Što bismo učinili da spasimo život osobe koju volimo? Apsolutno sve, zar ne? Ne bismo birali sredstva da zaštitimo one koje volimo, to je sigurno. Kada bismo mogli, vratili bismo vrijeme unatrag i neumorno pokušavali napraviti sve kako bismo spriječili neke događaje koji su nam oduzeli naše najmilije. Eh, kada bismo samo mogli mogli vratiti vrijeme…

No, što ako bismo zaista to mogli učiniti? Bi li ishod naših pokušaja mijenjanja prošlosti zaista urodio plodom ili bismo se samo našli zapetljani u neograničenom vrtlogu efekta leptira iz kojeg se ne bismo tako lako mogli izvući? Ovo su neka od pitanja kojima se bavi Last Day of June, nova igra koju nam zajedničkim snagama donose Ovosonicov Massimo Guarini (Murasaki Baby) i Steven Wilson, jedan od posljednjih progressive rock trubadura današnjice, čiji je glazbeni video „Drive Home“ zapravo i poslužio kao inspiracija za ovo neobično ostvarenje, koje je ujedno i jedan od najboljih i najemotivnijih gaming snova koje smo imali priliku iskusiti i na javi.

If I could turn back the Hands of Time..

Last Day of June je naracijski fokusirana interaktivna puzzle avantura koja se na poseban način bavi tematikom neizbježnosti smrti i bola, odnosno posljedicama koje nas udaraju žestoko nakon jednog takvog šokantnog događaja. Radi se o igri koja se bavi pitanjem „što ako?“, konstantno igrajući na kartu emocija, izazivajući u nama iznimno širok spektar istih, počevši od frustracije, gnjeva, tuge, (uzaludne) nade i konstantno svježeg bola koji nas nikad ne napušta.

Eh ta ljubav, eh ta romantika..

Naime, radnja ovog sjetnog i iznimno atmosferičnog ostvarenja na vrlo neugodan, ali stvaran način pokazuje nam kako izgleda kada nekoga imamo, volimo, pa onda izgubimo. Kroz jedan takav emotivni teror prolazi i glavni protagonist igre Carl, kojem se idilični i ljubavlju ispunjen život jednog prekrasnog jesenjeg popodneva pretvara u pravi osobni pakao, nakon što on i njegova ljubav June dožive saobraćajnu nezgodu u kojoj June umire, a Carl ostaje nepokretan od struka na dolje, zauvijek vezan za invalidska kolica i ostavljen da se svakodnevno nosi sa svojim bolom, kako fizičkim tako i onim duševnim.

U jednom trenutku sve je savršeno, no onda..

Radnja igre odvija se nekoliko godina nakon tragedije u kojoj je June poginula. Potpuno sam i nemilosrdno prikovan za invalidska kolica, stalno boreći se s duhovima prošlosti, Carl se nikako ne može pomiriti da je June mrtva, no jednog dana on dobiva priliku pokušati promijeniti prošlost i na taj način eventualno spriječiti tragediju koja se dogodila tog kobnog dana. Jedne teške i sumorne noći, Carl otkriva da mu Juneine stare slike omogućuju da vrati vrijeme i pokuša manipulirati događajima kako bi spriječio tragediju i na taj način spasio June, a što sve može napraviti kako bi utjecao na događaje, Carl će doznati iz perspektive nekoliko drugih likovaa koji su u njegovom i Juneinom životu bili prisutni tog kobnog dana. No, može li Carl zaista spriječiti nešto neizbježno poput smrti i postoji li način da se ista prevari ili se na kraju sve svodi na donkihotovsku borbu protiv vjetrenjača i dobru staru Einsteinovu definiciju ludila, doznat ćemo kroz 3-4 sata, koliko nam je potrebno da ovaj vrtoglavni emotivni rollercoaster privedemo kraju.

.. u idućem trenutku smo sami, napušteni i očajni…

Heartbreaking Groundhog Day

I dok s narativne i produkcijske strane jednostavno briljiira donoseći nešto potpuno novo, Last Day of June na polju igrivosti donosi prilično promjenjivu situaciju, koja se ogleda kako u njegovoj jednostavnosti tako i u njegovoj repetitivnosti, koja se definitivno neće svidjeti svakome.

Uberite cvijet, igrajte se s njime “voli me, ne voli..” ili ga poklonite svojoj dragoj June i stavite joj ga u kosu – u potpunosti je na vama

Last Day of June je igra koja je namijenjena i onima koji ne igraju igre redovno, stoga ne čudi njena jednostavna gameplay premisa koja se ogleda u klasičnom avanturističkom konceptu istraživanja lokacija i rješavanja logičkih problema s ciljem daljeg napredovanja. U pitanju je igra u kojoj onako na prvu ne radimo apsolutno ništa osim što se šetkamo od lokacije do lokacije i povremeno pritisnemo X ili neku QTE kombinaciju kako bismo išli dalje. Da, sve upravo tako izgleda na prvu, ali ne i na drugu, budući da nam igra donosi na momente prilično složenu gameplay situaciju u kojoj stalno proživljavamo isti događaj, čineći gotovo iste stvari i iščekujući drastičnu promjenu u pokušaju da promijenimo konačni ishod događaja.

