Idemo redom: Čips (s paprikom i bez) je tu, kao i ostale grickalice. Cola, fanta, voda…, piće je uglavnom tu. Alkohola nema, ali nema veze. Pršut je narezan, soba pospremljena (barem donekle), prijatelji dolaze za 15 minuta… Samo još ne znam čime ću ljude zabaviti, ne možemo samo pijuckati vodu i tračati… Treba mi nešto, nešto što svako druženje s prijateljima čini zanimljivijim – igre! Nismo u prošlom stoljeću, ne mogu im izvaditi monopol. Mora biti ipak nešto posebno.Ne bilo kakva igra, već vrh društvenih igara za konzolu – Mario Party! Čim mudraci dođu, zabava će početi!

Gore navedeni slučaj nije toliko nestvaran. Mario Party se više puta kroz povijest dokazao kao odličan recept za druženje i zabavu. Prvi Mario Party je izašao 1999. godine za Nintendo 64. U idućih trinaest nastavaka (uključujući ovaj) malo se toga promijenilo. Igra je zadržala glavne elemente party igre i svoju jednostavnost koja ju je krasila od samih početaka. Princip igre je oduvijek bio jako jednostavan, do četiri lika iz Mario Bros. svijeta putuju po ploči (kakvu smo susretali u raznim društvenim igrama kao što je Čovječe ne ljuti se), bacajući kockice i prolazeći kroz različite mini-igre.

Jednostavno, ali opet zabavno 🙂

Te mini-igre u prosjeku traju manje od minute i osnovni su dio serijala. Razlikuju se po kontrolama, cilju, težini i faktoru sreće koji je „ugrađen“ u svaki nastavak. Većina zabave u ovoj igri se temelji upravo na sreći budući da su njeni glavni aspekti bacanje kockica, izvlačenje štapića ili pogađanje polja. Takve situacije, u pravom party okruženju sa više igrača, često će vas nasmijati, ali i naljutiti.

Ipak ne ovisi sve o sreći budući da će sve mini-igre zahtijevati od vas brze reakcije i vladanje često nepreciznim kontrolama.  Naime, u nekim se mini-igrama primjerice treba brzo mahati daljinskim lijevo/desno/gore/dolje. To Wii često ne prepozna, pa iako ste dobro mahnuli nećete dobiti bodove. Vjerojatno bi sve bilo bolje da igra ima Motion-Plus podršku, no budući da je napravljena za više igrača, Motion-plus adapteri bi poprilično udarili na džep kupca. Zbog toga, pretpostavljamo, nije potreban ni nunchuck. Iako su kontrole katkad neprecizne, o broju i raznolikosti mini-igara možemo reći samo riječi hvale. Ima preko 80 različitih mini-igara koje po premisi možemo lako povezati sa utrkama, pecanjem, skakanjem, brojanjem…(da nabrojimo samo par primjera).

Iako se većina svodi na brzo upiranje tipki i naginjanje daljinskog, mini-igre, u pravilu, ne sliče jedna drugoj. Nintendo se u nekim mini-igrama poslužio principom iz klasičnog Super Maria (Jump’n’Run), dok neke druge sliče igrama poput Doodle Jumpa. Ovisno o mini-igri, igra se „svatko protiv svakoga“, „2 na 2“ ili „jedan protiv svih“, što dodatno pridonosi raznolikosti. Ovisno s koliko prijatelja igrate, često mijenjanje modova igre poprima još zabavniji karakter. Nekakav oblik taktiziranja dobivamo u klasičnoj „dva na dva“ igri, tijekom koje se igrači trebaju dogovoriti kako će uspjeti zabiti gol, prestići ili čak „satrati“ protivnike, koji sjede jedan metar udaljeno od njih 😉

Igra je zadržala klasične modove. Kao glavni se ponovno ističe Party-mod, pored njega imamo zasebno igranje mini-igara, party mod za jednog igrača (forever alone L), te muzej i dodatne igre. Party mod je onaj klasični način igre praćen pričom, koja nije baš nešto posebno. Bowser je ponovno ukrao sve magične zvijezde i Mario ih uz pomoć svojih prijatelja mora vratiti. Tako prolazi kroz ukupno šest različitih ploča, a u svakoj se susreće s po dva glavna protivnika i to je zapravo to. Priča je ovdje zaista sporedni element, jer je igra namijenjena igranju u društvu radi zabave i svaki detalj više u priči bi vjerojatno pokvario igru.

Vesela družina u terencu…

Princip igre u story modu se kroz godine, sve do ovog nastavka, nije značajno mijenjao. U prijašnjim dijelovima se svaki igrač kretao zasebno po ploči. Svi igrači počinju s prvog polja, a kada dođe red na jednoga, isti baca kockicu i ovisno o broju kojeg dobije se kreće toliko polja unaprijed. Tako bacaju svi igrači redom, dok netko ne stigne do kraja ploče. To je stvaralo komplikacije i povećavalo faktor sreće. U kojem smislu? Pa, zvijezde koje se trebaju skupiti su se stvarale slučajno na bilo kojem mjestu na ploči, pa je sve u potpunosti ovisilo o sreći.

