Oni koji su prvo „scrollnuli“ niže da vide koje sam to igre naveo kao najbolje u proteklom desetljeću, vjerojatno će primijetiti da se na popisu nema jednog Red Dead Redemptiona 2 ili The Witchera 3. Bez brige, tu su i one pri samom vrhu zajedno s klasicima kao što su Journey, Batman: Arkham City, Death Stranding, Shadow of the Colossus, INSIDE ili recimo Rayman Legends, no igrajući neke druge ipak sam se mrvicu više zabavio. Naravno, ja ne bih bio ja, kada ne bih tu top listu proširio barem mrvicu.

Zato vam ispod donosim svoj TOP 6 igara desetljeća:

6. DOOM

Budući da se sa FPS žanrom družim od originalnog Wolfensteina, na DOOM kao njegovog nasljednika gledam kao najrelevantniji faktor važan, kako za nastanak tako i za opstanak i evoluciju žanra. Isto tako, DOOM iz 2016. smatram najboljim FPS naslovom koji se pojavio tijekom proteklih 10 i kusur godina. Zašto? Pa zato što je to DOOM! ? Šalu na stranu, ovaj svojevrsni reboot serijala ima sve što pravi shooter treba da ima – vrhunsku produkciju, hrpetinu oružja te nevjerojatnu količinu brutalne akcije. Kratko i jasno, to je DOOM! ?

5. Far Cry 3

Originalni Far Cry donio je dosta svježine u FPS žanr, no dvojka, ma koliko u to vrijeme sjajno izgledala, bila mi je prilično dosadnjikava. Stoga, jedva sam bio dočekao da se serijal iz prašnjave i vrele Afrike vrati na tropsko otočje. Uz sve to, s “trojkom” smo dobili i veoma dobru open world akcijsku avanturu, sa sjajnim negativcem (no, možda mrvicu ipak slabo iskorištenim), odličnim settingom i dosta diskretno ubačenih RPG elemenata, koji su igru doslovno transformirali u potpuno drugačije gaming iskustvo. Prebogat sadržajem, Far Cry 3 mi je „ukrao“ gotovo 100 sati slobodnog vremena, jer toliko me je uvukao u svoj svijet, da ništa nisam htio ostaviti nedovršeno.

4. Uncharted 4: A Thief’s End

Saga o Nathanu Drakeu završila je na najbolji mogući način (naravno, neću spoilati za ono petero što je još nisu odigrali), otvorivši brojne druge mogućnosti za serijal. No, od samih svojih početaka, pa do kraja (ali i dalje, zahvaljujući Chloe i Nadine), Uncharted mi je definitivno bio najdraži serijal koji sam zaigrao tijekom proteklog desetljeća, a Nathan Drake je, po mom mišljenju, jedan od najbolje napisanih likova, ne samo u video igrama, nego i znatno šire. Zato, ako još niste proživjeli sve Drakeove pustolovine, krajnje je vrijeme da to učinite – materijala ima i više nego dovoljno da vas zadrži na neko vrijeme.

3. God of War

Budući da sam okorjeli fan ranijih Kratosovih avantura, moram priznati da me je novi God of War prilično iznenadio. Cory Barlog i ekipa iz Santa Monica Studiosa napravili su drastičan zaokret sa serijalom, napravivši od nove igre nešto potpuno drukčije, no opet dobrim dijelom slično. Vidjeli smo nekog novog Kratosa, novi setting, tj. mitologiju i zapravo novi početak nove potencijalne trilogije. Sve u svemu, radi se o jednoj od najboljih igara desetljeća – jedva čekam da vidim gdje će nastavak ove nove sage odvesti Kratosa i Atreusa, no o tome ćemo nekad kad se budemo igrali na PlayStationu 5.

2. GTA V

Vjerovali ili ne, Rockstar je tijekom proteklih 10ak godina izbacio samo dvije igre. Jednu od njih, Red Dead Redemption 2  spomenuo sam iznad, no igra koja je definitivno obilježila proteklo desetljeće i to ne samo po mom mišljenju, nego i po mišljenju više od 100 milijuna igrača, svakako je GTA V. Sa svakom idućom igrom iz serijala, Rockstar pomakne brojne granice, a tako je bilo i s GTA V, koji se protegnuo na čak dvije velike generacije. Sadržajno uvjerljivo najbogatiji, posljednji naslov iz ovog mega uspješnog serijala (zahvaljujući svojoj GTA Online komponenti) i dalje je konstantno svjež, no ja više preferiram solo igranje i dobru i zabavnu priču te gameplay, a sve navedeno GTA V je svakako imao.  Upravo zbog svega nabrojanog GTA V mi se nalazi na visokom drugom mjestu najboljih igara desetljeća.

1. The Last of Us

Naughty Dog mi je jedan od najdražih razvojnih timova još od originalnog Crasha, a kako nije tajna da sam jedan od onih koji najviše uživaju u kvalitetnim story driven single player akcijskim avanturama, kao najbolju igru protekog deseteljeća navest ću sjajni The Last of Us. S ovom postapokaliptičnom akcijskom avanturom, Naughty Dogovci su napravili značajan iskorak, kako u storytellingu, tako i u dobro poznatoj filmičnosti svojih ostvarenja, pa nakon što sam više puta odigrao i originalnu i remasteriranu verziju igre, jedva čekam da vidim gdje će priča nastavka odvesti naše stare znance, Ellie i Joela.

Eto, toliko od mene za ovaj put. Bolje je da završim ovaj svoj tekst prije nego mi još neka igra padne na pamet.. ?

Suradnik Vukić uvijek je bio tu da recenzira igre, prvenstveno i neke ne toliko zastupljene i velike hitove i time oplemeni naše znanje i iskustva u velikoj ponudi igara. Pohvalna žrtva se nastavlja i sa njegovim popisom igara koje ipak nisu odraz osebujne liste njegovih zanimljivih recenzija. Ante je, po nikakvom posebnom redu, izabrao svojih pet igara. Također je vrijedno pohvale što je stavio u zagradu godinu u kojoj je igra izašla. Očekivali smo bar još i popis platformi. 🙂 

Assassin’s Creed IV: Black Flag (2013)

Assassin’s Creed serijal doživio je značajne preinake u desetljeću iza nas. Imao je svoje uspone i padove, ali je uredno održavao svoj status među značajnim franšizama proteklog desetljeća. Osobni odabir za potrebe ove male ekskurzije u prošlost pada na Assassin’s Creed IV: Black Flag. Ovo nas je zanimljivo poglavlje serijala poslalo dublje u prošlost „sjeverno-američke sage“. Zajedno s piratom i assassinom u nastajanju, Edwardom Kenweyem, plovimo kroz Karibe 18. stoljeća. Upoznajemo poznate ličnosti iz piratskih legendi, pljačkamo brodove svih nacija i pomažemo Creedu u vječnoj borbi protiv Templara. Ogromna karta ispunjava sate i sate istraživanja i akcije. Najbolji trenuci igre dolaze u mirnim trenucima plovidbe dok posada Jackdawa pjevuši jednu od mornarskih pjesama prilikom zalaska Sunca negdje iza horizonta, ili pak u dijalozima između Edwarda i životopisnih likova tog prostora i vremena. Iako sad može djelovati zastarjelo naspram novijih AC naslova, Black Flag će uvijek imati posebnu čaroliju, naročito ako se ljubitelj piratske fikcije.

