Kod raznih crossover naslova, često se može prikazati ljudima (ako ništa drugo) onda neki razlozi zanimanja javnosti i fanova za takav projekt. Kingdom Hearts, koliko god razvio u konačnici svoju ostavštinu i legendu, u početku je bio prvenstveno crossover naslov, a fighting igre su svakako jedan od najčešćih žanrova koji pokušavaju pobrati slavu (i novac) sa udruživanjem likova iz raznih franšiza. Kod Jump Forcea, čini mi se, dobivamo proizvod koji ”nitko nije tražio”, bar mi se čini tako u ovom trenutku. Mnogi fanovi Dragon Balla su već odrasli i već su zadovoljni dostupnim igrama, Naruto ima svoju mlađu i stariju publiku, Bleach fanovi bi mogli ostati zbunjeni ovim kombinacijama, a neke od zvijezda u ovoj igri nisu naišle na veću publiku izvan Japana. No, bez obzira na to, Jump Force donosi uzbudljiv roster poznatih i manje poznatih likova iz raznih anime franšiza, od Dragon Balla, Bleacha, Naruta pa sve do One Piecea i My Hero Academie. Kako nalazi, i da li nalazi svoje mjesto u sve većoj ponudi figthing igara, saznajte dalje u tekstu.

Veliki broj poznatih likova je tu, a kolekcija će kroz igranje postajati još veća

Jump Force i Bandai Namco su bili dosta jasni u svim svojim trailerima i najavama prije izlaska. Relativno poznati gameplay, koji više počiva na Naruto to Boruto nego na Dragon Ball igrama, donosi veliki broj negativaca i heroja iz raznih serijala i jako (jaaaaako) mali broj ženskih likova (je, svjestan sam da se radi o shōnen djelima, no svejedno mislim da te stvari ne mogu danas biti izgovor) s kojima ćete pucati projektile, dashati i skakati. Ovakva premisa je uvijek na klizavoj podlozi ukoliko kontrole, grafika, a i sama mehanika borbe nisu u najboljem mogućem izdanju. Igra odmah kreće sa poznatom cross-over premisom ultimativnog negativca (ili negativaca) koji zaprijete raznim paralelnim svjetovima i natjeraju razne nespojive likove da surađuju, u čemu inače dobivamo lijepu dozu komedije i zabave. Ovdje se to, bar u početku, i nije dogodilo, budući da su početne scene dosta zamorne, duge, i ne pružaju puno bitnih niti zanimljivih informacija. Po stoti put vidimo Gokua i Friezu kako više pričaju nego se bore, i onda se lagano uvodimo u priču smještenu u relativno post-apokaliptičnom settingu. Unutar te, mogu sad već reći, dosade, nalaze se kratke tutorial dionice koje vas ipak dosta jasno uvode u sami koncept igre i kontrole.

Oduševljenje nekim likovima pripada samo fanovima

Sama priča igre odvija se kako ste mogli i zamisliti, pogotovo ako već imate iskustva u crossover tučnjavama. Vanjska prijetnja (Kane i Galena, jedino dvoje originalnih likova) pokušava uništiti (tj. udružiti sa ”našim, stvarnim svijetom”) sve svjetove i to pokušavaju sa konglomeracijom raznih istomišljenika iz tih svjetova. Njihovo glavno oružje su bezumna Venom čudovišta, koje Jump Force organizacija satkana od junaka pokušavaju spriječiti  u tom naumu, ali i spasiti ostale junake koji su pod njihovim utjecajem. Potreba spoji junake i oni krenu u spašavanje cijele situacije, donoseći sa sobom razne neočekivane interakcije među likovima, humor i zaplete koji su prvenstveno tu za fanove većine (ili svih) serijala u pitanju: Black Clover, Bleach, Boruto: Naruto Next Generations, City Hunter, Dragon Ball, Dragon Quest: The Adventure of Dai, Hunter × Hunter, JoJo’s Bizarre Adventure, Fist of the North Star, My Hero Academia, One Piece, Naruto, Yu-Gi-Oh!, Rurouni Kenshin, Saint Seiya i Yu Yu Hakusho. Nesumnjivo je da će ovakva kombinacija likova, makar u Japanu, biti marketinški hit. No, mislim, da se uz ”ziheraški” potez, htjelo i nešto malo više, nešto što donosi dugoročnu zaradu i neočekivano obaranje rekorda. Teško je misliti da će se ipak to dogoditi, unatoč likovima i jednostavnim kontrolama, budući da igra nudi sama po sebi malo toga, izuzev zanimljive ideje.

