Pustinja, prljavština, praznina, samoća i miris oktana…uz gameplay koji stvara ovisnost. Sve nabrojano je Mad Max koji je očigledno inspiriran istoimenim filmskim svijetom od kojeg smo iskreno govoreći očekivali još jednu smetlarsku transformaciju u igru s filmskom licencom. Oh, kako smo se samo prevarili. No, prije nego napadnemo ovaj Magnum Opus od igre, ajmo se prisjetiti klasika i kultnog filma koji je započeo sve. Bilo je to godine (čak dve prije nego se potpisnik ovih redova rodio) 1979-te, George Miller je pustio svoje oktansko čudovište na filmska platna i vinuo Mel Gibsona u besmrtnost. Sirovost (i surovost) te jednostavnost koja krasi originalni Mad Max film nije nadmašena niti postignuta niti u jednom filmu ceste do danas i predstavlja pravu poslasticu svakom fanu žanra.

Novi nastavak koji nas je dočekao ove godine uz svu svoju spektakularnost (zaista jest fantastičan film) po mom skromnom mišljenju nije niti do koljena originalu. Premda Mad Max u igraćoj formi odlazi dublje u nepoznata zbivanja wastelanda nego bilo kojih od filmskih prethodnika (predložaka), teško je naći neku veliku zamjerku po pitanju transformacije iz filma u igru. Trud i ljubav developera prema filmovima je očigledna na svakom koraku igre i upravo je to najveći adut igraće verzije Mad Maxa.

I’m a fuel injected suicide machine!

Sam početak Mad Maxa nas baca u svijet prezentiran na isti način kao što je to napravio i posljednji film (Fury Road), zajedno sa svim oktanski prljavim monolozima te grotesknim nakazama koje obitavaju pustopoljinu wastelanda. Ako ste poput nas čekali igru koja će napokon imati sirovost Mad Max: Road Warrior svijeta, onda je vašem (i našem) čekanju kraj definitivno došao. Sav očaj, nemoć, surovost koju je nastavak originala (i Fury Road kasnije) prikazao je tu na stereoidima. Raštrkana naselja/utvrde koje smo imali prilike vidjeti u filmovima su tu i predstavljaju fokus igre.

…divljaštvo u svom najboljem ruhu je najtočniji opis Mad Max igre.

Možda bi sve to najlakše bilo usporediti s Far Cry i Assassins Creed serijalom. Imamo mapu koja se otkriva kako napredujemo (ili bauljamo), imamo točke na mapi koje kada “osvojimo” ili aktiviramo nam otvaraju ostale točke od interesa na istoj. U suštini jezgra open worlda je posudila par elemenata od uspješnih i etabliranih serijala te implementirana na način da bude uvjerljiva za svijet u kojem se nalazimo. Sve u svemu, s posuđivanjem od drugih igara nemamo nikakvih problema ako je isto uspješno odrađeno, a to je definitivno slučaj ovdje.

…Scabrous Scrotus gadan ‘ko ćaća mu.

Što se tiče same priče igre i njenog smisla, moramo reći da je priča skoro pa nepostojeća (ne na nikakav kvalitetan način) pa samim time ni nema smisla pretjeranog. Naravno, ovo je kada se sve uzme u obzir i najveći plus igri, jer nas baca u ogavan svijet bez ikakve smislene svrhe i traži od nas da preživimo. Iskreno Mad Max je igriv u količini stotina sati bez praćenja glavne priče. Dosta se kolega ne slaže sa mnom u u procjeni da je Mad Max jednako zarazan kao Diablo. Pri tome mislim na zaraznost otkrivanja mape, svakog njenog kutka i tajne. Priča tako počinje s Maxovom borbom s sinom Immortan Joea (Fury Road) koji nosi jednako spektakularno ogavno ime Scabrous Scrotus. Tik nakon ovog sukoba, Max nam postaje dostupan za upravljanje i tumaranje pustopoljinom. I igra počinje.

If you can’t fix what’s broken, you’ll, uh… you’ll go insane.

Nakon gubitka našeg voljenog V8, upoznajete najveću zvijezdu igre imena Chumbucket, uz čiju ćete pomoć stvoriti oktansko čudovište imena Magnum Opus te zagospodariti wastelandom. Na našem putu skupljanja dijelova za Opus nalaze se razni ljudi raznih motiva te za naše usluge nude upravo ono što nam treba, a to su dijelovi (scraps). Napredak kroz igru je opet jedan gaming klišej u kojem se niže nepregledni niz copy/paste misija u obliku “donesi mi tri mrkve, ja ti dam quest checkmark“.

…eksplozija ne manjka, za razliku od suvisle priče.

Nakon svake misije dobijemo određeni broj scrapsa kako bismo nadogradili Maxa i njegove fighting (ne)sposobnosti, nadogradili naš auto a sve u svrhu kako bismo dosegnuli oktansko božanski status Magnum Opusa. No, bez obzira na već tristotisućiti put viđen mission segment i zaista nemaštovit pristup, pravi gušt ove igre se krije u vožnji, borbi i (pre)okretanju svakog kamenčića/olupine svega što se krije u otvorenom svijetu. Možda i ova rečenica zvuči kao klišej (kao i mission progress Maxa), no to zaista jeste tako.