Titanfall 2 (2016)

Respawn se etablirao kao čvrsta ruka u EA okrilju, naročito u 2019. godini, izbacivši Apex i Jedi: Fallen Order u gejmerski svijet. Ali svoj je odlučan pohod pokrenuo s prvim Titanfallom. Znatno sam uživao u toj brzoj i frenetičnoj napucavačini s mechovima (Titanima). Iako je odličan debitantski naslov, nedostajalo mu je „nešto“ da upotpuni iskustvo. Respawn se pobrinuo da to „nešto“ pretvori u možda najbolje single-player iskustvo desetljeća (i više). Dojmljiva single-player kampanja objedinjuje sve što Titanfall nudi. Služi i kao svojevrsni tutorial za bitne aspekte multiplayer napucavačine. U jednom trenutku kada su moderne pucačine postajale usporene i nakrcane RPG elementima, Titanfall 2 je unio brzinu, svježinu i potrebu za stalnim kretanjem po borbenoj areni. U Titanu (BT-7274), ili van njega, akcija je na visokoj razini i jamči fantastičan provod kroz nekoliko odigravanja. Dakako, nadograđen je i multiplayer što Titanfall 2 čini jednim od najboljih FPS paketa ovog desetljeća.

Dust: Elysian Tail (2012)

Od kako sam odigrao Dust: Elysian Tail, ne prestajem s preporukama i riječima hvale za ovaj pravi dragulj od igre. Side-scrolling akcijska avantura upoznaje nas sa svijetom Falana kojeg nastanjuju antropomorfni likovi. Glavni protagonost je Dust koji pati od amnezije. Zajedno sa preslatkim letećim bićem, Fidgetom, i mačem koji priča, Ahrahom, otkriva svoju prošlost. Priča vodi kroz zanimljive zaplete, side questove, razvoj likova i obilje akcije. Igra ima predivnu estetiku i dizajn pozadine, odnosno krajolike. Borba je dosta izazovna, ali kroz RPG mehaniku progresa, Dust povrati snažne borbene vještine. U „metroidvania“ stilu istraživanja i putovanja, Dust i njegova ekipa nude dojmljivo iskustvo da se nađe na ovom popisu. Ako niste, svakako isprobajte.

To The Moon (2011)

Iako sam često skeptičan (bez pravog razloga) prema igrama koje su rađene u RPG Makeru i koje često imaju ključnu frazu – bogate pričom, To The Moon me pogodio više nego što sam očekivao od jedne video igre. Može se reći kako igri nedostaje „igrivosti“, ali proteklo desetljeće dalo nam je cijeli žanr igara koje su minimalne u „igranju“, a snažne u narativnosti. To The Moon me daleko više dirnuo svojom pričom nego drugi naslovi sličnog dizajna ili visokog budžeta. Snažna i emotivna priča o čovjeku kojem na samrti pomaže tim stručnjaka za ispunjenje posljednje želje, odnosno ugodnog sjećanja pred samu smrt. To The Moon nas vodi kroz odrastanje i sjećanja pacijenta. Otkrivamo njihovo ispunjenje i razvoj koji dovodi do snažnog emotivnog klimaksa. Topla, dirljiva, tužna, ali i zadovoljavajuća priča rijetko koga će ostaviti bez zamagljenih očiju. To The Moon je zaslužio svaku nagradu i pohvalu za priču i pisanje, koje dosljedno prati odlična glazbena podloga.

Dead Space 2 (2011)

Dead Space serijal je zaslužio više. Promatrajući ovih dana popise igara desetljeća, rijetko gdje se nađe Dead Space 2 ili 3 na listama. Promišljajući koju igru staviti kao favorita iz proteklog desetljeća na ovaj popis, zaključio sam kako je Dead Space 2 itekako vrijedan toga. Nakon odličnog prvog poglavlja u priči o Markerima, nekromorfima i tegobama Isaaca Clarkea sa svima njima, nastavak nije uskratio ništa od prethodnika i samo je nadodao poboljšanja u atmosferi, jezi, hororu i akciji. Isaac Clarke dobiva glas i dublju priču, kao i širi arsenal oružja. Prijetnja Markera nadilazi izolirani incident broda Ishimure i zahvaća ljudske kolonije. Više nekromorfa, više posla za Isaaca i njegove saveznike. Dead Space 3 već prelazi u područje čiste akcije (ništa loše), ali Dead Space 2 još uvijek barata pravom svemirskom jezom i napetošću u mračnim koridorima. Još se uvijek nadamo nastavku, sada već u novom desetljeću.

Bez Roberta, veliki dio našeg sajta ne bi izgledao toliko dobro. Svi ti lijepi banneri, coveri, vizualna rješenja, logoi bili bi iznimno lošiji da se dopusti Zlatku i Gordanu da ih rade, kao što ponekad i pokušaju ako se Robi ne javi unutar pet minuta. S druge strane, dugo nije pisao, pa budite nježni.

 

Njegova lista ide od petog do prvoga mjesta, a zašto je Minecraft na prvome, pročitajte ispod.

5. Warframe

Stvoren kao jednostavan i pomalo entuzijastičan projekt kojem nitko u početku nije pridavao previše pažnje, Warframe je tijekom više od polovice protekle dekade izrastao u behemota akcijskog “loot’n’shootinga”. Igra koju nijedan veliki izdavač nije htio uzeti pod svoje okrilje, danas je toliko velika i bitna da ju se dovodi u kontekst i usporedbu sa apsolutno svakim AAA naslovom iz žanra. Warframe je uvijek imao svojih uspona i padova, ali konstantno se mijenjao uz svoju uvijek rasteću publiku, te ostao jedan od rijetkih, zaista “free-to-play” naslova. Količina akcije i zabave koju pruža, bilo da se radi o početnicima ili zagriženim hardcore igračima je gotovo neograničena, a developeri sa svojim stalnim razvojem ne pokazuju naznake ikakvog posustajanja. Za Warframe će se još na sva zvona čuti i u sljedećoj dekadi, ali svakako ne smijemo zaboraviti njegov utjecaj ni u ovoj minuloj.

4. Dark Souls

Dark Souls nije prva igra ni ideja iz tog žanra, jer Demon Souls se pojavio i prije protekle dekade, ali zasigurno je prvi u nizu koji je bez ikakve sumnje definirao “Darksouls-like žanr” kakvog danas poznajemo. Izvrstan RPG u kombinaciji sa brutalno dobrom mehanikom i osjećajem jada i očaja u koji vas tjera, sve upakirano u genijalnoj japanskoj režiji. Igra koja je svakako obilježila desetljeće kaljenja živaca, samoubojstava, pretvaranja dječaka u muškarce i gamere, a i vjerojatno najviše polomljenih gamepadova u ovom tisućljeću, s punim pravom se nalazi na ovoj ljestvici, ne srameći se ičeg. Do you even praise the Sun?

3. Skyrim

Skyrim nije najbolji RPG svih vremena, nije najbolji sandbox svih vremena, nije najbolji open world adventure svih vremena, ali Skyrim je u apsolutno svakoj pojedinačnoj ljestvici uvijek u samome vrhu, i to sa punim pravom. Ako je netko ostavio svoj utjecaj na gaming u svakom pogledu, to je definitivno Skyrim koji svoju inačicu još jedino nema na Samsung frižiderima i mikrovalnim pećnicama (bit će i to, strpite se). Na svijetu vjerojatno ne postoji osoba koja se naziva gamerom/icom da nije na ovaj ili onaj način imala kontakta sa ovim gigantom. Skyrimov utjecaj i popularnost nadilazi i sam gaming kao takav, to je jedna od igara koje sigurno imaju najveću modding zajednicu i na čijem su se modiranju izučilo na stotine 3D modelera, programera i inih koji su danas zaposleni u gaming industriji. Sa svojih 30 milijuna prodanih primjeraka jedna je od najprodavanijih igara svih vremena, pa da je ne spomenem u ovakvoj ljestvici, ispao bih totalni criminal scum.

2. Portal 2

Portal 2 sa svojim gravity gunom je definitivno jedna od posljednjih stvari koja na emocionalnoj razini vraćaju u zlatno doba gaminga. Jedan je od posljednjih, po meni, romantičnih gaming naslova koji na tako genijalan način kroz niz mozgalica i hard-core zafrkanciju vodi kroz priču. Perfekcija narativnog izričaja koju ne treba i ne može se opisati na bolji način nego da ga netko doživi iz prve ruke. Igra je imala nekakvog utjecaja na niz puzzle igara koje su izašle nakon njega, no ni jedna nije uhvatila poantu i lijepo ispričanu priču o mašini i čovjeku kao što je to napravio Portal 2. Gaming i igre se mijenjaju, sada kada ispraćamo staro desetljeće i ulazimo u novo moderno vrijeme battle royalea i sličnih, lijepo se prisjetiti jednog starog simpatičnog naslova koji je besprijekorno napravljen od prvog do zadnjeg framea.