Igranje s drugim likovima pravo je osvježenje i nikada nije dosadno

Naime, Juneine slike nam zapravo služe kao portali za povratak u prošlost, koje koristimo kako bismo utjecali na niz događaja koji bi doveli do spriječavanja kobnog događaja u kojem je June tragično izgubila život, a no stvar je u tome da prolaskom kroz svaki od portala zapravo preuzimamo ulogu nad jednim od nekoliko sporednih likova (usamljeni dječak koji traži društvo za igru, stariji čovjek koji ima posebnu dostavu za June, žena koja želi napustiti ovu malu zajednicu..) koji su svojim aktivnim i pasivnim djelovanjem bili u kontaktu s Carlom i June tijekom tog sudbonosnog dana. Svaki od sporednih likova interesantan je na svoj način i razlikuje se po svojim sposobnostima (npr. dječak nije u stanju otvoriti velika i teška vrata, ali zato se može provući kroz rupe kroz koje drugi likovi ne mogu proći isl..). Ono što će nešto slabije iskusnim igračima tijekom igranja stvoriti problem jesu zagonetke i poseban sustav rješavanja istih, koji zahtjeva da im pristupamo putem pokušaja i pogrešaka (ma koliko one bile jednostavne i očite)  jer svaka akcija iz perspektive jednog lika izaziva reakciju kod ostalih likova te samim time automatski utječe na konačni ishod, stoga je potrebno posložiti sve kako treba kod svakog od likova kako bismo dobili adekvatnu i željenu reakciju koja utječe na dalji razvoj priče. Sve to zna biti prilično repetitivno, jer nakon svake tranzicije među likovima morat ćemo opet i iznova proći cijeli dio priče koja se do tada dogodila, bez mogućnosti preskakanja iste, što nadalje zna ubiti volju i želju za daljim igranjem, no čak i unatoč repetitivnom gameplayu, priča i atmosfera koje krase Last Day of June tjerat će vas jednostavno do samog kraja igre.

Emotivna atmosferična slikovnica koja lomi srca i ostavlja bez daha

Najupečatljiviji segment ove igre jesu svakako njena priča, cijelokupni narativni aspekt i naravno prekrasni vizualni stil i glazba koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Prije svega, priča igre savršeno je uklopljena na način da vas svakim svojim atomom jednostavno emotivno gazi, prvo vam dajući nadu, a potom je nemilordno uzimajući, ostavljajući vas emotivno polomljene i zgažene, a sve to bez ijedne izgovorene riječi, budući da se cijela dijaloška strana igre odvija putem neverbalne komunikacije, gdje su mimika i sugestije toliko intenzivne da vam je bilo kakav dodatni tekst jednostavno suvišan (najbolji i ujedno najteži trenuci u igri su oni u sadašnjosti, gdje imamo slomljenog i shrvanog Carla, nemoćnog da bilo što učini – kada njih proživite, sve će vam biti jasno..).

Gotovo svaka scena svojim rasplesanim emotivnim koloritom ostavlja bez daha

Promatrano s audiovizualnog aspekta, bez imalo pretjerivanja, Last Day of June je na svoj način jedna od najljepših igara ove generacije, čija svaka scena govori milijun riječi, usputno ostavljajući nas bez daha. Rukom crtana šarena grafika uz primjese akvarel stila i fantastičnog artističkog izričaja, koji inspiraciju crpi iz pomalo grotesknih i apstraktnih djela Tima Burtona i Van Gogha, uz nezaboravne emotivne i atmosferične glazbene dionice Stevena Wilsona koje pogađaju baš tamo gdje trebaju, svaku scenu iz igre pretvara u oživjelu i rasplesanu slikovnicu koja se odigrava pred našim očima, a takvo što zaista se rijetko viđa u igrama današnjice i upravo zbog svega navedenog, Last Day of June je još jedan od razloga zašto bismo videoigre trebali svrstavati u umjetnost, jer one to zaista jesu.

Trenuci s usamljenim Carlom u tmurnoj sadašnjosti imaju posebnu emotivnu težinu

I dok je audiovizualna strana igre zaista briljantna, situacija s njenim izvođenjem ipak malo zaostaje. Tu prije svega mislim na nešto sporije izvođenje te iznimno dugačke loading dionice između tranzicije s lika na lik, koje često traju i po pola minute, a kada uzmemo u obzir da u igri često mijenjamo likove, situacija je prilično jasna i na momente veoma frustrirajuća. No, svi problemi i mane brzo padaju u drugi plan kada ponovno dobijemo kontrolu nad nekim od likova.

Za sve koji su voljeli, pa izgubili..

Last Day of June će sasvim sigurno podijeliti gaming publiku, no jedno je sigurno i tome nitko ne može proturiječiti – radi se o vrhunskom umjetničkom djelu koje će rijetko koga ostaviti ravnodušnim, prije svega zbog svoje srceparajuće priče i cijele audiovizualne strane, koje zaista udaraju na kreativnu i emotivnu stranu svakog igrača ili običnog spektatora, a takvo što je, priznat ćete, u moru današnjih bezmozgovnih robotskih blockbustera kakvima smo svakodnevno zatrpani, zaista pravo malo osvježenje.