Kroz  prozor se probija zora. Tiho, nečujno, prikrada se… Cigareta u pepeljari izgara, a ja nemam želje da posegnem za njom.  S lica brišem suze koje su se pojavile dok je moj um pokušao shvatiti što sam upravo proživio. Netremice promatram ekran na kojem prolaze imena ljudi koji su zaslužni za vjerovatno najemotivniju igru koju sam ikad odigrao. The Walking Dead. Putovanje koje  je upravo završilo. Tužno, sumorno putovanje, koje je iz mene uzelosve i stavilo suze u moje oči. Tko je to mogao predvidjeti. Igre već odavno nisu samo medij za zabavu. Igre su postale kompleksne tvorevine dizajnirane da u igračima probude najdublje osjećaje.  Onaj tko ne igra ovo ne može pojmiti, ali činjenica ostaje da igre poput The Walking Dead, LA Noir, Heavy Rain i mnogih drugih, stavljaju pred igrača mnogo teži izazov, nego je to samo odigravanje igre. Tjeraju igrača da se stavi u položaj lika kojim upravlja, da se zapita što bi on u tom trenutku i u toj danoj situaciji uradio. Igre postaju svojevrsni test osobnosti. Većina njih vam daje mogućnost da budete dobri ili zli, da pojednostavimo stvari. Mnogi od nas će izabrati put zla, jer svi žele isprobati kako je to biti zao. No je li to uistinu tako? Da li se tu skriva možda nešto više?

Preporučeno čitati uz:  Chiodos – One Day Women Will All Become Monsters

Ostatak teksta sadrži spoilere za igru The Walking Dead.

Primjer je i upravo odigrana The Walking Dead (u nastavku TWD), koja vam nudi mnogo izbora, ali nijedan od njih nije nužno dobar i zao. Tu se već zalazi duboko u ljudsku psihologiju i samo ljudsko ponašanje. Ljudi se najbolje osjećaju u mutnom. Nekad dobro, nekad loše, ali ostaje činjenica da svi mi imamo u sebi sposobnost da uradimo nešto što od nas nitko nije očekivao, pa čak ni mi sami. Samo je pitanje trenutka i pravih ili pogrešnih okolnosti. Ne zavaravajmo se mi nismo sveci, nitko od nas.  Društvene norme, zakoni sve je to stvoreno samo iz jednog jedinog razloga, da obuzdamo sami sebe, da obuzdamo našu prirodu.  U TWD igra nas spoji s curicom, nevinim djetetom, koja pokušava preživjeti isto kao i vi. Na vam je da je zaštite, odvedete na sigurno. Vi kao igrač sigurno ne možete ostati hladni na to. Vi kao čovjek sigurno ne možete ostati hladni na to. A sam igrač je čovjek s mrljom na svojoj prošlosti, osoba koja ide u zatvor zbog ubojstva.  Osoba koja je u trenutku izgubila kontrolu i uništila više života, osim svoga. I nije li onda indikativno kad vam ta ista nevina djevojčica, da čekić da ubijete zombija. Ne postoji apsolutno nevino, koliko god to lijepo zvučalo. Dalje kroz igru razvijate odnos s tom istom djevojčicom i u par navrata joj morate slagati tko ste i što ste uradili. Da ju zaštitite. Nije li to samo po sebi kontradiktorno, moralno pogrešno. Sad stavite to sve u ovaj život koji živimo. Koliko puta ste nešto prešutili da bi se netko osjećao bolje. Ne nužno osoba koja vam je bliska. Nekakav slučajni prolaznik, bakica, djevojka u vašem razredu. Moralno pogrešno, ako bi se držali samih pravila koje smo skrojili i postavili pred sebe. A opet činite lijepu gestu i lijepu stvar, za nekog drugog i izgleda ispravno. U tome je i bit svega. Čovjek balansira na granici između bijelog i crnog, između dobra i zla i trudi se biti najbolji što može. To je svrha svega. TWD to tako lijepo objašnjava, jednostavno da boli. Svaki vaš izbor ima posljedice, svaka naša radnja nosi sa sobom prtljagu, sve što napravimo nikad neće odgovarati svima.  Bitno je odrediti trenutak kad je vrijeme za djelovanje, za donošenje određenih odluka.  I to nas odvaja od ostatka živućih bića na ovom planetu. Mi smo u stanju zatomiti i zanijekati svoju prirodu i svoje instinkte, ako u određenom trenutku ne postoji svrha našeg djelovanja.  Nekad pogriješimo, ali dobra stvar u svemu tome je da uvijek imamo priliku za popravni, bez obzira koliko naša greška teška bila i koliko teške posljedice te greške bile. Bitna je volja, snaga i ono što čovjeka tjera naprijed i u najvećim nedaćama. Volja i svijest za preživljavanjem.  Postojimo da preživimo, da živimo. Sve drugo je samo nuspojava našeg preživljavanja.