1. Minecraft

Minecraft je vrhunac minulog desetljeća i tu ništa nije upitno. Najprodavanija igra svih vremena (pročitajte to koliko god puta treba da osjetite težinu), na kojoj su odrasle generacije i generacije današnjih gamera, streamera, najpopularnijih persona u gaming industriji. Igra zbog koje su YouTube, Twitch i ostali streaming servisi, te “couch gaming” kao takav, stekli nenormalnu razinu popularnosti. Danas gotovo ne postoji streamer ili ”youtuber” koji možda čak nema ni veze više sa gaming contentom, da u nekom trenu i mladim danima nije postavljao “minecraft” videa. Radilo se o klincu od 6 godina ili starom panju od 96, Minecraft ostavlja jednak dojam i učinak da imate potrebu kao omađijani udarati sa svojim krampom u kameni blok od nekoliko piksela govoreći si u glavi “one more block, one more block…”. Preko 180 milijuna prodanih primjeraka, samo je statistička potvrda svima koji misle da Minecraft nije najbolja igra napravljena u posljednjih 10 godina.

Naš redovni sportski stručnjak kojeg, spletom okolnosti, ne možemo i dalje svake godine tlačiti sa novim iteracijama nogometnih simulacija, no kada ga hitno trebamo – tu je. Bio bi grijeh da nismo pitali i njega što misli o ovoj dekadi unutar koje je počeo sa PlayStationom 4 aktivnije i ozbiljnije tek prije nekoliko godina. Što je bilo dovoljno da požali što ju nije uzeo i ranije. Nije mi to rekao, no eto, tako ja mislim da on misli 🙂

5. Borderlands 3 / Grand Theft Auto V

Teško mi je odlučiti se između ove dvije igre. GTA V je najbolji GTA ikada napravljen i zaista pruža, čak i danas, izuzetno zanimljivo iskustvo igranja sa 3 različita lika, prebacivanje radnje u gotovo bilo kojem trenutku, ogroman svijet u kojem je moguće raditi, pa, bilo što zapravo. Zanimljivi likovi, dobra priča i neograničene mogućnosti. Online brojke govore za sebe, pa je igra tako bila na prvim mjestima prodaje i godinama nakon izlaska. Borderlandsi su mi s druge strane vrlo svježi i zaista ih puno igram, no apsolutno zaslužuju biti ovdje. Iako u narativnom smislu možda i nisu na razini Borderlandsa 2, a bilo je i tehničkih problema pri izlasku, trojka zaista nudi jako, jako puno. Mehanika borbe je fenomenalna, napucavanje je možda i najbolje ikada, “shoot and loot” (shloot 🙂 sistem na svom vrhuncu. No najbitnija stvar je to što je ova igra baš zabavna. Ne mislim pritom na ”toilet humor” koji je sada već i izlizan, već na čistu zabavu pri igranju, kombiniranju bazilijun oružja, štitova, granata, modova, relikvija… Mogućnosti su neograničene, a urnebes je garantiran, ovo je jedno od najzabavnijih iskustava ove generacije igara.

4. The Last of Us

Jedna od ikona gaming industrije. Inicijalno me igra nije previše privlačila i trebalo je proći dosta vremena prije no što sam je krenuo igrati. Kada sam počeo, završio sam je u dahu. Nedostižna atmosfera, jaka priča i duboko razrađeni likovi s kojima smo proživjeli cijelu ovu tešku, mračnu borbu za spas ono malo čovječanstva što je preostalo u igri. Fantastičan odnos Joela i Ellie kroz priču, izražena survival nota i jak završetak samo su neki od razloga zašto željno iščekujemo nastavak ove igre.

3. Red Dead Redemption 2

GTA 6 – samo na konjima. Šalu na stranu, ova igra je remek djelo. Jedan od rijetkih minusa koji mogu naći za RDR2 je taj da u igri ima zaista previše toga za raditi. Previše nebitnih stvari, no stvari u kojima se moguće utopiti i izgubiti sate i sate, čak dane. Fantastična priča, toliko sitnica na koje moramo paziti, snažni likovi, odličan gameplay, savršeno pogođena atmosfera divljeg zapada koji polako umire i nebrojene mogućnosti igranja. Ako gledamo samo kampanju, malo je igara koje se mogu uspoređivati bilo kojim segmentom. Ako gledamo cijeli svijet unutar igre i mogućnosti koje nam pruža, vjerojatno je i najbolji u povijesti gaminga.

2. Horizon Zero Dawn

Igra koja je doletjela pomalo ispod radara, ali svojom kvalitetom apsolutno spada u sam vrh gaming industrije. Inicijalno me privukla ideja robo-dinosaura i post-apokaliptičnog/prethistorijskog svijeta koja je zaista izvrsno izvedena. Mehanika, preciznost i brzina borbe jedni su od najboljih, ako ne i najbolji koje sam igrao. Priča, iako u početku djeluje pomalo generično kroz igru skriva više nego dovoljno iznenađenja i obrata da bi nas zakovala za ekran do samoga kraja. Iako je ovo open-world igra, zapravo nudi polu linearno iskustvo bez previše nepotrebnih side questova fokusirajući se na glavnu kampanju i u tome apsolutno uspijeva.

1. God of War

Svojevrsni re-branding i promjena tempa bilo je točno ono što je trebalo ovom legendarnom serijalu. Kombinacija nove mehanike, svježe priče sa točno dovoljno poveznica iz prijašnjih igara, novi svijet sa nordijskom mitologijom, stari/novi/iskusniji Kratos i njegov sin (!) Atreus pokazali su se kao apsolutni pogodak u najnovijem GoW-u. Od samog početka igre jasno je da se ovdje radi o nekom novom God of War-u, nekom novom Kratosu sa puno dubljom i emocionalno nabijenom pričom. Na prvu nepojmljivo, ali u praksi fantastično. Prekrasan i u isto vrijeme zastrašujući svijet, izuzetno zanimljivi likovi, fenomenalni dijalozi i borba… Jedna stvar koju je ova igra zadržala je moć koju Kratos posjeduje kada ispuca svoj arsenal oružja po protivnicima, a to ponekad zaista oduzima dah. Leviathan sjekira jedno je od najikonskijih oružja koje smo vidjeli u igrama, a povratak Blades of Chaosa šlag je na kraju Kratosovih sposobnosti razaranja svega što se nađe ispred dvojice fenomenalnih protagonista. Ponovno, polulinearna priča sa ograničenim opcijama lutanja poluotvorenim svijetom koji ipak skriva podosta nordijskih novosti funkcionira fenomenalno. Uvođenje novih likova iz ove mitologije dovoljno je da nas zaintrigira, pa čak i nauči neke stvari, no developeri su se potrudili da sačuvaju još popriličnu količinu materijala i likova koji će se pojaviti u nastavcima i nedvojbeno nas ostavljati bez daha u budućnosti.

1. Counter Strike : Global Offensive

Na početku desetljeća, CS scena nikad više nije bila podijeljena između CS1.6 i Source igrača, koji nikako nisu mogli da nađu zajednički jezik. Izlaskom Global Offensivea, ulazimo u novu eru esporta i jedina prepreka zbog koje CSGO nije popularan kao nogomet (pravi nogomet, ne FIFA) je korištenje riječi “terorist”, te nasilja u igri.

2. League Of Legends

Trenutno najveći esport naslov upravo je obilježio 10 godina postojanja. U pitanju je naslov, koji je postavio nove standarde MOBA igranja. Ovo je najbolji primjer one stare “u pravo vrijeme na pravom mjestu”, jer dok je community čekao da se kreatori Dote dogovore s izdavačima, LOL je izašao i preuzeo dobar dio igrača. Sigurno nije najbolja, ali je defintivno najigranija igra te vrste.

