Što igrati?…
Jeste li se ikada uhvatili s mišlju kako nemate što igrati, dok oko vas pršti hrpa hit naslova, ali vam se tako teško natjerati da jednog od njih zapravo i zaigrate? Znate ,”onaj osjećaj”, imate volju za igranjem, ali kada se sjetite da morate mučiti jadnu vam glavicu dubokom pričom koju igra nosi, jednostavno vam se ne da sada upuštati u to. S druge strane, imate neopisiv poriv da jednostavno pustite mozak na pašu, zaigrate neku igru i malo se zabavite. Vjerojatno je najbolja solucija potražiti neki od naslova koji ste davno odigrali ili možda provjeriti na Googleu kakvu top listu igara staru par godina. Upravo mi se to nedavno dogodilo, a kako sam nedugo prije toga nabavio Nintendo Wii konzolu pomislim ”Zašto ne odigrati neki naslov na tom čudu?”. Odlučio sam pitati prijatelja što bi mi on preporučio obzirom da je on iskusniji od mene što se tiče Nintendovog pulena. Rekao sam mu, što nevinije, da želim igrati neku igru koja će biti dobra, zabavna, a ujedno i jednostavna, koja mi neće oteti sto sati igranja odmah nakon prvog pokretanja igre. Njegovo premišljanje je trajalo relativno kratko i naslov kojeg je preporučio mi je u tom trenu zvučao jako smiješno. “Tatsunoko vs. Capcom: Ultimate All-Stars”. “Cacukoko što?!” Ni sada nisam siguran da ga dobro izgovaram, no tu nije bio kraj ”zabavi” u tom razgovoru. Naime, kada mi je rekao da je igra zapravo tučnjava, odgovorio sam mu da nema šanse da ću je igrati. Nikada nisam igrao tučnjave na nikakvoj platformi, možda sam jednom probao Tekken 3 na prvom Playstationu, no to je bilo iskustvo od pet minuta. No, onda su mi proradili ”klikeri” u glavi i zapravo sam momentalno primijetio da je možda baš to ono što tražim. Nešto što će me zabaviti na 5 minuta i što ću moći komotno ugasiti i leći u krevet spavati. Moram priznati da u tom trenu nisam previše očekivao od igre, a nisam previše nade polagao ni u nekakvu zabavu.
Igru sam u vrlo kratkom roku nabavio od ”frendova frenda”. Obavio sam sve što sam taj dan imao u planu za napraviti, sjeo sam pred tv, dignem se nazad do TV-a da upalim Wii, ponovno sjednem pred TV (usput sam skužio da power button na Wii kontroleru zapravo pali konzolu i da sam ustajao bez veze) sa planom da ću u krevet leći razočaran, nasmijan i (napokon!) u razumno vrijeme (ono, 3, 4 ujutro). Uvodnu scenu sam preskočio (kao i obično), pogledao sve slike upozorenja koje Wii prikazuje i tjera vas da zavežete kontroler za ruku, te napokon ušao u glavni meni igre. Začudo, jako mi se svidio meni i njegov opći dojam upotpunjen nabrijanom old-school 8-bitnom glazbom. Imao sam osjećaj kao da sam upalio neku prastaru konzolu ili kakav glomazni stari arkadni aparat. Pošto mi se inače jako sviđa retro stil i old school gaming, zapravo sam bio jako oduševljen time što vidim na ekranu. Vrtim ja tako po meniju da razgledam što se nudi. Svi klasični modovi igranja na koji su navikli obožavatelji ovog žanra su bili i ovdje ( arcade, versus, survival i time attack). Odlučio sam se, naravno, za arcade budući da vučem negdje iz podsvijesti da je to oznaka za tradicionalni single-play mod igranja (a i raspored u izborniku je odavao iste znakove). Na sljedećem ekranu mi je igra ponudila mogućnost biranja dva lika s kojima bi trebao razvaliti i polomiti protivnika što mi se činilo lijepim i neočekivanim osvježenjem (u žanru koji nisam nikad igrao, ali nema veze). Likovi koji su ponuđeni na izbor podijeljeni su na dvije strane, već spomenuti “cacuko, nešto” i Capcom. “Pa to su poznati likovi!”, mislim se ja. Pola njih mi je poznato iz Capcomovih igara, a bogami i ovi “cacuko” su mi poznati. “Pa zar je moguće, Alucarde moj, da si ti totalni n00b i da gledaš u igru kao da si s Marsa pao…”, razmišljao sam s dozom čuđenja, jer nisam mogao prihvatiti činjenicu kako nisam prije čuo za ovu igru, a sve mi je poznato u njoj. Fino sam sjeo pred komp i malo provjerio po netu. Rezultati mog istraživanja su u isto vrijeme interesantni i poražavajući za mene kao gamera. Otkrio sam tako da je igra već sedma po redu iz Capcomove VS. serije igara, u kojoj se popularni likovi iz Capcomovih igara tuku s likovima iz neke druge franšize ili izdavačke kuće. U tom serijalu već postoje dvije velike uspješnice poput Marvel vs. Capcom i Capcom vs. SNK. Originalno, igra je izašla samo u Japanu pod imenom Tatsunoko vs. Capcom: Cross Generation of Heroes te ubrzo postala jako popularna igra s velikim brojem fanova koji su uspijeli uvjeriti Capcom da igru lokalizira za Sjevernu Ameriku i Europu. Tako se rodila Tatsunoko vs. Capcom: Ultimate All-Stars. Što se tiče ovih drugih likova iz Tatsunoko stožera, spomenuo sam već kako su mi bili poznati, skužio sam i zašto. Inače volim gledati anime i dok sam bio mlađi zaista sam ga pratio, a otud su mi i poznati neki likovi budući da je Tatsunoko zapravo japanska produkcijska kuća zaslužna za mnoge popularne anime serije. Kada sam prikupio početno znanje oko igre mogao sam mirna srca započeti “fight”. Odabrao sam dva lika iz Capcomove kuće i fino potaracao dvojicu protivnika.