Vjerovano nastresniji i vjerovatno najočitiji primjer preživljavanja u TWD je prikazan kad dođete u Crawford. Pred nadolazećom hordom zombija ljudi su ubili svoje  stare, bolesne i nemoćne. Da sve je to igra, ali pitanje je što bi mi napravili u sličnoj situaciji. Ne želim uopće razmišljati o tome.  Suočeni s nepoznatim, suočeni s prijetnjom koja može zatrti sav život i vaš način življenja, što smo spremni napraviti da bi očuvali sami sebe i naše običaje. Ubijanje je pogrešno, tu se slažemo svi, ali ubiti da bi preživio, da li to čini taj izbor jednostavnijim i moralno prihvatljivijim. Kroz povijest ratovi su se vodili zbog prilično banalnih stvari, ljudi su umirali zbog malih sitnica. A kad se pred čovjeka postavi prepreka u vidu nečeš velikog, većeg od samog čovjeka, gdje je točka gdje ćemo povući granicu.  Gdje je to mjesto gdje će čovjek reći dosta ja ne idem dalje od ovog. I da li granica uopće postoji.  Ne zaboravimo da, koliko god ljudski rod bio sposoban napraviti i koliko god smo do sada napravili dobrog, ipak smo samo ljudi i u nama je da griješimo.  Kad bi jednog dana osvanula apokalipsa i vaši bližnji se počeli pretvarati u zombije, koji žele samo ubiti, što bi vi napravili? Sakrili se dok ne prođe sve? Mislim da ne, jer preživljavanje, opstanak je u našim genima od samog početka vremena.  Mislim da bi svi mi bili sposobni za mnogo više. Čovjek se ne predaje tako lako.

Zadnja scena u TWD kad Lee moli Clementine da ga ubije, je koliko god groteskna i moralno nakaradna, toliko i opravdana. To je djevojčica koju štitite cijelu igru, a sad ne da je ne možete zaštiti već postajete opasnost za nju i za bilo koju drugu živuću osobu.  A opet s druge strane ta djevojčica će na savjesti nositi smrt čovjeka koji joj je bio sve što je imala. Da li je ispravno i opravdano to tražiti od nje?  Opet s druge strane ovo je apsolutno nesebičan čin osobe koja zna da umire i manifestira svoju želju za preživljavanjem, koje više nije moguće, na želju da jedina osoba koju on u tom trenutku ima, preživi.

S obzirom da je već svanulo, a ona cigareta s početka teksta je davno dogorjela, vrijeme bi bilo da se pođe na spavanje. Ne preostaje mi ništa drugo nego se iskreno i toplo nadati , da su apokalipsa i postojanje zombija  stvar budućnosti i da će se pojaviti, ako se moraju pojaviti, dugo nakon što mene ne bude. Ovako teške odluke bih ostavio za buduće naraštaje, nek oni razbijaju glavu time. A ako ipak dođe do toga, budimo sretni što smo već odavno dobro pripremljeni raznim igrama i filmovima na temu zombicida. Već dobro znamo sve taktike, sve moguće scenarije i moguće posljedice. Spremni smo…