Jedna od najkompleksnijih, najdinamičnijih i najzabavnijih strategija dočekala je konačnu završnicu u obliku trećeg djela StarCraft II trilogije: Legacy of the Void. Ono što je u početku bila priča o tri rase, u StarCraftu II postala je puno više od toga. Kada se prijetnja u obliku paloga boga Amona nadvija nad galaksijom, nitko više nije siguran. I dok se Terrani bore sa kime stignu, a Zerg bijesni po volji svoje kraljice što se još uvijek bori sa krizom identiteta, sudbina galaksije leži u rukama prvorođenih (Protoss) koji ni ne slute kakva ih budućnost čeka, dok se još bore za egzistenciju i povratak na rodni Aiur.

KAMPANJA

Prologue set misija nazvan Whispers of Oblivion, koliko god solidan bio, ipak se činio više kao dodatak na Heart of the Swarm nego potpuno novi dio igre. Na sreću, Legacy of the Void uistinu jest pravi nastavak, te se svježina osjeća već od prve misije. Počinje se snažno i u stilu. Jedan od posljednjih templara te izabrani vođa, Artanis sa posljednjim snagama Protossa svim silama provodi invaziju na Aiur! Da, prva misija koju igramo već je masivna bitka. Ako vas nije impresioniralo 200-ak Zergova u prošlom nastavku, možda će to ipak učiniti pune snage oklopnih gladijatora sa plamtećim oštricama popraćeni neprobojnim hodajućim tenkovima, samo-teleportirajućim lovcima te kolosalnim titanima što prže sve oko sebe. Ono što bi neki već vidjeli kao kraj priče, ovdje je samo početak te se napetost konstantno održava kako prolazimo kroz uistinu turbulentne situacije u očima Protossa. Samo da kažem nešto o drugoj ili trećoj misiji to bi već bio veliki spoiler. Zato neću prepričavati priču jer želim da je igrači iskuse sami te svatko tko nije da zaigra StarCraft II jer ova igra to zaslužuje.

Svako malo određena misija čini se kao da bi mogla biti posljednja. Sa obzirom da postoji veliki broj priča koje još od 1998. čekaju da se upotpune, to je i više nego dobra stvar. Najprije se borimo za Spear of Adun – velebni kapitalni brod Protossa, pa zatim uz njega kako nastavljamo dalje. Poseban je gušt boriti se, tražiti solucije, raditi nadogradnje, taktizirati kroz naizgled nepremostive prepreke, te nakon svega osvrnuti se malo na prošlost i vidjeti taj kontrast, kako smo se nekad mučili i jedva stali na kraj jednom ili dvoje hibrida, a sada im ravnopravno te konstantno pariramo iz misije u misiju. Pacing je izvrstan te se cijela priča doima kao luda vožnja u zabavnom parku sve do samog kraja. Stvari se konstantno odvijaju te su strukture misija slojevite i raznolike. Od “all-in” invazije gdje se igrač fokusira samo na akciju (mikro), preko vrlo različitih misija što se odvijaju oko uvjeta (tipa: Svako malo neprijatelj napada iz procjepa tvoju bazu, no nemaš previše vremena za braniti se jer treba razoriti kristale što ih čine jačima pa… snađi se!) do standardnih misija gdje se gradi baza, ekonomija i plan te potom kreće u borbu, no i takve imaju raznih “začina” što ih čine jedinstvenima.

Ono što je meni recimo najvažnije je “replay value”. Wings of Liberty je ovdje bio i ostao najbolji, sa najviše načina za preći istu misiju. Heart of the Swarm potpuno je zakazao na tome polju dok je Legacy puno bliže “Wingsima” iako nema odabira scenarija u kojem bi se odigrala određena misija, no zato su tu brojnji i teži achievementi. Istini na volju, pred kraj igre određeni scenariji kao i tipovi misija postaju predvidljivi i poznati međutim pitanje je koliko uistinu može još evoluirati žanr koji se, kako izgleda, nalazi na samome rubu egzistencije. Jednako tako, i priča pred kraj postaje predvidljiva, iako je kao i same misije i dalje prilično zabavna i dalje daje taj “epski osjećaj velike završnice”.