3. PUBG

Battle Royale žanr je već u padu, ali ako je nešto dobro ostalo iza sve te pompe, onda je to PUBG. Iako je ispočetka imala dosta tehničkih problema, vremenom se to sve ispoliralo i danas imamo jedan fantastičan Battle Royale. Još kad znamo da su svi igrači željni puke zabave prešli na Fortnite i Apex i tako počistili servere od idiotarija, igra biva još bolja.

4. World Of Tanks

Igra na koju sam potrošio veći dio desetljeća i zamrzio ekspresno brzo onog momenta kada su odlučili da ugase esport sekciju. I dalje mislim da Wargaming nema konkurenciju kada je WoT u pitanju, a livada je ispred njih što se tiče esporta. Ni jedna igra nema taj spoj MOBA, FPS-a i RTS-a, a sve to sa savršenom dozom arkadnosti.

5. Witcher 3 : The Wild Hunt

Vjerovatno jedini sigle player serijal čiji sam svaki dio igrao u dahu. Uvijek mi je trebao godišnji da bih se dobro posvetio Witcheru, jer drugačije nema smisla igrati. Nakon igranja, ustanete od kompa, uzmete mač i idete dalje raditi questove, jer vas igra toliko preuzme da je teško skontati tko je vještica, a tko čarobnica. Još ako popijete koju….

1.DOTA 2

Započet ćemo listu sa zicerom – Dota 2. Igra koju je Valve pametno ugrabio i objavio beta izdanje davne 2011. godine, pomaknula je granice i postavila temelje uvođenjem tone noviteta u, kako u poslovni svijet gaming industrije, tako i u internacionalnu esport scenu. Nakon više od 4000 3k trash odigranih sati u igri, mogu slobodno reći da je Dota > LoL, prvenstveno zbog svoje kompleksnosti, dubine i ogromnog skill capa koji posjeduje.

2. The Binding of Isaac

Povratak roguelike žanra na velika vratio obilježio je baš ovaj naslov. Priču baziranu na biblijskom predanju, upotpunjuje veoma bizarna estetika kojom ova igra odiše. Ovaj naizgled jednostavni, akcijski platformer 2D arkadni kvazishooter smješta vas u jezivo okruženje, koje na prvu djeluje malo odbojno, ali stvara nevjerojatan osjećaj zaraze, koji vas tjera da igru igrate bez prestanka.

3. Portal 2

Kao Terminator 2, ovaj serijal je dobio ne samo nastavak vrijedan pažnje, nego igru koja kvalitetom prevazilazi originalno izdanje. Zagonetke su kompleksnije, ili da kažem, izazovne za rješavanje ali na onaj pametan način koji će vam zagolicati mozak taman do točke kad već treba da se javlja frustracija. Puno više pažnje posvetili su priči, likovima i okruženju, što je super, zato što je realno da očekujemo još luđi nastavak, ali znajući koliko “Valvetu” treba da napravi novu igru i/ili nastavak, pogotovo što još na to sve govorimo i o trećem nastavku, možemo samo tužno uzdahnuti i zaigrati kakav co-op.

4. The Stanley Parable

Najbolja, a ujedno i najčudnija igra na mojoj listi je The Stanley Parable. Usudio bih se reći da ovaj naslov može proći kao anti-igra, jer po nekim standardnim mjerilima koji čine jednu igru, Stanley ne ispunjava puno uvjeta i nije za svačiji ukus. Bizarna je, pomalo uznemirujuća i na prvo igranje skontate da uopće nije zabavna za igranje (što ustvari čini bit svake igre), jer nema nikakve akcije. Ali, ali, The Stanley Parable je igra koju svaki gamer treba da proba jer,

• Definitivno nikada prije niste probali ništa slično

• Dovodi u pitanje vaše shvaćanje o video igrama i načinu kako vaši izbori utječu na priču ali iz jednog totalnog drugog ugla

• I generalno dovodi u pitanje vaše shvaćanje o životu

Bilo što više da napišem, vodilo bi u filozofiju, što i nije loše, ali za neki zaseban članak. Do tada, zaigrajte TSP, nećete zažaliti!

5. Limbo

Procvat indie game scene može se donekle pripisati ovom naslovu, jer je napravio ogroman uspjeh i skrenuo pažnju široj publici na druga indie izdanja. Igra odiše izuzetno spooky atmosferom, jer ipak se nalazite u Limbu (na latinskom rub, tačnije na rubu pakla), podsjeća na “film noir“ svojom crno-bijelom estetikom, a gameplay i sama radnja nije ni malo laka za svariti. Dizajneri su specifičan stil igranja igre nazvali kao “trial and death”, gdje su koristili jezive, a bogme i veoma učestale prikaze smrti dječaka sa kojim igrate, kako bi vam ukazali na rješenje zagonetke.

Limbo je predivan 2D platformer, koji svojim novim idejama i konceptom zaslužuje zvanje “vječiti klasik” i može poslužiti kao prikaz igre kao forme umjetnosti.

5. Shakedown: Hawaii

Posljednja igra na listi, iako izdana u 2019. godini, na prvi pogled djeluje znatno starije. Ako ste se ikada zapitali kako bi izgledao Grand Theft Auto da je izašao na 16-bitnim konzolama 1995. godine, Shakedown: Hawaii je najbliži odgovoru. Uz single player kampanju, na raspolaganju su izazovi i slobodno lutanje. Zahvaljujući arkadnom gameplayu i arhaičnom vizualnom stilu igra je prikladna za igranje u kraćim vremenskim intervalima.

4. Until Dawn

Originalno najavljen 2012. (razvoj započeo 2010.), Until Dawn je ugledao svjetlo dana krajem kolovoza 2015. godine. Unatoč nedostatku promocije od strane Sonyja, igra je neočekivano postala „sleeper hit“. Kombinacija zanimljivih likova, fiksne kamere, mračnih i jezivih lokacija, interaktivnih scena koje pružaju nekoliko stotina varijacija završetka zavisno o odlukama donesenim tijekom igranja i zapleta inspiriranog „slasherima“ pokazala se dobitnom. Ljubitelji žanra dobili su interaktivni horror koji je po pitanju gameplaya i atmosfere najbliži prvim Resident Evil igrama i Silent Hillu na originalnom PlayStationu. Ukratko – idealna igra za igranje u društvu tijekom dugih zimskih noći!

3. Mario Kart 8 Deluxe

Posljednja iteracija dugovječnog serijala, ujedno i najprodavaniji naslov na Switchu je najbolja karting igra dostupna na tržištu (izuzevši Crash Team Racing Nitro-Fueled). Poboljšano izdanje sadrži ranije izdane pojedinačne DLC-ove, dodatni sadržaj, sitne modifikacije gameplaya, 1080p rezoluciju (dock), odnosno 720p rezoluciju (prijenosno) i fluidnih 60 sličica po sekundi. 42 igriva lika, 48 staza, veliki broj vozila koja je moguće prilagoditi, 12 kupova, 4 brzine (razine težine) i nekoliko različitih načina igre jamče sate i sate dobre zabave (bilo samostalno, bilo u društvu).

2. Crash Bandicoot N. Sane Trilogy

Jedno od najvećih iznenađenja u ovom desetljeću uz najavu Final Fantasy VII Remakea je uskrsnuće Crash Bandicoota! Nakon višegodišnjih glasina i spekulacija Activision je uslišio želje igrača – 30. lipnja 2017. Crash je stigao na PlayStation 4, a godinu dana kasnije na ostale aktualne platforme (PC, Xbox One i Switch). Po prvi puta, originalna trilogija je službeno dostupna u jednom kompletu. Igre su identične originalima, a zahvaljujući HD makeoveru, jednostavnosti i sitnim bonusima podjednako su zanimljive mlađim igračima i okorjelim ljubiteljima platformskih naslova. Trilogija koju se isplati imati u kolekciji – bilo kao podsjetnik „za ona dobra stara vremena“, bilo kao šareni platformer kojim ćete uvesti djecu u čudesan svijet videoigara!

