Square Enix, koji je svoju slavu tijekom devedesetih stekao uglavnom zahvaljujući brojnim JRPG hitovima, oformio je prije nekoliko godina Tokyo RPG Factory, svoj novi interni razvojni tim čiji je glavni zadatak razvoj old school JRPG igara inspiriranih velikim klasicima žanra. Prvi projekt Tokyo RPG Factoryja, retro JRPG I am Setsuna, postigao je priličan uspjeh, što je bilo dovoljno da Square Enix ovom razvojnom timu da zeleno svjetlo za novi, drugi po redu naslov. Tako je nastao Lost Sphear, novi JRPG i spiritualni nasljednik upravo spomenute I am Setsune, koji svoju inspiraciju crpi iz najvećih klasika žanra devedesetih godina prošlog stoljeća, no je li se igranje na kartu nostalgije ovaj put u konačnici i isplatilo?

Kad nostalgija zakuca na vrata

Lost Sphear je klasično JRPG igraće iskustvo koje svoje uzore pronalazi u klasicima kao što su Chrono Trigger, Final Fantasy VI, Xenogears ali i gore spomenuta I am Setsuna. U pitanju je klasični JRPG koji donosi pomalo isklišeiziranu, predivljivu ali u isto vrijeme i zanimljivu bajkovitu JRPG priču koja je osmišljena da igrače zadrži 30 ili više sati ispred ekrana.

Naime, priča Lost Spheara prati glavnog protagonista, dječaka Kanatu koji zajedno sa svojim prijateljima iz sirotišta pokušava otkriti misteriju bijele izmaglice koja pred sobom guta gradove i njhove stanovnike. Nakon što i njihov rodni grad doživi istu sudbinu, Kanata otkriva da može materijalizirati sjećanja i na taj način vraćati „izgubljene u magli“ te zajedno sa svojim prijateljima kreće u spasavanje svijeta, boreći se protiv misteriozne izmaglice skupljanjem sjećanja.

Lost Sphear nije prva igra koja se bavi skupljanjem sjećanja

Upravo je priča Lost Spheara, ma koliko na momente bila interesantna, prvi dokaz „igranja na sigurno“ razvojnog tima, pa tako nas tijekom naše avanture očekuju manje-više već viđene situacije i klasični i pomalo stereotipni likovi kakve svakodnevno srećemo u hrpetini generičnih ostvarenja. Ideja o skupljanju sjećanja zvuči zanimljivo, no nije baš da je već nismo vidjeli i to još u znatno boljoj formi (Ni No Kuni, Lost Odyssey) i mišljenja sam da je ekipa iz Tokyo RPG Factoryja definitivno morala učiniti više na tom polju. Slična situacija je i sa samim gameplayem…

Klasična old school JRPG nota izbija iz Lost Spheara na svakom koraku, a situacija nije ništa drukčija ni kada je u pitanju gameplay. Tu je tek posebno izražen miks svega i svačega što smo dosad viđali u klasičnim uzorima kojima Lost Sphear teži – počevši od klasične družine likova, preko stereotipnih questova (kod kojih dominiraju uvijek iritantni „fetch“ questovi koji od nas zahtjevaju da idemo s kraja na kraj mape kako bismo nešto odnijeli, donijeli ili učinili) i razgovora s NPC-jevima pa sve do borbe koja je doduše, vjerojatno i najsnažnija karika cijele igre.

Šetnja ulicama brojnih lokacija i razgovor s NPC-ovima, sastavni su dio igre…

Lost Sphear krasi prilično kompleksan ATB (Active Time Battle) borbeni sustav najsličniji onome  iz Chrono Triggera i I am Setsune, doduše s nekoliko korisnih tweakova koji su ga učinili još boljim, još zanimljivijim ali i kompliciranijim, prvenstveno zbog dodatne doze takticiranja. Naime, svaki od likova ima unikatne poteze, sposobnosti i oružje, zbog čega je od velikog značaja pravilan raspored likova tijekom svake borbe, ovisno o tome trebaju li nam u određenom trenutku napadači ili podrška. Nakon što odaberemo akciju (napad, korištenje nekog od skillova..), možemo kontrolirati lika koji je na potezu i kretati se po bojištu stvarajući na taj način sebi određene taktičke prednosti – tako na primjer, ukoliko se pozicioniramo između nekoliko protivničkih likova, istima istovremeno možemo načiniti štetu, no isto tako možemo i pogriješiti pa svoje likove poštimati protivniku na „servis“ pa da nam protivnik jednim udarcem sredi sve likove. Ovo se osobno odnosi na borbe s bossevima, koji su jako izazovni prvenstveno jer igraju „prljavo“ ali zahvaljujući lošem balansu, zbog čega nas često mogu koštati živaca i vremena (primjerice, zna se dogoditi da boss ima prvi napad i da cijelu družinu već prvim potezom unesreći – ili instantno ubije likove ili ih teško rani svojim supernapadom, samo jer je prvi imao priliku napasti, a mi mu još pri tome cijelu družinu stavili na dohvat ruke).

