Napokon smo dočekali novi Knights of Honor! Nije trebalo ni 19 punih godina. Još od momenta kad sam saznao da je u pripremi, bio sam presretan, a tek te sreće kad mi Gogi reče da stiže review kod. I tako ja palim igru koja je već u meniju slična onoj staroj. Zvuk je otprilike isti. Grafika tu i tamo ista, font isti. Ajd dobro, to je samo meni. Daj da malo to zaigramo. Pokrenem kampanju i uđem na mapu, a ona ista, setting isti, grafika ista, gameplay isti, sve isto. Ugasim sve i kontam jesam li zaista čekao toliko dugo da bih dobio istu igru?!? Ok, udahnem duboko i idemo ispočetka, na kraju krajeva i ona stara igra je dovoljno dobra da bih je ponovo odigrao, nije to neka frka, barem je u Full HD rezoluciji.

Nego, hajde da prvo počnemo sa onima kojima je ovo prvi susret sa KoHom. Radi se o nekoj vrsti hibrida između turn based strategije i RTS-a. Hibrid, jer su neke elemente uzeli od jednih, a neke od drugih strategija. Tako, na primjer, resusrse dobivate po tikovima a jedinice se kreću u realnom vremenu. Možete igru pauzirati, ubrzati i usporiti. Dosta je manipulacije sa vremenom pa se ne može reći da je klasični RTS. Inače, ono što je tako dobro u ovoj igri, jeste u stvari taj toliko dobro napravljeni hibrid. Setting je klasični srednjevjekovni. Karta Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka je rasparčana na provincije i tadašnje države. Svaka od provincija ima svoje resurse i zbog njih je važno da je imate u posjedu. Tako, na primjer, ne možete da se bavite uzgojem stoke u podneblju u kojem nema stoke ili na primjer ne možete da pravite rudnik u provinciji koja nema potrebnu rudu i slično. Isto tako u svakoj provinciji pravite vojsku kojom se branite ili napadate nekoga. Za gornji rub ekrana zalijepljeni su vam članovi vašeg dvora. Imate prostora za devet članova od kojih je jedan uvijek kralj. Oni mogu biti maršali, trgovci, diplomate, vjerski poglavari i špijuni.

Svaka od klasa je praktično samoobjašnjena svojim nazivom. S tim da u novom KoHu, za razliku od onog starog, vojsku možemo voditi i sa ostalim klasama, a ne samo maršalima, kao što je to ranije bio slučaj. Koju god državu da odaberete, automatski dobijete određeni broj provincija koje u tom momentu posjedujete. Više provincija znači automatski i veći priliv resursa, tako da u samom startu nije isto počinjete li sa Francuskom ili nekom našom ubogom balkanskom naseobinom. S druge strane, braniti Francusku nije isto što i začahuriti se u jednoj provinciji i čekati protivnike jednog po jednog dok vas tamo napada njih pet sa tri različite strane.

Diplomacija igra jako bitnu ulogu. Odnosi sa državama oko vas su od krucijalne važnosti, jer ako zaratite sa svima, automatski ste u problemu. Mislim, niste u problemu ako su oni preslabi a vi prejaki, ali rijetkost je da se to događa. Morate uvijek da pazite na populaciju u svojoj državi i zadovoljstvo ljudi, jer u protivnom ćete imati problem sa pobunjenicima koji se pojavljuju iz raznoraznih razloga.

E sad, kad smo objasnili šta je to KoH, da vidimo što je to toliko dobro ili loše u ovoj igri. Kao što sam već naveo u početku, igra je na prvu doslovno ista kao ona stara 18 godina. Čak sam u startu sa Shpntzem provjerio je li i njemu to ista stvar i dobio sam potvrdan odgovor. Prosto nisam mogao da vjerujem da se događa to da toliko dugo čekam igru i toliko se razočaram. Što je najgore, bilo bi mi lakše da je igra neki krš i da su sve pokvarili, pa da otvoreno znam što da mislim. Ovako sam ostao u nedoumici, jer znam da je igra dobra a opet ništa novo se nije desilo. Ali, krenem ja to malo da igram i skontam gdje su u stvari glavna poboljšanja. Sav fokus developera je u stvari bio na unaprijeđenju samog gameplaya. I moram reći da su uspjeli u tome.

Prva stvar koja je solidno unaprijeđena je konkretna upotrebljivost ostalih klasa osim maršala. Maršali su i prije bili glavni akteri igre, jer prosto sva vojska se kontrolira pomoću njih i jasno je zbog čega su bitni. Međutim, ovde imamo dosta veću involviranost ostalih klasa, jer dobar diplomata sada može ozbiljno da uzdrma i popravi odnos sa nekim. Špijuni isto tako mogu da naprave opći kaos u čitavoj regiji pujdajući jednu državu na drugu i slično. Naravno, i dalje su oni bespomoćni kada horda ljudi krene na vas da gazi jer vam tu ipak treba vojska da ih skrndate, ali sigurno nisu toliko beskorisni kao što je to prije bio slučaj. Vjerski poglavari funkcioniraju ovisno od vjere koja je u vašoj državi. I dalje najčešće služe da drže ljude sretnima, ali može ih se koristiti i za širenje vaših vjerskih ubjeđenja u okolini. Naravno, i tu morate biti oprezni jer nikome nije u interesu da mu neko potura tuđeg boga kad već ima svoga.