1. Ni no Kuni: Wrath of the White Witch

Prva igra na listi originalno je u Japanu izdana krajem 2011. godine za PlayStation 3, a zahvaljujući remasteriranom izdanju (odnosno reizdanju) napokon je dostupna većem broju igrača na PlayStationu 4, PC-u i Switchu. Suradnja između Levela 5 i Studio Ghiblia rezultirala je najboljim tradicionalnim JRPG-om dostupnim na HD konzolama. Svi sastojci koji čine klasik su na broju – prekrasna grafika, maestralna glazbena podloga, odlična priča, golemi živopisan svijet prepun NPC-ova koji odišu šarmom, dinamičan sustav borbe, veliki broj sidequestova, i dodatne aktivnosti garantiraju doživljaj na razini Chrono Trigera!

Svesti cijelo desetljeće što aktivnog, što pasivnog i nešto retroaktivnog igranja na 5 igara je gotovo teško kao i pitanje „koji ti je najbolji film/bend/bojica u pernici…“. Neke igre koje su i starije od 2010 su mi u jako dobrom sjećanju, a neke koje sam igrao prije 10 dana su mi mutne. Npr; kad sam priuptan za sastavljanje ove liste prva stvar koja mi je pala na pamet su bile Mafia, Prince of Persia trilogija, Need for Speed Most Wanted i undergroundovi, sve što je daleko ispod crte 2010, a nastavci dotičnih igara recimo ne zaslužuju se nalaziti na toj listi. Pročešljavši kroz igre koje su mi ostavile najviše traga na sjedalici uspio sam sastaviti neki top 5, a spomenuti ću i par honorable mentions.

5. World of Warcraft

Da, priznajem, zgriješio sam… Navuklo me mladog i neukusnog u trenu kad je WoW dobio Wrath of the Lich King ekspanziju. Proveo sam mnoge sate igrajući ovu igru na način na koji ju nitko drugi ne igra zahvaljujući nezahvalnom radnom vremenu noćne smjene – solo krampao u Northrendu. Kad se ekipa navečer u 21:00 skupi ja svima kažem pa-pa i odem na posao. Ujutro u 8:00 sjedam za komp – nigdje u Europi žive duše za raidanje i dungeone. 2 ekspanzije kasnije mi dojadilo plaćat da krampam i otišao bez povratka. Uz Neverwinter i Star Wars TOR jedini MMORPG koji sam igrao. Naglasak na IGRAO… jer u njemu je bilo i biti će dovoljno svega da vas okupira i kao MMO i kao RPG a to može preći iz igranja u profesiju maltene.

4. Ark Survival Evolved

Gledajte, ko klinac kad sam vidio Jurassic Park prvi put, navukao sam se ko manijak. Sa drugim filmom je izašla i prateća igra TRESPASSER koja je trebala biti revolucionarna u vrijeme 3DFX VOODOO 3 grafičke kartice sa fizikom i grafikom koju nije imala nijedna druga igra. Zbog neiskustva ekipe i požurenih rokova igra je propala al mene to nije omelo da se prestravljen smucam Site B-om. Ark Survival Evolved je uspio taj osjećaj prenijeti, barem u onom prvom dijelu kad se ima samo kramp i sjekira i apsolutno svaka stvar, od bube do ribe ti predstavlja prijetnju. Ono što Ark postaje kasnije nema više veze sa tim, kao neki suludi Crysis na steroidima sa metalnim čudovištima, ali solidan broj sati sa ekipom je upravo utučen u taj prvi dio, preživljavanje i osovljavanje na noge naše male baze. Kasnije kad organiziramo da nam resursi praktički sami stižu u bazu koja je izrasla u selo poput Vira, to više nije to. Ruši i gradi opet. Zbog ove igre sam zaigrao i Dayz (užas atmosfera, sve na ruskom, stalno gladan i bolestan čim pojedem nešto), Rust (zabavan i napet sa raidanjem tankera) i na kraju naše gore list SCUM, koji je kombinacija Dayz-ja i Rust-a, bar po mome. Survival igre su nekako najzabavnije u početku, kasnije to već prelazi u gradnju civilizacije a tu ode sve kvragu, kao i u Walking Deadu.

3. Assassin’s Creed

Znam da je prvi nastavak izašao prije 2010. godine, ali je udario temelje priče koja je kulminirala početkom 2012. godine kad se očekivao smak svijeta, pa igranje ovog serijala mi je itekako obilježilo ovu dekadu. Spomenuo sam gore trilogiju Princa od Perzije koja mi i dan danas ima jednu od najboljih priča ispričanu kroz najzabavniji gameplay, a sam Assassin’s Creed je izrastao iz pepela te igre koju su ugasili da bi napravili mjesta za njega. Assassins Creed 2, Brotherhood, Revelations i Assassins Creed 3 pričaju jednu fantastičnu priču nakon čijeg kraja dolazi i Black Flag, koji iako je sam po sebi fantastičan nastavak, meni ubija volju za daljnjim igranjem jer priča više nema smisla. Svijet je spašen i sad se radi rastezanje i mužnja novaca sa osrednjim igrama koje su se popravile tek nakon katastrofe u Parizu i Londonu sa povratkom u davni Egipt i na kraju Grčku, ali to više nije to, kad se vi po Veneciji i Firenzi i Rimu i Vatikanu razbacujete i skakućete… Best times.

2. World of Tanks

Podosta vremena (a i novaca) je utučeno u free to play igru u kojoj ne morate ništa kupiti da bi napredovali, ali ako se plati samo desetak eura može se napredovati malo brže, pucati malo jače, imati skin za tenk koji ti baš paše ili imati tenk koji nema svatko drugi jer košta golde koji koštaju eure… Igralo se stalno, igralo se danju, noću, učile su se strategije, mape, punktovi, pozicije, čeke, slabe točke protivnika, pičilo se kao T-50-2 preko 90 na sat i čučalo se u rupi sa Ferdinandom i stajalo se sa Hummelom koji se nije mogao dobaciti preko cijele mape na Prokhorovki na poziciji gdje te nitko nije očekivao da se praši po ekipi koja misli da je u zaklonu. Igralo se solo, u platunu, u klanu, igralo se ujutro, popodne, noću, sa podočnjacima, sa kavom, sa pivom i sa šljivom jer se igra toliko puno. Zarazna igra u tri p.m… Ali nekako je meni izgubila svoju čar kad su mi podavili najdraže tenkove i kad su ubacili fiziku da se tenkovi mogu odlijepiti od poda. Hici koje sam mogao ranije provući sa artiljerijom kroz iglenu ušicu sa kraja na kraj mape nisu pogađali ni blizu gdje sam rokao, td-ovi su mi postali šuplji a skauti postali puževi. Ali ne žalim ni minute utučene u igru, upoznalo se ljudi u njoj s kojima sam dan danas u kontaktu. Možda žalim koji euro, ali minute ne.