Dosta truda je uloženo u što bombastičnije i ljepše specijalne poteze

Što se tiče tog single playa, story modea koji, u tradiciji ovakvih igara, prvenstveno zbog Hub koncepta, jest dio cijele igre, važno je napomenuti da stvarate vlastitoga lika s kojim idete kroz priču, slično Dragon Ball Xenoverseu. Ponude za uređivanje tog lika su siromašne, i dosta sporo se odvija svaka promjena, pogotovo kad birate između izgleda očiju ili frizure, jer za svaki primjer prikazanog stila čekate više od pet sekundi, što pomalo frustrira. Standardna premisa u kojoj vi upravljate svojim avatarom po izbornicima u igri, a ujedno sudjelujete u priči, može imati dosta prednosti, ali i nekoliko mana koje igra iznosi na površinu. Naime, umjesto da se produbi uloga novoga lika sa svježim interakcijama i s više živosti (istina, to je malo teško za inkorporirati u priču i animacije, no svejedno se može bolje) te da se stvore neke realnije izlike za sukobe s junacima, ovdje sve ide po već sto puta viđenoj metodi zaposjednutosti dobrih likova iz kojih vi morate ”izbiti/prebiti” zlo i tako ih dobiti na svoju stranu. To bi još bilo OK da se ne ponavlja tako često i da  većina ostalih protivnika nisu upravo Venomi raznih oblika i poteza koji ubrzo postanu nezanimljivi. Samim time, sve u story modeu brzo postaje predvidljivo i zamorno te unatoč svim tim zanimljivim likovima čini se prvenstveno kao nešto što se moralo obaviti da krene prava akcija i zabava, koja (u većini situacija) nikako ne dolazi.

Koncept HUB-a prisutan je i u ovoj igri

No, ono što je posebno frustriralo je sam početak igranje misija. Naime, nakon što upoznate tri glavna tima koja imaju specifične misije (Luffyev, Narutov i Gokuov tim), igra vas natjera da vam je idući zadatak u Hubu prošetati svim tim, iznimno nepotrebno ogromnim, prostorom, i da upoznate timove malo detaljnije. Kada dođete do njih, služeći se prvenstveno crvenim uskličnikom na mapi, još jednom upoznajete članove/ice timova i nakon toga vas igra opet, bez objašnjenja vraća u Hub da istražujete. Uskoro shvatiti da ima još jedan crveni uskličnik na kojem stojite na mapi, no onda shvatite da trebate otići u podzemne tunele i doći do direktora Glovera kako bi napokon krenuli..negdje. Neću lagati, ovaj proces i osjećaj izgubljenosti je trajao kod mene više od pola sata. A ja sam jedan od onih koji ima iskustva s ovim Hubovima. Bio ja tupav, ili je igra jednostavno komplicirana, sigurno je jedino da je ovo sve moglo biti izvedeno puno lakše i jasnije, te da ova komplikacija, zapravo, ne pridonosi ničemu u igri, niti osjećaju da si dio jedne velike korporacije, niti razgledavanju misterioznog, lijepog i živopisnog Huba (jer to on nije).

