Lost Planet 3 (kao što naziv govori) treći je nastavak ovog serijala, no ovo nije sequel, već prequel prvih dvaju igara. Čini se kako developeri u nedostatku originalnijih ideja treće nastavke izbacuju sve više u vidu prequela. Uglavnom, radnja ove igre odvija se oko 50 godina prije originalnih dvaju nastavaka, a ovdje uskačete u zimske čizme Jamesa Peytona, običnog nam bauštelca koji radom za (kasnije će se pokazati ne baš “čistu”) NEVEC korporaciju pokušava prehraniti i osigurati svoju porodicu na zemlji. Odmah ću napomenuti kako je glavni lik, tj. James iliti Jim izvrsno interpretiran i razrađen, kao uostalom i većina važnijih likova u igri. Također, sama priča i dijalozi su jedni od svjetlijih dijelova ove igre i u tom segmentu treba pohvaliti barem taj dio razvojnog tima.

Akridi ovoga puta napadaju u velikom broju

A priča ide ovako nekako… Draga nam je Zemlja pred ogromnom energetskom krizom, resursi su oskudni, a budućnost čovječanstva je neizvjesna. NEVEC korporacija odlučuje poslati prvi val doseljenika na daleku planet E.D.N. III i istražiti njeno obilje toplinskom energijom kako bi se utvrdilo da li to može pomoći spasiti ljudski rod. No, čim se spustite na E.D.N. III, postaje očito kako ova nevina priča nije sasvim točna. Peyton se čini kao neka vrsta križanca između bauštelca, mehaničara i kauboja, a također, nevjerojatno sliči Nicolasu Cageu.

Naravno, na planeti vas dočekuju ogromne količine Akrids insekata koji gmižu okolo u pseudo otvorenom svjetskom okruženju. No, unatoč pokušaju stvaranja pravog sandbox horrora, puno toga se izgleda žrtvovalo u samom procesu. Za početak, Lost Planet 3 djeluje više kao jeftina kopija Dead Space igre nego stvarni dio serijala Lost Planet. Osjeti se ideja koju su imali u Spark Unlimitedu, no završili su sa neuspjelim hororom koji pruža dosta “jeftin” osjećaj, a ne neku nezaboravnu atmosferu. Jedan od najvećih problema je činjenica da su mnogi popratni elementi poput neprijatelja pre-renderirani i zapravo nema nikakve interakcije s njima. Ovo je izuzetno iritantno u situacijama gdje se neprijatelj pojavljuje u daljini, vi ga punite mecima, ali mu zapravo ne možete ništa dok god on ne napravi ono zbog čega je tamo trenutno. Tek nakon toga može umrijeti. Pomalo smiješno i neshvatljivo za današnje vrijeme.

Tko je igrao Lost Planet, zna da su toplinska mjesta slabe točke protivnika

No, sama prezentacija nije jedini problem. Lost Planet 3 ima tonu mehaničkih problema, prije svega, odvratno loš sandbox element. Postoji preočit koridor koji vodi do svake misije sa nekoliko baza u koje se možete vratiti, a bilo kakvo samostalno pretraživanje mape je zamorno i nepotrebno. Visual Objective Marker je kriminalno loš i više od 50% puta će vas odvesti negdje gdje ste već bili, u neki glupi kut ili na potpuno pogrešan dio mape.

Borba je prilično jednostavna i zapravo je pravo umijeće poginuti u ovoj igri. Naravno, ako ne računamo određene bugove. Kada ste “on-foot”, količina akcije je respektabilna tako da ste neprestano u pokretu i pucate na sve živo i neživo, no sve izgleda prilično generično i nezanimljivo, sa oružjima koja ne donose ništa interesantno i s izuzetno lošim AI-em. U igri postoje i mechovi (odnosno RIG-ovi) koje koristite. Mech borba je zanimljivija, barem u početku. Budući da je to komad rudarske opreme a ne vojni robot, RIG se oslanja gotovo isključivo na melee borbu protiv masivnih čudovišnih Akrid rakova. Pacific Rim anyone?! Ipak, borba je prilično pasivna, pošto se najvećim dijelom svodi na čekanje neprijateljskih napada i kontriranje pomoću “dodge” gumba, koji vam pruža mogućnost “dodge” animacije sa gotovo svakim neprijateljem, gdje dotični otkrivaju svoje ogromne narančaste ranjive točke čekajući da ih upravo tu pogodite. Za nekoliko mini bossova to je u redu, ali kad svakog neprijatelja možete prizemljiti na isti način, nakon nekog vremena gubi se smisao. Miješanje dva načina borbe ima potencijala, ali se to rijetko ostvaruje zbog lošeg dizajna levela koji nas zapravo tjera na jednu ILI drugu vrstu borbe. Samo jedna borba, u kojoj morate koristiti Mech i trčati “on-foot” kako bi otkrili neprijateljevu slabu točku je donekle originalna i prilično zanimljiva.

Novi Lost Planet donosi velike mechove

Zgodna ideja je bila i ta da je cjelokupan HUD povezan s Jimovim mechom, pa ako ste dovoljno daleko od njega, većina vaših podataka na zaslonu nestaje, uključujući i preostalo streljivo. No kako se možda i 70% igre odvija kada ste dosta daleko od vašeg mecha većinu vremena nemate pojma koliko metaka vam je preostalo, dok u isto vrijeme protivnici samo upijaju olovo.

Da se vratimo na navedene bugove koji imaju veću mogućnost skupljanja killova od očajnog AI-a. Igra ih je puna. Npr., umjesto iskakanja iz mecha, ostao sam zaključan unutra i umro. Ne znam kako ni zašto. Nekoliko puta. Inače u igri postoji nevidljivi zid koji sprječava padanje s litica. Heh, ne baš uvijek. (?!?) Također, za neke stijene se možete zakačiti kukom, a za neke ne. Ali vizualne razlike među njima nema. Jednostavno svaki put morate pokušati, a to s vremenom postaje stvarno zamorno.

Multiplayer kao adut

Multiplayer je donekle svijetla točka Lost Planeta 3, ali zapravo ne nudi ništa što nismo vidjeli i prije. U moru tipičnih 5 na 5 multiplayer modova na 6 mapa, tu je i horde-mode koji se zove Akrid Survival. Ukratko, igra počinje kao tipični horde-mode sa dvije ekipe (jedna protiv druge), no u jednom trenu se mapa otvara i omogućava borbu između tima, te ubacuje Akrid u sredinu kako bi začinili iskustvo. Recimo da ovo zna biti prilično zanimljivo i napeto.

Napucavanje je veoma lagano i prava je umjestnost poginuti

Lost Planet 3 ima respektabilnu priču i prilično dobro razrađen glavni lik. Također, određena raznolikost borbe je obećavala, ali sam gameplay i način na koji je igra i borba zamišljena dosta ograničava sve te mogućnosti. Uskakanje u mech i melee borba u kombinaciji sa on-foot pucanjem razlikuje ovu igru od ostatka generičnih TPS-ova, ali ogromna količina bugova, loš dizajn levela i očajan AI pokopali su ovaj naslov.