1. Call of Duty Modern Warfare

Ne, ne mislim na ovaj zadnji nastavak nego na Call of Duty 4: Modern Warfare i nastavke MW2 i MW3. Singleplay priča za pasti na guzicu, spektakularne skriptirane ingame sekvence i toksični multiplayer sa cheaterima koji vas natjera da kupite novi nastavak jer prethodni multiplay više ne moderiraju… Bože koja zabava. Jedini serijal igara kojemu sam se više puta vraćao tokom godina da bi odradio singleplay priču, prošao ponovo kroz Pripyat, ostao frosty i ”checkao my corners”. Uz nekoliko stotina sati u svakom od nastavaka u multiplayeru, znalo je biti dana kad si bio godlike, pogodi ti se mapa, setup oružja, serotonin i kofein u krvi, budeš u fckng zoni i bacaš nuklearke. A znalo je biti i dana kad se nisi mogao sastati sa puškom i cijeli meč proveo gledajući u kill cam urlajući PRVI SAM PUCAO i grizući dasku od stola da ne razbiješ miš i tastaturu koje si platio dovoljno da ih ne želiš krivo pogledati. Ovaj novi Modern Warfare čak i vraća feeling tog multiplayera, iako ga nisam imao srca platiti 60 eura da mi se ne raspuknu ove ružičaste naočale kroz koje gledam originalnu trilogiju. Pandan ovom je Battlefield u kojeg se nisam uspio ufurati u tolikoj mjeri, od BF3, BF4, BF1942, BF1 i BF5, sve su to fantastične igre, vjerojatno i bolje od Call of Dutya sa kojima su paralelno izlazili, dan danas igram BF5 kad se sjetim sjest za komp ali nikad ne osjetim onaj žar, bijes (dobro, bijes da… nisam više toliko dobar…), žudnju za novim killom i strepnju za očuvanjem killstreaka kao što je to bilo u Modern Warfareima. Nastavit ću ga držat na pijedestalu 2010-tih kao što 2000-tima držim Unreal Tournamente, Need For Speedove, Mafiu, Princa od Perzije i Medal of Honor.

Uf, kada je Zlatko pokrenuo ideju interno da izaberemo najboljih pet igara zadnjeg desetljeća, već sam znao da će to biti nemoguć zadatak. Pa eto bez nekog posebnog redoslijeda četrnaest komada. Morao sam se ograničiti na neku brojku, a četrnaest se učinila sasvim OK. Ako bi baš morao izdvojiti nekoga iz ove hrpice to bi vjerojatno bio Deus Ex: Human Revolution koji je svojim temama kritički dotaknuo apsolutno svaki segment društva u kojem živimo. No, izvan svake kategorije bih stavio Hellblade: Senua’s Sacrifice kao najhrabriju igru napravljenu u zadnjih deset godina (možda i više) i preporučio svima da ju nabave i odigraju zbog mentalne higijene i opće gaming kulture. Kao par posebnih mentiona izvan ove liste bi ubacio su Fallout: New Vegas, Skyrim, Horizon: Zero Dawn, Grand Theft Auto V, Starcraft II, Warframe te za BR entuzijasta u meni Apex i Ring of Elysium (ne i PUBG). Ajmo mi redom i neredom, pa tko preživi…

Mass Effect 2

Sve što je jedinica napravila dobro, nastavak je popravio i uzdigao na nove visine. Sjajan storytelling dio originala je dobio kvalitetan nastavak i proširenje “mitologije” i odnosa među raznim civilizacijama. Gameplay mehanika je unaprijeđena u odnosu na original za barem dva koplja i time učinila igru puno fluidnijom i ugodnijom.

Halo 4

Epski nastavak epskog serijala se odlučio pozabaviti s rasom graditelja Halo prstenova i pri tom nas odveo na mistični i umjetno stvoren exoplanet Requiem. Master Chief i njegov odnos s Cortanom kao i tragičan kraj čine Halo 4 vjerojatno najboljim trenutkom u Halo serijalu. Prvijenac za 343 Industries od odlaska Bungiea iz Microsoft Game Studios obitelji se pokazao fantastično odrađenim poslom s puno duše i pažnje prema mitologiji Halo universea. Jedini minus je što nikada nismo doživjeli drugu sezonu Spartan Opsa.

The Witcher 3

Geralt od Rivije koji trenutno doživljava novu renesansu u obliku TV serije i ponovna popularnosti ovog naslova govore sami za sebe. CD Projekt RED je u ovom serijalu se stalno nekako tražio i kroz iznimno linearne prethodnike uvijek nekako bio manjkav na gameplay dijelu. Tako nam je treći dio Withchera donio ogroman i kompleksan svijet s ružnim i prljavim međuljudskim odnosima kroz fantastičan storytelling i likove.

Fractured Space

Vjerojatno najbolja MOBA koju sam ikada igrao bez obzira na platformu. Oni koji prate GoodGame.hr, znaju da sam zaljubljenik u space warfare i općenito space sim/opera shooting žanr. Fractured Space nije tipičan predstavnik žanra jer je isključivo multiplayer team based orijentiran, no to ne umanjuje trud developera da stvore privlačan svijet s pozadinskom pričom. Dugogodišnje tumaranje i glavinjanje u prazno od strane developera je najgora stvar koja se mogla dogoditi bilo kojoj igri. Tako je Fractured Spacea svoj put završio sredinom 2019 godine na način da je developer bankrotirao i na kraju povukao igru sa sobom. Fractured Space je još uvijek dostupan na Steam platformi, no možete ga igrati samo putem custom launchera i u dogovoru s vjernom zajednicom na Discordu.

Titanfall 2

Originalni Titanfall sjajno zamišljen prvijenac no manjkavog sadržajem je savršeno naslijedio njegov nastavak. Respawn Entertainment je dokazao da zna napraviti dinamičnu singleplayer igru u maniri Call of Duty serijala s SF pričom i sjajnim gameplay elementima. Level dizajn koji je rađen s mišlju za sjajno kretanje (parkour) unutar same igre je dodatni šlag na ionako fantastičnoj torti. Multiplayer aspekt ove igre je evoluirao na sjajnim temeljima originala i vjerojatno predstavlja jedan od najboljih FPS multiplayer iskustava u zadnjih 10 godina.

Journey

Što reći za Journey? Vjerujem da je svačije iskustvo bilo vrlo individualno i da smo svi stekli svoj specifičan dojam za ovu fantastičnu igru. Glazba koja nas prati kroz naše “putovanje” je jedna od najboljih ikada skladanih za jednu igru i razina emocija koje se uzburkaju na našem putu do cilja kojeg vidimo na horizontu je zaista kaotična (u dobrom smislu). Ovo je jednostavno jedna od onih igara koje trebate odigrati da ih doživite u punom smislu.

Minecraft

Mislim, što reći o vjerojatno najuspješnijoj igri svih vremena. Skoro pa neograničenih mogućnosti igra koja je uspjela animirati i mlado i staro da izgube stotine sati u njoj. S potpunim pravom najbolja Lego igra u digitalnom svijetu bez Lego logotipa. Kreacije koje su stvorene u ovoj igri od samog početka se mogu punopravno nazivati umjetničkim remek djelima. Fenomen Minecrafta je toliki da je Microsoft istresao milijarde samo da ga može staviti pod svoj Microsoft Game Studios. I sam sam godinama odolijevao ovoj maniji jer osobno nisam vidio ništa za sebe u Minecraftu. No, kada sam dobio kćer…Minecraft je bio savršen entrypoint u svijet gaminga za novog gamera u obitelji. Mogu samo reći, da nisam požalio ni sekunde provedene u svijetu Minecrafta u kojem i dalje gradimo zajednički digitalni svijet.

FEZ

Igra omraženog kreatora Phil Fisha, koji uz sav svoj genij ima i poprilično đubretarsko nabijen ego. Mislim, ego trip je donekle zaslužen. Dao nam je jednu od najdivnijih i meni osobno vjerojatno najboljeg platformera (ako ga tako možemo etiketirati) svih vremena. Vizualno jedinstven i unikatan, s fantastičnim puzzle elementima, predivnom glazbom i iznimno simpatičnim glavnim protagonistom, FEZ je jedna od onih igara koju imate potrebu svima preporučiti, premda ne bili fanovi žanra. Šteta što je razvoj nastavka završio javnim mentalnim ispadom kreatora, koji je na kraju napustio gaming industriju u potpunosti. Bez obzira na to, ako niste igrali FEZ, sram vas bilo.