…Maxa kao i auto, možemo “poboljšati” u performansama.

Uistinu je teško opisati gušt tumaranja wastelandom bez nekog pretjeranog cilja, raidati konvoje, “čupati” ljude iz vozačkog sjedala uz pomoć harpuna. Vjerujte nam na riječ kada kažemo da se dugo nismo ovako guštali u car combatu (pogotovo jer je zadnji Twisted Metal bio osrednji u najbolju ruku).

My name is Max. My world is fire. And blood.

Najlošiji dio (uz nedostatak priče) jest u biti “pješački” u kojem (opet) imamo posuđen combat iz Arkham serijala (isto Warner Brothers) koji je je tek nakon par patcheva postao element gameplaya kojeg možemo tolerirati. Svi koji su igrali spomenuti Arkham serijal će se u quicktime borbi osjećati kao doma, no ono što će ih (i nas je) živcirati ponekad do iznemoglosti jest ponekad nejasna i trzava kamera uz čiju (ne)pomoć nismo u mogućnosti vidjeti od kuda nam prijetnja dolazi. Začudo, ovi ‘rđavi elementi u gameplayu daju još jedan šarm u svom tom očajnom svijetu u kojem se nalazimo i čini borbe ponekad kaotičnim i nepredvidivim.

…šiljenje u Batman stilu nikad ne dosadi, osim kad nas kamera “napadne”.

Za preživljavanje u wastelandu nam treba hrana i voda koje nalazimo na ponekad najčudnijim mjestima u igri pa smo se tako često znali najesti crva iz wc školjke. Proteini su proteini! Vodu nalazimo isto tako razbacanu po “tacnama” ili slavinama u postajama, nastambama. Ali, najbitnija stvar u Mad Maxu je pogađate…gorivo. Kako je u filmu gorivo zajedno s vodom iznimno rijetko, minus igri ide jer gorivo zaista možemo naći skoro na svakom koraku te ćemo rijetko ostati bez istog. Vjerujemo da je ova odluka donesena od strane developera kako zaista nebismo pošandrcali u svom tom sivilu hodajući pješice s praznim kanisterom (iako se i to zna desiti). Tako je Max što se tiče gameplaya jedan mix svega već viđenog do sada ali dovoljno dobro upakiranog da nam ne ide na živce.

Jimmy the Goose, larger than life and twice as ugly!

Što se definitivno za ovu igru ne može reći, barem ne ovaj dio o ružnoći. Mad Max je (uz dužno poštovanje ostalim igrama) audio/vizualno najatraktivnija igra nove generacije i predstavlja gušst za gledanje i slušanje. Ono što će vam natjerati suze na oči jestu prekrasne (i brutalno ubojite) pješčane oluje koje izgledaju toliko dobro da je ponekad teško povjerovati da se nalazimo u igri a ne u nekoj animaciji kojom ne upravljamo. Glatkoća odvijanja svega na našim ekranima je suludo dobra i često ostavlja bez daha. Razlike među konzolaškim verzijama su praktički nepostojeće što vidimo kao potvrdu da će novi Just Cause 3 biti izvanredan.

…u kojem god smjeru “bacimo” oko, pogled je spektakularan.

U Mad Maxu zaista nema mjesta raspravi da li je verzija za Playstation 4 ili Xbox One bolja (obe se vrte 1080p@30fps) dok je naravno PC verziju moguće “odvrnuti” i više, što ovisi dakako o mogućnostima mašinerije svakog pojedinog pripadnika samoprozvane master rase. Ukratko, ako ste vlasnik svih platformi na kojima je Max dostupan, što god odaberete, nećete fulati.

That there is Cundalini… and Cundalini wants his hand back!

A na kraju, igra bez kraja. Mad Max ima svoj end game, no ima i zavidan replay value jer i nakon mjesec dana bauljanja wastelandom nailazimo na nove stvari i dostizanje 100% “čišćenja” mape je dostižno ali zahtjeva vrijeme. Naravno, ovo će ovisiti isto tako i o pojedinom igraču, no naš savjet je da ako ste kroz igre poput Assassins Creed, Far Cry ili GTA samo “protrčali” kroz priču do kraja, onda Mad Max nije igra za vas jer, ruku na srce, nema neku posebno napetu niti dobru priču. Mad Max pruža adiktivan gameplay, spektakularni audio video doživljaj i sav onaj očaj te prljavštinu Mad Max svijeta.

Nadamo se kako ovo nije zadnja Mad Max igra, jer uz pokoji tweak na borbu i mission segment te bolju priču kao nit vodilju ovo je mogla biti igra godine bez konkurencije. Kao dodatni bonus, ako ste znali sve naslove odlomaka izrecitirati napamet, Mad Max je igra skrojena za vas.