svi koji su igrali Oblivion znaju o čemu pričam.

Uzmimo za primjer Capcom koji u zadnje vrijeme povlači neke vrlo loše poteze. Nekoć vrlo respektabilna kuća, danas lagano gubi svoje fanove.

Kao osoba koja već godinama igra i koja uživa u igranju u zadnje vrijeme vrlo često zaobilazim određene DLC-ove jer jednostavno ne nude dovoljno za cijenu koju traže. Nekako se ne osjećam dobro dok skidam zakrpu za igru koja je izašla prije 3 dana, a ja zbog ogromne količine bugova ne mogu tu istu igru igrati. Onda povrh svega, kao sol na ranu, dolazi nekakav DLC koji plaćam, da bi dobio dodatni kostim za lika ili nešto slično tome. Ovo je jednostavno uvreda meni kao potrošaču i samo još jedan primjer ljudske pohlepe. Razmišljanja sam da svaki rad treba adekvatno nagraditi, ali poluproizvode, nedovršene i neoriginalne ideje besmisleno je cijeniti jer to samo potiče stvaranje više istih. A to nikome nije u cilju, a najmanje krajnjim potrošačima, u ovom slučaju igračima.