Hellblade: Senua’s Sacrifice

Teško mi je pretočiti značaj ove igre i utjecaj koji je imala na mene. Emotivni rollercoaster kroz koji vas vodi protagonistica Senua me je doveo do suza više puta kroz igru. Vjerujem da nisam jedini kojeg je ova igra “pomaknula” i pružila uvid u njega samoga (osim ako ste emocionalno na razini kamena). Igra koja se “poigrala” s elementima psiholoških tegoba poput anksioznosti, šizofrenije i depresije i u tom naumu uspjela približiti ove elemente prosječnom puku koji ne muči muku s bilo kojom od tegoba. Hellblade zaslužuje hvalospjev ako već zbog ničeg drugog, onda zbog ideje. Ninja Theory je po svim točkama odradio fantastičan posao, što su kritika i publika nagradili iznimno sjajnim ocjenama. Ovo je jedna od onih igara koje morate zaigrati kako biste iskusili sve ono što gaming može dati široj publici, te predstavlja gaming u svom najboljem duhu inovativnosti kao medija. Iako emocionalno nisam spreman za najavljeni nastavak, iznimno sam uzbuđen zbog njega i činjenici da je Ninja Theoryu napokon “svanulo” na polju uspjeha.

GRIS

Poput FEZ-a i Journeya, GRIS je jedna od onih igara koje su vizualno apsolutno unikatne. Motivi poput otkrivanja samog sebe kroz igru, svojih strahova i nesigurnosti su samo dodatni motivi koji čine ovu igru sjajnom (primjećujete uzorak u igrama koje sam izdvojio kao najboljima, zar ne). Gris je priča o ženi (op.a imena Gris) koja je izgubila svoj glas u svijetu, s kojom idemo na put mentalnog osnaživanja i borbe s unutarnjim strahovima. Predivna glazba, vizualni dizajn svijeta i gameplay koji na trenutke doslovno prerasta u metafore, stavlja Gris na popis igara koje apsolutno zaslužuju vaše vrijeme. Ako niste igrali, vrijedi kao za FEZ i Journey, sram vas bilo.

Path of Exile

Mislim, nećemo sad puno dužiti. Volite akcijske RPG igre? Volite Diablo 1 i 2? Evo vam Diablo 3 koji vam Blizzard nikada nije dao. Path of Exile radi sve što bi jedan Diablo nastavak trebao raditi. Masivan skilltree, sjajan storyline, fantastičan gameplay (solo, co-op, pvp). Eh da, igra je potpuno besplatna.

Elite: Dangerous

Godina je 2020, Elite Dangerous (izašao krajem 2014.g.) je i dalje instaliran na mom PC-u. Koliko sam sati utukao u bespuća svemira nije pretjerano zdrava brojka. Količina gušta i uživancije u ovom stalno evoluirajućem svemiru je isto tako ne pretjerano zdrava. Remake prve prave space exploration igre iz tamo (sada već) dalekih osamdesetih godina je pun pogodak u svakom pogledu i smislu riječi. Želite biti trgovac, pirat, lovac na glave, političar? Sve to imate u Eliteu. Naravno, ovo nije EVE Online (u kojem možete biti sve to), niti to pokušava biti. Ovo je potpuni hands on, direktni i bez puno mučenja i krivulje učenja (kad je u pitanju ovaj žanr) gameplay i iskustvo. Naravno, to nije loše. Upravo suprotno, zato i nikad doživjeti uninstall.

Ori and the Blind Forest

Eto, samo igraš te emo igre…rekao bi jedan moj frend. Mislim, gledajući ovaj popis, apsolutno se stječe takav dojam. Stvar je u biti dramatično suprotno od dojma. No, teško je ignorirati emotivni značaj koji pojedine igre ostavljaju na mene. Ori je definitivno (poput prije navedenih) jedna od njih. Igra koja se bavi gubitkom bližnjih i općenito zanemarivanjem prirode predstavlja jednu od najboljih ekoloških parabola u gaming svijetu. Fenomenalan platformer, sjajnog vizualnog dizajna, ponekad varljivo težak s iznimno kvalitetno razrađenim svijetom i pogađate već…sjajnom glazbom. Ako bih morao istaknuti kandidaturu za jednu od najboljih igara na Xbox platformi ove generacije, Ori bi bio jedna od njih.

Deus Ex: Human Revolution

Potpuna degradacija društva, kapitalizam u svom najružnijem izdanju, devastiran ekološki svijet? Došli ste na pravo mjesto. Deus Ex: Human Revolution predstavlja sve ono najružnije što današnji moderni svijet predstavlja i onda ubaci u petu brzinu kako bi nam demonstrirao svijet koji nas (moguće) očekuje. Kada je Square Enix najavio da će nastaviti priču originalnog Deus Ex serijala (čiji prvi nastavak konkurira za najbolju igru svih vremena u mojoj glavi), bio sam oprezno uzbuđen. Premda se radilo o prequel priči, iako je imao fantastičnu medijsku kampanju prije samog izlaska, nisam imao prevelike nade. Izlazak me demantirao u punom smislu riječi, te donio evoluciju manje više svakog elementa originalnog serijala. Storytelling je bio dublji, kvalitetniji s puno jasnijim motivima i likovima. Gameplay je bio dovoljno nabijen akcijom da nikada ne dosadi, skilltree je jednostavan i pitak, a opet dovoljno dubok. Nastavak Mankind Divided je donio novi nastavak u priči i istu razinu društvene kritike. No, Human Revolution će ostati upamćen (barem što se mene tiče) kao benchmark za serijal i općenito zvijezda vodilja za sve igre koje se žele baviti društvenim problemima.

Sažeti desetljeće igara u jedan pasos, pogotovo kad je desetljeće počelo s megapopularnim Mass Effectom 2, a završilo s Outer Worlds i Star Wars Jedi: Fallen Order je praktički nemoguće pa ću, uz par svojih favorita, dodati i “Honorable Mention” dio u kojemu ću nabrojati još neke iz mnoštva igara koje su me se dojmile proteklih 10 godina.

Nemam ih namjeru rangirati po kvaliteti jer ne bi ni bilo u redu s obzirom na razne žanrove, dužinu gameplaya i cijenu produkcije, već ću ih samo pobrojati kronološkim slijedom.

Mass Effect 2 (2010)

O ovoj igri se sve zna. Svi smo je voljeli, nažalost nekim fanovima se nije svidio kraj serijala u Mass Effectu 3, ali to nikako ne utječe na vrhunsku izvedbu dvojke, od glazbe, grafike, priče do voiceovera i gameplaya. Mass Effect je bio epičan i kao takav, bio je super otvorenje novog gamerskog desetljeća.

Minecraft (2011)

Iako nemam jako puno sati u ovoj igri, izuzetno je volim i poštujem. Dobila je milijune fanova diljem svijeta, apsolutno zasluženo, a jednostavnost gameplaya povezanog s izuzetno otvorenim svijetom i ogromnim mogućnostima (pogotovo u creative modu), učinilo je Minecraft jednom od najjednostavnijih kompleksnih igara koje sam zaigrao, a koju i dalje pratim i divim se mašti ljudi koji stvaraju svoje kompletne svjetove.

Diablo 3 (2012)

Diablo 3 sam dobio za rođendan kratko nakon izlaska, a hladan tuš je uslijedio kratko nakon toga. Aukcijska kuća koja je uključivala i pravi novac potpuno je uništila užitak igranja, ali hrabrost koju je Blizzard pokazao, saslušao fanove i s dolaskom Reaper of Soulsa kompletno promijenio look&feel Diabla 3, urodila je izvrsnom i zabavnom igrom koja me godinama držala ovisnikom, a moram priznati da je i danas imam instaliranu, updateanu i spremnu za igranje u bilo kojem trenutku. Adventure mode, Bounties, toliko novog sadržaja koji je korijenski izmijenio i poboljšao igru, čine je jednim od mojih favorita proteklog desetljeća.

Papers, Please (2013)

Kad sam 1986. godine položio pionirsku zakletvu… err, skrećem s teme. Papers Please je jedno od najugodnijih iznenađenja koje sam vidio u proteklih 10 godina s jako jednostavnim konceptom, ali s vrlo dobrom izvedbom. Ideja da ste carinik koji propušta ili ne propušta ljude u svoju kvazi socijalističku, totalitarnu zemlju je na papiru jednostavna ali emocije koje je ta igra znala izvući iz igrača od tuge i smijeha do grižnje savjesti i osjećaja krivice je nevjerojatna. Igrao sam je satima, danima, vraćao joj se ponovno nakon par mjeseci, a danas kad je spominjem mi je i dalje toplo oko srca i imam osjećaj kao da je nisam igrao nego živio to vrijeme. Ako vas zanima više, recenziju možete naći na našem portalu. A sad vas molim da se uozbiljite i pokažete mi papire.

