Otkako je najavljen, Kingdom Come: Deliverance je privlačio pozornost svojom propagandom kao povijesno autentičan RPG, smješten u srednjovjekovnu Češku, odnosno Bohemiju. Istina, imali smo već nekoliko igara koji nas smještaju u povijesne krajolike s RPG elementima, poput Mount & Blade serijala, ali ono što su obećavali iz Warhorse studija je grandiozan RPG iz prvog lica, pogonjen CryEngineom. Postavljen na Kickstarter, Kingdom Come: Deliverance je nadmašio tražen iznos, a naknadno ga je pod svoje izdavačko okrilje uzeo Deep Silver. Sve se dobro razvijalo i redovito je ažuriran sadržaj na stranicama i jutub kanalu. Naglašavana autentičnost, konzultacije sa stručnjacima za razdoblje u kojem se igra odvija, kompleksna borba i ogromna površina po kojoj ćemo se kretati s našim protagonistom, bile su ključne točke reklamiranja i prodavanja ovog ambicioznog projekta. Sjednite malo, naručite si pivo, i poslušajte priču o Henryu.

VELI HENRY

Henry, nadimkom „Hal“, ime je našeg glavnog junaka. Iako smo naviknuti na kreaciju vlastitih likova u RPG-ovima, s iznimkom pojedinih velikana poput Witchera, srednjovjekovnu Bohemiju ćemo istraživati kontrolirajući priprostog kovačevog sina. Znam kako mnoge odbija ideja igranja s već predeterminiranim karakterom, ali KCD koristi ovu formulu na funkcionalan način. Kako su najavljivali, ovdje nas ne očekuje epska priča o velikim proročanstvima, odabarnim pojedincima i sukobima sila koje će odrediti sudbinu svijeta. Igru započinjemo s priprostim seljakom koji se tek izučava zanatu, ne zna čitati i vrijeme provodi prozaično u svom malom mjestu, Skalitzu. U početnim satima igre imamo prilike upoznati Henryjevu svakodnevnicu i osnovne mehanike igre. Ali kako bi igra išla naprijed i postavila pred našeg junaka motiv za napuštanje komfortne zone, u jednom trenutku Skalitz i Henryjevu obitelj snađe invazija kralja Žigmunda Luksemburškog. Skalitz biva opustošen i Henry jedvice izbjegne sudbinu svojih sumještana. Nakog tog događaja igra postavlja Henryija u odlučnosti da se izvješti u borbi, postane vitezom i bude dovoljno sposoban kako bi se osvetio za *spoiler*. Ali put do statusa viteza nikako neće biti lagan. Cjelokupna priča dostatna je podloga za naše djelovanje u svijetu, barem onom u igri. Iako igra raspolaže autentičnim i zanimljivim povijesnim događajima, okupirat će nas uglavnom svakodnevni zadaci, aktivnosti i misije. Henryjeva osobna osvetnička misija ima predvidljivu narativu, ali je pospješuju zanimljivi akteri. Ne mogu reći kako pisanje likova i dijaloga briljira u mnogim slučajevima, i čak se glavni kreator studija, Daniel Varva, pojavljuje u ulozi plemića. Uz pomoć raznolikih karaktera (od kojih su neki povijesne ličnosti) i misija, Henry će se imati priliku naučiti korisnim vještinama. Tako ćemo imati priliku od Henryja napraviti sposobnog kovača, alkemičara, lovca, mačevoca, lopova itd. Upravo u takvom načinu oblikovanja našeg protagonista, dolazi do izražaja RPG element u igri i naš utjecaj u priči kao igrača/ice.

Plemić voli svako jutro izvesti svog omiljenog kmeta u šetnju.

CAREVO NOVO RUHO

Kako smo spomenuli, Henry je na početku obični seoski dokoličar, nesposoban u mnogim životnim stvarima. Otac ga priprema za posao kovača i želi mu što lagodniji život koji ipak nosi neke obveze. Nesreća koja ga zadesi, ostavlja ga nespremnog za preživljavanje u metežu rata koji hara zemljom. Svidio nam se ili ne kao predeterminirani karakter, od njega možemo napraviti osobu i stvoriti mu ulogu u novonastaloj situaciji. Odmah ću reći kako je igra jako spora po tom pitanju i potrebno je dosta strpljenja kako bismo napravili prve korake u progresu.