DOBRA PRIČA, LOŠA PRIČA I STVAR UKUSA

Unatoč tome što se StarCraft igra, izgleda i zvuči bolje nego ikada i dalje ima puno fanova što su žestoko ogorčeni određenim aspektima StarCrafta II. Zašto? Dok se prvi StarCraft dobrim djelom više činio kao znanstvena fantastika po smjeru priče, StarCraft II nekako je više nalik space fantasy žanru što je bilo  prilično evidentno u Wings of Liberty, te zacementirano u Heart of the Swarm. Dapače, to nije loša stvar (Star Wars je space fantasy), međutim to je žanr čije su najčešće boljke jedno-dimenzionalni likovi, jednosmjerne priče te rupe u logici što se javljaju ako pokušavamo vidjeti zbivanja iz različitih kuteva.

Iako jednostavna, priča u Legacy of the Void u globalu je odlična te čak sadrži neke suptilne detalje i reference što će ih samo fanovi primijetiti, međutim ipak isto tako naiđe tu i tamo određeni dijalog što izazove reakciju: “Ah čovječe. Ovo ti nije trebalo…”. Određeni dijalozi, većinom oni uvodni o osnovama gameplaya djeluju uvredljivo prema igračima govoreći im preočite stvari kao da su djeca, što je za igru sa oznakom 16+ uistinu nepotrebno. Nadalje, ne može karakteristika žanra biti izgovor za loše stvari u priči, ima tu mana i to se mora priznat. Nije najbolje napisano, ideje su tu, akcije i reakcije su na mjestu, no fali još sadržaja i dubine.

Trebali su unajmiti profesionalne pisce, no već godinama nam je očigledno da jednostavno to ne žele. Na sreću, momenti gdje je to očigledno doimaju se rijetkima i ni približno ne mogu pokvariti sveukupnu sliku. Primjerice, sjećate se Arcturusa Mengska u Wings of Liberty? Jednako tako, Amon, unatoč tome što je ozbiljna prijetnja i najvećim djelom tako se doima, razočaravajuće je jednodimenzionalan (kao zlikovac iz crtića, reklo bi se), međutim pozicija u koju je stavljen niti zahtjeva puno više stoga stvar funkcionira, te je primjetno u rijetkim situacijama.

Najveća razlika gdje možemo pričati o ukusima jesu perspektive. Neki se bune na “proročanstva” u priči, neki se bune jer im sama Protoss rasa nije po volji (dok meni primjerice najviše je smetala ljubavna priča između Raynora i Kerrigan kao i njezino “PMS” ponašanje u Heart of the Swarm, dok su zbivanja u Legacy of the Void nešto što sam najviše priželjkivao. Kao nekome tko je veliki fan Protoss rase te njihove mitologije mogu reći da sam prilično zadovoljan sveukupnom završnicom. Animirani dio priče prikazan je odlično, sa puno više kretnji i sadržaja te čak iznenađuje razvojem, posebno u ranom djelu kampanje. Dobrim djelom je sve što se može poželjeti: Turbulentne zgode i nezgode, eksplozivne akcije, šok i nevjerica, herojska djela, izljevi nostalgije… Sve je tu. Pokazala se snaga, pokazao se pravi duh Protossa što je uostalom bila bit ove kampanje dok cijela ta situacija oko bogova i kraja svijeta gromovito, ali prigodno čini puni krug te pridonosi dinamičnom kraju ere.