The Last of Us (2013)

Davne 2013. sam pisao recenziju za ovo remek djelo pa neću puno ulaziti u detalje igre, ali znamo koliko su nas sve dirnule pustolovine Joela i Ellie i koliko je ta igra bila emotivni rollercoaster koji nam se svima urezao u sjećanje. Definitivno na mojoj listi.

The Witcher 3: Wild Hunt (2015)

O Geraltu i Witcher serijalu se apsolutno sve zna, CD Project Red nas je počastio vrhunskom igrom s fenomenalno pisanom pričom, pogotovo sporednim questovima i uz to nam dao mogućnost da zaigramo Gwent koji, iako nije zaživio kao zasebna igra, bio je totalni time killer u igri pa tako od 160+ sati Witchera 3, dosta vremena sam proveo u javnim kućama za kartaškim stolom. Zasigurno jedna od najboljih, najupečatljivijih i najzabavnijih igara desetljeća. I pustimo sad Roacha na krovu, gravitacija je zeznuta stvar. 😀

Ovdje ću se zaustaviti iako bih mogao nastaviti u nedogled. Od igara koje su me se, uz gore navedene, dojmile, impresionirale me ili me pak dovoljno dugo zadržale pred ekranom da ih smatram bitnima za ovo desetljeće (neke sam i recenzirao), bile bi: Stardew Valley (2016), Skyrim (2011), DOOM (2016), Star Wars: The Old Republic (2011), Life is Strange (2015), Gone Home (2013), The Walking Dead (2012), Horizon: Zero Dawn (2018), Wasteland 2 (2014), Pokemon GO (2016), Alien: Isolation (2014), Tomb Raider (2013), Star Wars Jedi: Fallen Order (2019)…

Uz nadu da će nam sljedeće desetljeće, uz tehnološke novitete, donijeti i nove originalne naslove počevši od Cyberpunka 2077 nadalje, svima želim puno slobodnog vremena, jake pile i stabilan net u 2020. 🙂

Bez posebnog rasporeda, svaka iz svog razloga, igre koje slijede na mom popisu obilježile su zadnjih deset godina.

Teško je, uistinu, napraviti ovakav jedan popis, jer kriteriji mogu biti različiti. Moja misao vodilja je bila prvenstveno izabrati igre koje su nešto primijenile u industriji video-igara i kako se gleda na video-igre, ili igre koje su najbolje predstavile te promjene. Zajedno sa Unchartedom, naravno. 😀

 

 

Dear Esther

Moć koju je pokazao skroman projekt profesora Dan Pinchbecka i njegovih studenata/ica Sveučilišta u Portsmouthu bila je višeznačna. Od poticanja prvih jačih rasprava o tome što je zapravo igra do hrabrosti da se ponude novi narativi koji će pokrenuti lavinu sličnih igara, kako na indie sceni, tako i među AAA naslovima. Igra u kojoj samo šećete po škotskom otoku i svojom radoznalošću i ustrajnošću ”otključavate” dijelove priče i sami sklapate smisao iz svega što doživite unutar tog sat-dva vremena igranja nije prva koja nas je potaknula da razmišljamo o igri kao umjetnosti, kao književnom izričaju, kao nečemu više od ”puke zabave”, ali sigurno je potpomogla tome. Nekako sam uvjeren da Death Stranding (najbolja igra 2019. godine) ne bi postojala u ruhu kakvom smo je dobili da nije bilo ove ili kasnije sličnih igara.

Uncharted 4

Četvrti nastavak je bio šlag na tortu franšize koja je gurala zadnje dvije PlayStation konzole i mnoge naše kolege i kolegice koji se igraju na drugim platformama činile ljubomornim. Četvorka je održala šarm prijašnjih nastavaka, kako što se tiče priče, tako i gameplaya, a iako ne donosi vrhunac u prvotnom (iako, i tome se može raspravljati detaljnije), to donosi u potonjem aspektu. Najbolja akcijska avantura, sa tako glatkim upravljanjem, funkcionalnom kamerom i sa puno truda developerske ekipe iz Naughty Doga da nam donesu sjajan proizvod nešto je što se nije smjelo propustiti u zadnjem desetljeću.

Marvel Avengers Alliance

Za mnoge možda čudan izbor, no za one koji su do 4 ujutro svakih 20 dana igrali PvP turnire, koji su slali ”tickete”, vrijeđali developere, a ujedno se veselili svakom novom Marvel liku, svakom Spec Opsu, svakom novom chapteru, ovo je dosta razumna odluka. Nažalost, malo je bilo razumnih odluka od strane Playdoma, sad propale tvrtke koja se odvažila za taktički RPG sa Marvelovim junacima i plasiranje istoga na ni manje ni više nego – Facebooku. Igra je postala predobra i prekompleksna za svoje dobro, Facebook i browseri nisu mogli podnijeti sve što se događa u njoj, a veliki broj bugova i nerazumne cijene u aspektu mikrotransakcija u konačnici su presudile igri i developerskoj ekipi. Disney je htio nešto profitabilnije, brže, pristupačnije, možda čak i gluplje, a Marvel Avengers Alliance se nije uklapao u tu viziju. Ovo je ujedno možda i zadnja velika igra koju je Facebook imao i čiji je kraj ujedno, označio i kraj jedne ere pune Facebook igara koje su svi mrzili, ali još više ljudi igralo.

Mortal Kombat ”nova” trilogija

Kompletan reboot priče – učinjen na dosta inteligentan način sa putovanjem kroz vrijeme i poštivanjem prijašnjih priča, likova i kanona – donio je nezaboravna tri nova Mortal Kombata. MK je bio vrhunac fighting žanra u kojeg se nikad nije prije toliko ulagalo i toliko podržavalo. Ed Boon i ekipa iz NetherRealm Studiosa su imali veliku podršku Warner Brosa, i još je imaju, a iako je tu bilo raznih pokušaja da se dodatno zaradi na fanovima i par nedovoljno dobro provedenih eksperimenata, novi Mortal Kombat naslovi su poštivali lore i fanove i ono što su htjeli..bar u većini slučajeva. Iako mnogi neće staviti ove igre na sam vrh fighting igara u zadnjem desetljeću (ipak su tu, po mehanici borbe, i slojevitosti, pa i popualrnost u kontekstu kompetitivne scene, neki drugi naslovi), MK će svakako biti jedan od predvodnika prošlog desetljeća kada se spominje uskrsnuće fighting žanra i njihova sve veća popularnost, kako na esports razini, tako i među ljudima koji inače ne igraju ama baš svaku fighting igru.

Pokemon GO

Malo je igara bilo toliko spominjano kao što je Pokemon GO. Igra koja je bila jednostavno hvatanje pokemona preko mobitela, postala je glavni predstavnik tehnologije proširene stvarnosti, novoga načina igranja. Ova tehnika se kasnije proširila i na turizam, književnost, a i razne druge projekte čije produkte tek trebamo vidjeti u narednim godinama. Pokemoni su uvijek bili popularni, zanimljivi, ali činjenica da si ovu pokemon igru napokon mogao igrati na mobitelu i da je uključivala šetanje po prirodi, gradu i posjećivanje raznih lokacija kako bi skupili sve pokemone učinili su Pokemon GO najpopularnijom mobilnom igrom desetljeća. Sigurno nije najbolja, sigurno nije najvoljenija, no zbog svega navedenoga postala je nezaboravna, iako je nakon prve godine njena popularnost i broj igrača/ica dostao opao. Što nam se još spreman od Nintenda ili od mobilne tehnologije, ostaje da vidimo.