Jako dopadljiva stilizacija karte

Za razliku od mnogih RPG-ova gdje nakon pola igre imamo karaktera ili karaktere sposobne izazvati bogove, Henry će se i nakon dvadesetak sati osjećati nesigurno hodajući drumovima, naročito noću. Vještine se ogledaju u skillovima i perkovima. Što više ih koristimo, tako će Henry napredovati. Poput napredovanja u Elder Scrolls serijalu. Nema klasa i određenog smjera razvoja. Skillovi funkcioniraju jednostavnim sistemom, dok su perkovi zanimljiv dodatak sustavu. Perkovi će pospješivati jedan dio statova, ali će biti na štetu drugih. Primjerice, moći ćemo birati perk koji će nam u razgovorima s plemićima davati prednosti, ali obično (kmetsko) stanovništvo će nas smatrati prefinima za njihovo društvo. Također, buffovi i debuffovi su elementi s kojima ćemo morati baratati i na koje ćemo morati pripaziti tijekom pustolovina. Ako se previše najedemo, biti ćemo tromi i umor će nas brže savladati. Moramo pripaziti i na vrste ozljeda, tako na uganuće gležnja može predstavljati problem u izdržljivosti i kretanju. Prenošenje tog progresa izvedeno je uvjerljivo i prirodno. Imat ćete dobar osjećaj kada se prisjetite nemirnog držanja luka pri početnim levelima, naspram vještog baratanja streličarstvom u kasnijim i dubljim stadijima igre. Bogat popis skillova i perkova omogućuje raznolik pristup stvaranju osobnosti i karaktera kakvim želimo da bude naš Henry. Jer poslastica cijeloj narativi leži u odnosu svijeta prema Henryju. Divnost igre očituje se upravo u tom konstantnom prisutnošću osjećaja kako smo bačeni u svijet, prema kojem se prilagođavamo. Prepreke i problemi na koje nailazimo, moguće je riješiti na više načina, što nudi zabavnu stranu istraživanja pristupa i otkrivanje tih načina. Istina, razina autentičnosti ima svoje granice, i ipak se naiđe na prepreke koje se rješavaju čarolijom „video igara“, i ponekad sistem ne funkcionira kako su developeri zamislili, što zbog bugova, što zbog kolizije nekoliko logika, odnosno obrazaca ponašanja NPC karaktera.

TKO TEBE KRUHOM, TI NJEGA TOLJAGOM

Dojam progresa naročito se iščitava u borbi, koja je ipak nezaobilazan element u svakom RPG-u, bio on sa zmajevima ili ne. Ovo je vjerojatno jedan segment igre koji će frustrirati nestrpljive igrače, navikle kroz RPG prolaziti košenjem horde protivnika. Jasno, ukoliko ste zainteresirani za ovaj naslov, već ste čuli sve karakteristike koje ga „krase“. Tako ste čuli i za jako zahtjevnu borbu, naročito u prvih nekoliko sati…Rekao bih čak i desetak sati. Tutoriali vas u dva navrata upoznavaju s vitlanjem oružja, kretanjem, obranom i ostalim osnovnim mehanizmima. Borba se svodi na postavljanje i pozicioniranje u jednom od pet smjerova (kuteva) oružja prilikom napada i obrane…nalik For Honoru, ili čak Chivarlyju. Nije dovoljno samo napumpati statove. Stoga, borba od vas zahtjeva pažnju i opreznost, jer krivi potezi koštat će vas života i učitavanja posljednje sačuvane pozicije. Duboko u igri, kada savladate način borbe i opuštenije se latite mača, osjećat ćete nagradu za strpljenje i učenje kroz igru. Također, vrijedna spomena je i logičnost u koju vas šalje igra. Ako vaš protivnik nosi oklop i dobro je zaštićen njime, udarci mačem mu neće nanositi dovoljnu štetu, jer lim se najbolje izbija tupim oružjem, poput buzdovana. Ako dopustite digresiju na ovom mjestu, takva logika prisutna je na mnogim mjestima i segementima igre. Tjera vas da razmišljate „prirodno“ i koliko je moguće van okvira logike video igara, barem na kakve smo navikli. Primjerice, u početku vas otac zamoli da mu donesete hladno pivo. Ako ga uzmete i u međuvremenu obavljate niz drugih stvari, to pivo će postati toplo i otac će vam prokomentirati kako je tražio hladno pivo. Suptilan način da vas nauči kako vrijeme u igri ne čeka Henryja, već ide svojim tijekom. Isto tako, hrana u inventoriju će se raspadati s vremenom, pojedini questovi će se razriješiti ili neće odigrati ako ne djelujete s vremenom itd.