TEHNIKALIJE I AUDIO-VIZUALI

Unatoč tome što je engine pet godina star, vrlo je fleksibilan te i dalje igra uspijeva izgledati odlično. Ingame animacije su vrhunski napravljene, te su se jako približile CGI animacijama. Doduše, odavde dolaze malo veći hardverski zahtjevi od HOTS-a i poprilično veći od WOL-a, no s obzirom na rezultate mora se priznati da su itekako opravdani. Igra je još uvijek prilično pristupačna mainstream, low-end mašinama te čak i na nižim postavkama djeluje primamljivo. To je ona kvalitetna “Silueta” filozofija kod Blizzarda. Dodajmo tome činjenicu da radi na svemu od Windowsa 10 do XP-a i Mac OS X-a i očigledno je da Blizzard zna kako svaku igru napraviti uspješnom. Gameplay, dizajn i pristupačnost – to je filozofija game developmenta što zlata vrijedi, no ipak malo tko je još od doba Dooma i id Sofwarea primjenjuje.

Zvučna podloga je vrhunska te i dalje svaki klik ima svoj karakter i reakciju dok su voice-overi jednako tako odlično izvedeni. Što se soundtracka tiče, kako su Wings of Liberty i Heart of the Swarm imali sjajnih skladbi što im služe na čast, tako ih ima i Legacy of the Void. Iako su napravljene vrlo ziheraški, iznimno su kvalitetne te daju posebnu notu dinamičnim animacijama kao i napetim trenucima u samim misijama, što također odlično se prenosi i u multiplayer. Neki bi mogli reći da je previše klasično i da je moglo još kreativnije i dinamičnije, sa čime se slažem, međutim to je i djelom stvar ukusa. Jedina prava zamjerka mogla bi biti da nije dovoljno “mistično Protosska” kao što je to bio slučaj u StarCraftu 1 i Brood Waru, jer radi se uglavnom o tipičnoj “space fantasy” zvučnoj podlozi, što je opet odlično za StarCraft II u globalu (pošto se doima kao da se odnosi na čitavu trilogiju), no ne nužno i po pitanju single player imerzije.

CO-OP MISIJE

Kooperativne misije su prilično zabavne. Iako se primijeti kako nije fokusirano i produkcijom jako kao kampanja možda to nije ni bit, isto kao što se ne može uspoređivati niti sa frenetičnim adrenalinskim natjecanjem u vatrama kompetitivnog multiplayera. Cilj ovog moda je upravo to, da bude zlatna sredina između ta dva glavna načina igranja.

Dakle, igra se sa nasumičnim partnerom sa druge strane Battleneta ili pridruženim prijateljem protiv AI-a, no tu su razni ciljevi za postići u misiji te mogućnosti i bonusi koje svaki igrač za svoju klasu otključava XP bodovima što malo podsjeća na RPG-ovski štih WarCrafta (ili Warhammer 40k, Dawn of War  II, ako ćemo po novijim standardima). Prvotni naziv moda bio je Allied Commanders te trenutno možemo igrati pod vodstvom Raynora, Swanna, Kerrigan, Zagare te Artanisa i Vorazun. Dva predstavnika svake rase i šest različitih načina igranja. Scenariji, misije i leveli su vrlo različiti, međutim nema ih puno. Očekujemo i nadamo se dodatnim sadržajima u budućnosti.

ARCHON

Što se Archon moda tiče, ovdje ću morati argumentirati izjave iz Blizzarda ne bi li dočarao pravo lice tog moda. U Archonu dvoje igrača igraju zajedno kao jedan, te ukoliko se uigraju, jedan može biti fokusiran samo na mikromenadžment (odnosno kretnje i borbe) dok se drugi može baviti makromenadžmentom, znači građenjem ekonomije i jedinica. Uigrani parovi mogli bi donijeti vrhunske mečeve nalik onima kod profesionalnih StarCraft igrača, no isto tako puno je načina na koje taj mod može postati apsolutni nered ukoliko partneri nisu sinkronizirani te je istina suprotna Blizzardovim argumentima: Archon nije najbolji uvod za kompetitivni multiplayer. Prvenstveno zbog činjenice što ukoliko netko želi biti kompetitivan – mora naučiti samostalno “stajati na obje noge”, dok ovaj mod nudi nešto upravo suprotno. Vrlo je interesantan, još više zahtjevan te može biti zabavan i donijeti iznenađujuće rezultate (mečeve), međutim to je to.