Postapokaliptična okruženja ”stvarnog” svijeta čine većinu arena

Sama borbena mehanika, s druge strane, nije toliko komplicirana. Imamo tri najbitnije komande (botuna) s kojima izvodimo impresivne i zabavne poteze, pa tako i mnoge comboe, no kaos upravo slijedi s njima. Iako su arene prostrane i možemo trčati i skakati po njima, šteta je što određeni potezi, pogotovo comboi koje primate, odaju određeni osjećaj skučenosti prostora i nemogućnosti za bijeg. Ukoliko netko opali specijalni potez kojem prethodi duža (i lijepa animacija) neke napade će biti lakše izbjeći, no svejedno, dvoboj dvoje neiskusnih, pa i iskusnih boraca može završiti situacijama u kojima jednostavno ne znate što se događa. Mislim da je tome razlog i odaziv kontrola koje želite izvesti jer ponekad upravo one budu dosta spore, dajući dojam da ste vi nešto krivo pritisnuli ili napravili, pa dok pokušavate stiskati ponovno već dobivate batine od protivnika.  Što se tiče standardnih bitaka, izvan samih misija, borba se odvija između dva tima od po tri člana. Izmjenjivanje likova s kojim igrate se obavlja brzo i jednostavno, no ono što čudi je da sa novim likom ne dobivate njegov health bar već nastavljate s istim. Čudna odluka koja, nakon što se naviknete, postane dio standarda, a i zapravo tjera da razmišljate o izmjenama i na drugačije načine. Odjednom izmjena nema više naglasak potrebe jer ste blizu poraza (jer ne možete dobiti lika sa punim healthom) nego napada i strategije, biranja čiji ćete specijalni potez koristiti i kada. Ovakva odluka je svakako dvosjekli mač jer iako nudi nešto novo, može neke natjerati da odustanu od igre ranije jer im se taj novitet neće toliko svidjeti.

Uz malo vježbe, moći ćete izvoditi ovakve poteze

Audio-vizualna prezentacija igre je dostojna franšiza i licenci kojima raspolaže. Dinamična glazba u pravom trenutku, šarenilo likova i zumiranje specijalnih poteza sa sjajnim prikazom onih poteza koji donose određene ”summone” drugih velikih bića svidjeti će se svima kojima ovakva ekstravagancija odgovara. Šteta je samo što ti potezi ne pružaju toliku zadovoljštinu, barem u početku, dok se ne pokušaju bar razumjeti finese kontrola i poteza, noi button-mashanje dovodi ovakve rezultate. Također, animacija unutar samoga story modea, te korištenje enginea iz samog gameplaya nije baš zahvalna u tim trenucima. Nedostatak dijaloga između likova koji je zamijenjen tekstom, već je razočaranje samo po sebi, no neuvjerljivost i statičnost likova u pojedinim scenama govori dosta o volji i mogućnostima developera da naprave kompletniji proizvod koji shvaća iole ozbiljno svoj single player. Dosta stvari je, sukladno likovima, trebalo biti ipak dinamičnije, no pretvorilo se u zapravo dosta blagu i nevoljku strukturu doživljaja atmosfere u igri.

Neke scene donose smiješak na lice

Jump force velike nade polaže u svoje likove, fanove anime i manga serijala koji se nalaze u igri te u sve one koji će naći zadovoljštinu u kaosu koji igra donosi, pogotovo u multiplayeru. Single player, prvenstveno onaj u story modeu je nepotrebno kompleksan sa lokacijama u Hubu, a na kraju ne donosi puno vrijednih i pamtljivih trenutaka. Kontrole imaju svoje loše i dobre strane, no u suštini nisu vrh ponude u ovakvim igrama. Ukoliko online igranje ne zaživi u narednim mjesecima, Jump Force čeka težak put. No, ujedno i ovisi o e-sports sceni koja je, očito, bila glavni cilj ove igre i za ostvarivanje njenog (tržišnog) uspjeha. Za sve ostale, ovo je naslov koji (barem po sadašnjoj cijeni) vrijedi izbjeći.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.