Ponekad igra prikaže i više nego što namjerava.

SUNCE NA OBZORU, KRAVA MUČE

Narativno, KCD je solidna igra. Mehanikom, KCD je kompetentna igra. Izgledom i izvedbom, KCD je varljiva igra. CryEngine odrađuje svoju svrhu po pitanju vizualne dojmljivosti, ali tehničke strane bile su malo izazovne za razvojni tim. Kada igra radi, predivna je za upijanje, ali stanje u kojem se nalazila prilikom izlaska, izazivala je dosta kontroverzi i zasluženih kritika. Započeo sam igranje dok je bila u takvom stanju i nastavio nakon izlaska patcha 1.3 koji je dobrano ispolirao igru. Nije sasvim odagnao tehničke probleme, ali doveo je KCD u igrivije stanje, naročito s doradom save opcija. Naime, u verziji prilikom izlaska, mogli ste sačuvati poziciju spavanjem na određenim mjestima ili konzumiranjem napitka savior schnapps, koji je dosta skup i potrebno je uložiti dosta vremena i truda kako bi se pripravio. U kasnijim fazama igre ga je lakše pribaviti, ali svejedno ga nećete trošiti olako. Tako da situacija u kojoj provedete neko vrijeme bez sejvanja, poginete od usputnog bandita ili vam se ispriječi bug, nije baš ugodna. Sada postoji „save & exit“ i možete sačuvati igru na bilo kojem ležaju, što je mnogo plauzabilnije rješenje. Poboljšali, odnosno olakšali su i pickpocket i picklock mehanizme, iako i dalje pate od nespretnosti u dizajnu. Sljedeća zamjerka ide prema vizualnoj raznolikosti  i dizajnu. Jasno, ne možemo očekivati drugačiji reljef, floru i faunu u težnjama koju igra prenosi, ali u raznolikost dizajnu kuća, okućnica i stanovništa se moglo uložiti malo više  truda. Krčma u jednom gradu ima isti tlocrt kao i krčma u drugom gradu. Ljudi koje susrećemo sve više izgledaju isto kako igra napreduje. Model žene s kojom sam razgovarao u Skalitzu na početku isti je model koji je iskorišten kasnije nekoliko puta. Tako je sa mnogim pojedinostima, što ne stvara ogromnost svijeta. Iako u šali, još jednom su dosta povlačene komparacije s Elder Scrolls serijalom, konkretnije Oblivionom. Bezličnost mnogih mjesta koje posjećujemo neće nas zadržavati i povlačiti u istraživanje, već će biti samo jedna točka i destinacija na karti. Naročito nakon više od trideset sati igranja…Mnogih, ali ne svih.

Prije svakog izleta u nepoznato, valja potražiti Božiju pomoć. Gadni su ti sotonski bugovi.

I TAKO BIJAŠE GODINE GOSPODNJE 1403.

U zaključku, Kingdom Come: Deliverence je zanimljiva igra. Dobra u prijenosu mnogih ideja, loša u izvedbi drugih. Uz zakrpe koje su izašle, u mnogo je boljem stanju, ali i dalje vrijedi upozorenje. Istina, KCD nije RPG s čarolijama i zmajevima, ali isto tako nije RPG za nestrpljive i željne za hack’n’sleširanjem. Traži od igrača i igračica dosta investiranja, strpljenja i imerzije. Svakako je preporuka za ljubitelje povijesti, jer raspolaže pregrštom informacija i činjenica (spremljenih u Codexu) koje su developeri prikupljali od stručnjaka. KCD je vraški duga igra za potpuno iskustvo, ali nagrađujuće iskustvo, ukoliko želite upravo ono što su iz Warhorsea najavljivali.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.