S Mechovima sve je lakše – svaki od likova ima svoj Vulcosuit

Kada je u pitanju borba, vrijedi spomenuti i to da svaki od likova ima i svoj Vulcosuit – svojevrsno mech odijelo koje ima znatno jače i korisnije napade i izdržljivost, a koje troši posebne VC poene, no zato nam omogućuje sinkronizrane i znatno jače napade u kojima sudjeluje više naših boraca, što zna biti vrlo korisno u boss fajtovima. Sličnu prednost prilikom borbe daju nam i „momentum“ potezi, koji zapravo predstavljaju određene speciale, a koje možemo koristiti nakon što nam se napuni momentum skala, čineći protivniku znatno više štete.

S Momentumom do lakšeg trijumfa

Sve u svemu, Lost Sphear na polju gameplaya nudi već viđene elemente koji funkcioniraju poprilično dobro. Borba u igri definitivno predstavlja njenu najjaču kariku, no ipak bilo bi lijepo da su se autori dosjetili ubaciti znatno više questova i sidequestova koji bi naše lutanje po mapama i otkrivanje novih, dosta sličnih lokacija, učinili znatno zanimljivijim.

Little too much retro?

Za vrijeme našeg igranja Lost Spheara, riječ „retro“ je prva i jedina koja će nam konstantno biti na umu. To bi u neku ruku i bilo ok, da su se autori barem malo više potrudili oko produkcijske strane igre.

Naime, Lost Sphear pokreće Unity engine, no budući da se radi o ostvarenju s jasno naglašenim retro prizvukom i dizajnom, uzevši pri tome u obzir da smo Unity u više navrata vidjeli u mnogo mnogo boljoj izvedbi, nemoguće je ne oteti se dojmu da je ekipa iz Tokyo RPG Factoryja tehničko – produkcijskom segmentu igre pristupila prilično aljkavo – jedna je stvar dizajnu igre pristupiti s ciljem postizanja homagea 16-bitnim RPG klasicima, no druga je stvar jasno ne potruditi se prilikom dizajniranja lokacija koje u igri izgledaju kao da su nasumično generirane čineći cjelokupni svijet u igri siromašnim i neinspirativnim, a zbog svega toga Lost Sphear više izgleda kao HD remaster nekog retro ostvarenja nego originalna igra izašla 2018. godine.  Stvar donekle izvlači lijep i emotivan soundtrack, no zaista je nemoguće ne pomisliti koliko bi Lost Sphear bio bolji da nam je isporučio originalniji i dotjeraniji sadržaj.

Kada je u pitanju dizajn i kompletan tehnički aspekt, Lost Sphear je prilično neinspirativan naslov

Kriza identiteta

Ekipa iz Tokyo RPG Factoryja s Lost Sphearom je u neku ruku igrala na sigurno, no od silne želje da od njega stvori homage najvećim legendama žanra, zaboravila mu je udahnuti i određenu dozu originalnosti, a čušpajz koji je nastao zahvaljujući neinspirativnom dizajnu i neiskorištenosti tehničkog potencijala te stapanjem i posudbom ključnih elemenata iz dobrog dijela spomenutih klasika, ma koliko većina istih dobro funkcionirala, doveo je do svojevrsne krize identiteta igre koja nema gotovo ništa svoje i to je svakako najveći razlog zašto Lost Sphear neće izroniti iz dubokog mora prosječnosti. Lost Sphear će možda privući određenu skupinu retro nostalgičara i ponekog radoznalog igrača koji je, eto, u više navrata slušao i čitao o Chrono Triggeru i sličnim naslovima ali iste nije imao priliku zaigrati, no nažalost, vjerojatno će vrlo brzo potonuti u zaborav, gdje će se pridružiti brojnim sličnim naslovima kojima nedostatak originalnosti i smjelosti nije dozvolio da u potpunosti zablistaju.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.