Jednom je netko pametan rekao „There ain’t such thing as a free lunch“. Imao je čovjek pravo. Kada vas prijatelj pozove na ručak, ne razmišljate puno o pozivu. Nabacite kakve krpice na sebe, navučete cipele, počešljate se, namirišete, bacite posljednji pogled na odraz u ogledalu i veselo ocvrkućete do automobila. Kazaljka rezervoara kaže da je vrijeme za novo tankanje. Pumpa. Divota. Benzin opet poskupio. Nema veze. Peglam karticu. Negdje na pola puta se sjetite da bi bilo lijepo ne pojaviti se ljudima na vratima obješenih ruku. Sjetite se nekog velikog trovačkog lanca, zaustavite se na parkiralištu i krenete u šoping. Što kupiti? Univerzalni poklon koje svi vole. Odmah se posvađate sami sa sobom. Nema takvog. Dakle, slatko ili alkoholno. Još vlada zimsko doba, sladoledi ne dolaze u obzir. Kvragu. Čokolada? Za nju. Liker za njega? Pa nije tetkica. Vino. Crno. Da. Dobra kombinacija. Ponosno se odšećete na kasu i ispeglate zadnju lovu na kreditnoj kartici. Izlazite iz dućana pomalo kiselog izraza lica jer niste planirali toliki trošak. Sjednete u auto i odvezete se pred kuću vaših prijatelja. Oblačite jaknu, uzimate poklone, penjete se stepenicama i pozvonite na vrata. Dočeka vas veseli lavež pasa. Ozareno lice domaćina želi vam dobar dan. Pristojno se pozdravite, uručite poklon i tada krene vrijeme opuštanja. Ovo su nekakve norme uljuđenog ponašanja. Kada vas netko pozove na ručak, pristojno je osim sebe u jednadžbu ubaciti neki mali znak pažnje. Srećom, živimo u vrijeme kada nam je sve dostupno pa ti mali znakovi pažnje i nisu tako mali i beznačajni. Neki bi me mogli nazvati jeftinim. Dobro. Uporabimo znanje matematike. Vino i čokolada, 150 kn. Trošak benzina 400kn. Ručak? Za nas troje 100 kn, nategnuto. Iskustvo? Neprocjenjivo.

Detalji čine život zanimljivim. Upravo zato tvrdim, nema besplatnog ručka. Sve se vraća, sve se plaća. Kako posložiti kockice i pritom upotrijebiti najmanji broj poteza umjetnost je koju nazivamo iskustvom. Velike kompanije služe se profinjenim metodama kako bi nas namamile na svoje udice. Kada se jednom date uloviti na primamljivu „ješku“, teško je drugi put odoljeti istom mamcu. Eto, baš nedavno čitam članak o tome kako hrvatska policija ima ovlasti uhititi svakog onog koji prekrši zakon o autorskim pravima. Najnovije „žrtve“ su zadarska braća koju su strpali u maricu i odvezli na obavijesni razgovor jer su skinuli nekoliko pjesama i koji film. Isuse Bože, kao da  slušam propagandu u  vijestima iz nekih prošlih vremena. Mislio sam da smo doba represije odavno zaključali, kako se to voli kazati, u ropotarnicu prošlosti. Izgleda da su nas dobro nasadili. Naši vrli političari za koje dižemo ruke, glasamo, srčano navijamo zabijaju nam svaki dan novi bodež u leđa. Mora da nam guzice iz njihove perspektive izgledaju kao krojački jastučić za igle. Svako zabode kako ga volja. Do prije nekoliko godina svi su se lupali u prsa s besplatnim pristupom informacijama, s društvom znanja. Sada odjednom to isto znanje, informacije ma u kakvom obliku bile, postaju roba. Zašto? Zato jer su korporativni tajkuni poput pasa krvosljednika nanjušili krvavu kap zarade u bespućima interneta. Youtube, PirateBay, Torrent, Facebook, Twitter, Google, iTunes.  Tko danas ne koristi barem jedan internet servis smatra se nepismenim. Pitanje legalnosti sadržaja može se postaviti za svaki komad teksta, video isječak, portal. Nije li jedan od stupova moderne ekonomije dobar i kvalitetan marketing? Bombardiranje reklamama dobro je poznato svakom korisniku interneta. Kamo god kliknete, netko nešto prodaje. Od intimnih pomagala, preko povoljnih razgovora mobitelima do auta, kuća i zemljišta.  Neobuzdani konzumerizam gubi udarni moment.  Zakonodavci pokušavaju kompenzirati novonastalo stanje uvodeći na mala vrata drakonska pravila. ACTA. SOPA. PIPA.  Zakoni o zaštiti autorskih prava u vidu legalne cenzure i apsolutne kontrole. Orvelovski odnos prema korisnicima. Mediji se čudom iščuđavaju kako Anonymousi mogu imati za agendu informirati neuki puk. Proglašavaju ih lopovima. Banditima. Hakerima. Kada bi još ti isti mediji znali što zapravo znači riječ haker. A političari? Mukom muče. Od sto glasa, glasa čuti nije. Kao pojma oni nemaju zašto se pola pismenog, informatički educiranog i društveno odgovornog pučanstva diglo na noge i pokazalo zube besmislenim zakonima osmišljenim od istih onih korporacija koji šakom i kapom financiraju korumpirane zakonodavce.