Razvijanje grada je također solidno unaprijeđeno, jer sada nemate trista građevina koje morate izgraditi da biste na primjer mogli praviti baliste, nego se većina stvari bazira na unaprijeđenjima tako da kada napravite barake i sva njena unaprijeđenja imat ćete ta unaprijeđenja u svim vašim provincijama i jedino što treba da napravite jesu barake. Isto tako, samim interfejsom je napravljeno razgraničenje između građevina koje su standardne u svakoj provinciji i građevina koje su vezane za određeni resurs kojeg ima u određenoj provinciji. Puno lakše je profilirati svaku provinciju da bi iskoristila svoj potencijal. Naravno i tu treba biti pametan, jer ako napravite provinciju koja će se oslanjati na prestiž, vjerojatno neće imati građevine za vojsku. Ako je provincija ravničarska i može se iskoristiti za hranu, vrlo vjerojatno ćete se morati odreći nekog drugog resursa radi toga.

Kada su resursi u pitanju, tu smo pored zlatnika, knjiga i vjere koje smo imali i prije, dobili i kapacitet za vojsku i hranu. Ovo je u mnogočemu promjenilo način igre i planiranja, jer vojsku ne možete naštancati do besvijesti, i na kraju krajeva, morate je nahraniti. Odjednom se desi da vam sami zlatnici ne igraju toliku ulogu ako nemate koga unovačiti u vojsku. Knjige se sada mogu koristiti na više načina, tako da je i tu napravljen pomak, jer imate opcije da unaprijeđujete posebno svakog člana dvora ali i da istražujete pojedina globalna unaprijeđenja vaše nacije. I ovo je izuzetno bitno i morate dobro da planirate gdje hoćete da se kreće vaša država, jer ako budete i jaki vojno i dobri trgovci i načitane diplomate završit ćete kao ništa konkretno.

Izbačene su još neke zavrzlame kao na primjer kraljeva ženidba. Ne morate više ganjati neku princezu po bijelom svijetu nego se prosto kralj oženi nekom vašom plemkinjom i riješi probleme potomstva.

Uglavnom su sve promjene napravljene da bi igru učinile zanimljivijom i smislenijom u načinu igranja. Kada su u pitanju bitke i vođenje vojske na bojištu, i dalje mi se čini da je sve pomalo nezgrapno i klanki. Unaprijeđenje jeste evidentno u prvom redu, jer bitke više nisu 2D nego 3D, ali i dalje je ovo dio igre koji vjerojatno zahtijeva najviše poliranja da bi bio na nivou današnjih strategija.

Ono što je svakako najveća novost igre, jeste multiplayer. Dok smo prije multiplayer imali samo u vidu bitki na bojnom polju, sada je situacija obrnuta. Zbog RTS elementa bitke su izbačene ali je multiplayer u fullu dostupan kao i u single player kampanji. I moram priznati da je zaista dobar. U real timeu igrate sa maksimalno šest igrača po pravilima koje sami odredite. Možete igrati u timovima, svatko za sebe ili svi zajedno.

E sad. Kada smo sve fino rasčlanili i skontali tko tu kome što dođe, ostalo je još da odgovorimo na pitanje je li ova igra dobra ili ne?!?

Činjenica je da su developeri išli po principu “ako nije pokvareno, nemoj popravljati”. Ono što je bilo pokvareno u velikoj mjeri su popravili i to je za svaku pohvalu. Igra je bila dobra i 2004. godine i ne vidim razlog da ne bude dobra i danas. Ali tu dolazimo do problema. Strategije su prije 18 godina bile solidno popularne i naslovi kao što je Stronghold su bili rado igrani. Danas je stvar malo drugačija i nisam siguran koliko se današnjoj publici može približiti neki naslov koji nema skill outplay, skinove, autoaim i slične stvari.

Ono što bih naveo kao veliki minus, jeste činjenica da sve vrijeme imam osjećaj da igram jako dobar remaster a ne komplet novu igru. Čak bih rekao da bi bilo puno bolje da su ovo naveli kao remaster originala, jer bih točno znao što da očekujem. Ovako sam na prvu bio malo razočaran.

Ipak, Knights of Honor II: Sovereign je i dalje jako dobra igra koja savršeno balansira između casual RTS i superkompliciranih poteznih strategija poput Paradoxovih naslova. U dvojci nismo dobili ništa toliko revolucionarno, ali smo dobili dovoljno unaprijeđenja da bismo ovo mogli zvati dobrom igrom. Naravno, publika koja će ovo zaigrati sigurno nije toliko velika, ali u isto vrijeme mislim da ne znaju što propuštaju, jer se radi o zaista nesvakidašnjem ostvarenju. Zbog svega ovoga, Knights of Honor 2: Sovereign od mene zasluženo dobiva solidno visoku ocjenu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.