“Ovo je cool”, razmišljao sam, dok su mi se prsti isprepletali na Wii kontroleru, a blještavilo boja s tv-a obasjavalo moje lice i ostatak mračne sobe. Grafika je stvarno super. Naravno, koliko to može biti na sada već slabašnom komadu hardwarea kakav je Wii. Ali kada usporedim dosad viđenu grafiku u ostalim igrama, moram priznati da je ova zbilja izvanredna. Bar što se tiče glavnog dijela u kojem se borite s protivnicima i koji je izveden u 2D-u, dok je pozadina i okoliš oko vas modeliran u 3D-u i tamo se primijeti slabost Wiia. No, pred očima vam je u prvom planu stalno borba i taj 2D dio napravljen je zbilja fantastično. Dok vaš lik tuče protivnika ili dok, pak, prima batine od njega, po cijelom ekranu iskaču zaista izvrsni efekti žarkih boja, a sve je upakirano u već spomenuti retro zvuk. Definitivno ćete pomisliti “Wow, ovo je odlično!”, a zaista i jest. Morao sam primijetiti i da su kontrole jednostavno fantastične. Sistem borbe je napravljen da se koriste samo tri tipke, točnije, dvije plus treća na pozadini Wii kontrolera s kojom dinamično mijenjate lika s kojim se borite. Gledajući po internetu one puste fight stickove koji se prodaju za ovakve igre, s hrpom tipki i čuda, moram priznati da je osoba koja je smislila ovakav sistem s dvije tipke zaista genijalac!
Volim jednostavne stvari, a ovo je definitivno jednostavno i niti malo ne pati borba na takav način. I dalje su tu hrpa combo udaraca i điđibaja koje možete izvesti sa svojim likom ili s obojicom. Shvatio sam da sam zapravo jako sretan jer sam zaigrao upravo ono što sam tražio, jednostavnu zabavu od koje sam mogao pobjeći u bilo kojem trenu. Igra me uvukla u sebe i nisam ju prestajao igrati, ja koji inače nikad nisam igrao takav žanr. Nastavljao sam dalje, dijeleći i primajući batine, malo se mučeći s nekakvom velikom okruglom tvorevinom na kraju arcade moda, valjda nekakav boss. Prokletinja jednostavno nije željela da zauvijek legne te se respawnala stotinu puta. Kada sam je nakon nekog vremena napokon poslao na vječna lovišta, primijetio sam da u sobi oko mene ima svijetla i da se više ne primjeti toliko blještavilo samog tv-a. Ponovno sam dočekao jutro uz igru. Super. Propala mi je cijela teorija o jednostavnoj zabavi. Valjda je onaj gamerski duh ipak jači od svakog drugog poriva. Kako god bilo, osjećao sam se i više nego sretnim te sam s osmjehom legao u krevet. Komešao sam se pola sata u njemu kao što se prdac komeša po gaćama te mi je sinula jedna ideja. “Pa ti bi, Alucarde, mogao ovo češće raditi”. Igrati igre koje možda nisu veliki i prenapuhani naslovi, igre koje inače ne igraš. Tražiti zabavu u takvim stvarima i sve to fino zapisivati u nekakav oblik dnevnika kojeg možeš podijeliti s ljudima na portalu.
Tako je i nastao cijeli ovaj tekst. I nadam se da će se nekome možda i svidjeti, on i cijela moja ideja. Nikada prije nisam pisao tekstove, a nikad mi to nije ni išlo. No, za sve postoji prvi put, tako i za ovo. Pokušat ću svoja razmišljanja i zapažanja prebacivati na papir i dijeliti ovdje s vama. Možda u vidu nekakvog malog serijala. Pa evo, ovo neka bude prvijenac!
Pozdrav svima i do čitanja.
Leave a Comment