Ovo me podsjeća na dućan u kojem je sve besplatno. Zamislite takav dućan. Možete ući u njega. Pregledavati police, opipati robu, probati je. Sve smijete, osim iznijeti tu istu robu iz dućana premda je besplatna. Apsurdna situacija. Nažalost, takvo će se stanje u skoroj budućnosti preslikati na Internet. Sve je besplatno, ali ništa nećete moći ponijeti doma. Nameće se pitanje: Čemu onda uopće Internet? Čemu sve te silne informacije i podaci? Korisnici su tu samo kako bi plaćali. Želite pogledati reklamni trailer nekog filma? Platite! Želite poslušati taktove neke popularne melodije? Platite! Tako je ! Na sve treba staviti naljepnicu s cijenom. Veća potrošnja će doprinijeti gospodarskom oporavku i izlasku iz krize. Loši poslovni potezi, bankarski promašaji i rizična ulaganja koja su se izjalovila nemaju nikakve veze s krizom koja potresa cijeli svijet. Nerealni honorari? Imaju li oni kakve veze s financijskim fijaskom? Vrijedi li jedna pjesma 100 milijuna eura, dolara, jena, kuna, nebitno? Ma, nije to problem. Problem je što je neki jadnik dobio po prstima ni kriv ni dužan pod izlikom piratstva. Gospodo političari, sram vas može biti. Zapitajte se, želite li takav svijet u kojem će se svako postignuće mjeriti isključivo količinom valute koju će zaraditi? Ja ne želim. Grozim se stanja u kojem mediji mrtvo hladno izvještavaju o umjetno induciranom stanju kaosa bez imalo grižnje savjesti. Njih se to ne tiče. Nitko se ne propitkuje kako je moguće bez ikakvih dokaza upasti nekome u stan, uhititi ga, oduzeti mu imovinu i pritom ne odgovarati za počinjeno. Sama činjenica da su ti isti ljudi nakon nekoliko sati, zajedno s oduzetom opremom, pušteni na slobodu govori više od bilo kakvih komentara. Pogledajmo primjer Islanda. Nigdje ni slova o njihovom modelu rješavanja problema. Oni nisu Grčka koja odumire u agonijama. Zanimljivo, Islanđani su izabrali drugačiji model spašavanja svojih banaka. Pustili su ih da bankrotiraju. Niti lipa novca poreznih obveznika nije potrošena na sanaciju posrnulih novčarskih divova. Što se dogodilo? Island je sada financijski stabilna država koja je riješila svoju likvidnost. Eto. I Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Sada i mi možemo pomoći Grčkoj. Pitam se samo tko će nama pomoći kada budemo tonuli. Većina hrvatskog puka pati od kronične amnezije, bojim se…

Vraćam se tako na ono prijateljstvo s početka priče. Kako danas definirati prijateljstvo? Kako uopće definirati odnos između dvoje ljudi koji nisu povezani nikakvim krvnim srodstvom ? Je  li prijatelj onaj tko nam nesebično pomaže? Moš’ mislit’. Svi su nam danas prijatelji iz drugačijih, prizemnijih pobuda. Kazala bi moja baka: „Ruka ruku mije, a lice obadvije“. Imala je baka pravo. Prijateljstvo je igra za dvoje, kao partija šaha. Pravila igre znamo, a poteze sami vučemo. Moramo biti fer jer vjerujem da se dobro dobrim vraća. Zato, kada vas prijatelji pozovu na ručak, prihvatite poziv i odnesite im neku sitnicu. Nikad nije naodmet biti u prednosti.