NOVO DOBA ZA E-SPORT STARCRAFT II

Kako god nova bila kampanja, najveća promjena dolazi za kompetitivni multiplayer. Protoss rasa je doživjela drastične promjene te podsjeća na stare dane iz Brood Wara kada bili su na glasu kao najteža rasa za igranje. U StarCraftu II to možda još nije slučaj, međutim puno veći naglasak je na mikromenadžmentu. Dok su novosti poput prerađenog Chrono Boosta, Distruptora, Adepta i Pylon Canona teže za primjenjivati, sa druge strane nagrađuju sa više efektivnosti i fleksibilnosti ukoliko ih se usavrši. Također, drastično sporiji Warp In unit zahtjeva više planiranja i pametnog igranja, stoga stari pokušaji refleksnog warpanja u zadnji čas, bilo defanzivno ili ofensivno, neće više uspijevati. Iako sam bio skeptičan, jer težak je to nerf bio za doživjeti, definitivno podržavam svaki pokušaj suzbijanja “mozak na pašu” rush taktika i veći naglasak na strategiji u žanru. Kao šećer na kraju, Carrieri su postali fleksibilniji jer mogu pustiti Interceptore da se bore do kraja, dok oni svojim putem nastavljaju dalje.

Terrani su dobili Liberatora, ranu leteću jedinicu koja zna biti iznimno korisna, međutim (kao što je to slučaj i kod Adepta) treba ju itekako dobro znati koristiti budući da se lako zeznuti i ostati bez nje. Reaperi su upravo postali fleksibilniji i efektivniji zahvaljujući dodatku mina – Hit and Run! Siege Drop izmjena je nešto oko čega je javnost podjeljena jer čini se prejako, no nesumnjivo će pridonijeti dinamičnosti mečeva, jednako kao i Banshee speed upgrade te tactical jump kod Battlecruisera. Cyclone je uglavnom nepromijenjen, no i dalje itekako efektivan i zabavan za koristiti.

U zergovskom kampu iz slavnih dana Brood Wara vraća se Lurker da unese kaos u linije neopreznog protivnika. Swarm Host sada pušta Locuste što lete, dok Corruptor sada može i razoriti građevine svojom kiselinom. Ravager dolazi kao idealna rana jedinica za razbijanje forcefieldova te prebacivanja projektila preko prepreka što samo po sebi čini iznimne taktičke prednosti.

Wing of Libery pokazao je potencijal, Heart of the Swarm pridonio je na detaljima i kompleksnosti dok Legacy of the Void kompletno prerađuje cijeli koncept. Iako sam znao što slijedi, moram priznati da sam i sam se našao iznenađenim jer novi ritam ne dozvoljava više pauze za predah. Nema više zagrijavanja po tipkovnici i ispijanja soka dok se čeka da se prvi pylon/gateway/core izgradi sad su tu duplo brži start, brža potrošnja minerala te naglasak na akciji i konstantnom traženju novih resursa. Također, tu su sada i automatski online dnevni turniri (čiji se trofeji ponosno ističu na game profilu) kao i potpuno novo, uglavnom bolje sučelje. Ovo je stari StarCraft II na steroidima. Koliko god da je prostora za usavršavanje bilo dosada (takozvani “Skill Ceiling”) Legacy of the Void uzdigao ga je još više te zacementirao StarCraft II kao najzahtjevniji E-Sport današnjice te u godinama što slijede.

PRAVI UVOD U MULTIPLAYER

Sa obzirom da je Legacy of the Void kompleksniji i dinamičniji, ne čini li ga to i manje pristupačnim? Ne nužno, jer puno je više mogućnosti za usavršavanje te razni modovi ojačati će igrača na zabavan način. Također, sam Ladder doživio je velike promjene: kontroverzni “MMR Decay” (najveći razlog zašto Gold igrač na primjer susreće Mastera) konačno je stvar prošlosti te poboljšani matchmaking trebao bi garantirati “fer partije”. Naravno da StarCraft nije za svakoga, ali to nije ni Dark Souls niti bi trebao biti. Oni koji vole izazove, koji vole taktiziranje i dinamičan, detaljan gameplay voljeti će i Legacy of the Void, koji čak je pristupačniji novim igračima više nego prije. Ukoliko netko želi bolje igrati StarCraft te se razvijati, jednostavno nema drugog načina nego ponajprije upaliti “Versus AI” ili “Custom” u multiplayer kategoriji i vježbati sve dok se osjeća spremnim te onda krenuti sa Unranked ili Ranked modom, odnosno Ladderom. Igranje 1v1 mečeva na multiplayer mapama je jedino što će vas uistinu pripremiti za multiplayer. Kada počnete redovito pobjeđivati Very Hard AI, tada možete početi razmišljati o kompetitivnom ladderu.

To što Blizzard govori više je stvar marketinga. Nekada su govorili da je i kampanja dobra priprema igrača za multiplayer, što je apsolutni apsurd. Istina, Legacy of the Void kampanja, na normal težini zapravo i ima interaktivni tutorial usađen u misije ne bi li igrača upoznala sa osnovama, međutim, u svakom slučaju daljnji trening prije skoka na ladder je striktno obavezan. Kompletno drukčija paleta jedinica, ciljevi i vrste sukoba te najvažnije – mehanika, prije će usaditi igraču pogrešne iluzije te očekivanja nego li ga pripremiti za stvarnost kompetitivnog StarCrafta.

ENDGAME

I tako, priči što je započela davne 1998. došao je kraj. Da li se isplatilo? Za one koji su uživali u svakom dosadašnjem izdanju – definitivno. Oni što su malo kritičniji primijetiti će da niti ovaj dio nije savršen, no čak i oni će “zaglaviti” u jednom od mnogih modova što ih ova igra nudi. Ja kao Protoss čekao sam na ovo još od 1999. i toliko dugo čekanje jedino bi čista desetka mogla u potpunosti opravdati. Unatoč tome svakako sam zadovoljan onime što Legacy of the Void donosi. Iako ima svojih mana, Legacy of the Void sasvim pristojno stavlja točku na i, čime zaokružuje StarCraft II kao cjelinu dok istodobno otvara i vrata budućnosti. Ono što bi mnogi shvatili kao kraj, zapravo je novi početak.

StarCraft II ovime postaje daleko uzbudljiviji i dinamičniji E-Sport za gledanje, što će značiti da definitivno došao je kraj legendarnim rekorderima od mečeva gdje se igralo po sat vremena do čak i tri sata – ako je to što moramo žrtvovati ne bi li SC2 postao bolji E-Sport onda neka bude.

Osim za E-Sport perspektivu, još sadržaja stizati će u obliku portreta, animacija, skinova, Arcade igara (na kojima će mladi developeri moći zaraditi koju kintu), co-op commandera i misija te novih mini singleplayer kampanja kao što je Nova: Covert Ops (15$).

Gledali na njega kao peti nastavak StarCrafta, treći (u StarCraft II trilogiji) ili kao igru za sebe, Legacy of the Void solidno stoji u svakom slučaju. Kada uzmemo u obzir smanjenu cijenu u odnosu na prijašnje, to što je standalone igra može biti samo dobra stvar. Međutim, s obzirom da čitava trilogija dođe 60$ što je cijena jedne igre današnjeg pohlepnog izdavača, vrijednost svega što se dobije u ta tri djela je uistinu pozamašna te iskrena preporuka svima koji još ne posjeduju StarCraft II.

Da li je ovo posljednji veliki RTS? Moguće, međutim ne bi rekao da je budućnost tako crna. Zasada možemo odahnuti jer novog šampiona imamo što trajati će godinama, ako ne i čitavo desetljeće nalik starijem uzoru. Trilogija je možda gotova, no najbolji trenuci tek slijede.

Hvala ekipi iz Videotopa na ustupljenoj igri.