Svi za jednoga, a zapravo nitko za nikoga

U ovom nastavku se svi igrači kreću zajedno u jednom vozilu. Iako su svi u istom vozilu, jedan igrač baca kockicu i „upravlja“ njime, pa dobije svaku zvjezdicu i stvarčicu na koju ekipa naiđe tijekom njegove vožnje. Nakon što jedan igrač odvozi svoje red je na drugoga. Faktor sreće, o kojem smo pričali prije, se tu  ipak malo smanjio. Gotovo pa sve zvjezdice su unaprijed vidljive, kao i one crne koje oduzimaju zvjezdice koje ste dosad skupili. Ako se igrač nalazi nekoliko polja ispred „hrpe“ crnih zvijezda, on može lukavo iskoristi jedan od poklona koji dobije tijekom igre (kockice koje sadrže manje brojeve, primjerice od jedan do dva), pa time izbjeći crne zvijezde, a sljedećem igraču ih doslovno staviti pred nos. Pored kockica koje sadrže male brojeve ima i onih koje sadrže veće brojeve (do petnaest) koje su pogodne ako, primjerice, želimo preći veće udaljenosti do željenih zvijezda.

Onaj sretnik koji opali final attack…

Pored zanimljivog vozila, način glavne igre na ploči se dodatno promijenio i glede glavnih protivnika, kojih u prijašnjim nastavcima nije bilo, a sada se na svakoj ploči nalaze dva glavna protivnika (kao što su Bowser Jr., Wiggler, Cheep-Cheep, Buu Huu i drugi). Borbu protiv njih možemo zamisliti kao težu mini-igru u kojoj svi igrači zajedno napadaju tog jednog jakog neprijatelja, no istovremeno jedni drugima kradu bodove. Ovakve bitke znaju biti jako zanimljive i kreativne te razbijaju tijek igre – u pozitivnom smislu.

Nakon približno tridesetak minuta igre, ploči polako dolazi kraj. Zadnjih desetak polja (koja bi inače prešli u minuti) traju najduže, ima mnogo polja koja vas vraćaju unazad, mnogo zamki te dodatnih mini-igara. Jako često se dogodi da igrač koji je bio na zadnjem mjestu bude prvi u krajnjem poretku, jer se pred kraj vodeći „napadaju“ i oduzimaju im se zvjezdice koje se daju zadnjem. Poprilično je neobično kada, primjerice, promatrate prijatelja skoro sat vremena kako stalno gubi i na kraju vas prestigne… svakome smiješno osim vama.

Loše stvari u dobrom pakiranju

Jedan od glavnih nedostataka story moda, pa time i cijele igre, je prevelika „rupa“ između dvije mini-igre. One su prije bile ključne i igrale su se svakih pet minuta na ploči – ako ne i češće. Sada se zahvaljujući vozilu i novim poljima na mini-igru čeka i do petnaest minuta. To je zaista mnogo vremena, pogotovo ako se uzme u obzir da svaka mini-igra traje oko jednu minutu. Problem leži u tome što je vrijeme između dvije mini-igre najčešće ispunjeno bacanjem kockica i kretanjem. Ponekad uleti neko iznenađenje, no ovaj se nedostatak ne može opravdati. Ovaj mod jako brzo dosadi, a za društvo je najbolji ispao mod običnih mini-igara bez priče i ploče.  U kraćem vremenu ih se više uspije odigrati, što je ipak najvažnije.

Nintendo je ispunio svoj primarni cilj, stvaranje igre koja omogućuje neobavezno igranje za više igrača. Unatoč tome, brojne promjene su rezultirale smanjenjem privlačnosti party moda. Ako nam to sve dosadi, preostaje još mod s dodatnim sadržajem, tj. posebnim mini igrama. To je primjerice igranje nogometa „2 na 2“, kuglanje kornjačama ili  varijacije Tetrisa. Navedene mini-igre znaju katkad potrajati malo dulje, ali ne postaju dosadne.

Što se tiče grafike u igri, ona  je zaista sekundarni element, koji se i ne zamjećuje. Kao i sve u igri i animacije su lijepe, vesele i pune boja. Zvuk također nije ništa posebno. Melodije u pozadini su vesele, onakve kakve smo i navikli od raznih Mario igara. No većina izraza koje likovi govore se često ponavljaju što nakon nekog vremena jednostavno dosadi. Na tome se moglo još raditi. Ipak to nije strašno, ako pored vašeg glasnog smijeha čujete bilo kakve melodije igre tijekom igranja bit će dobro.

E gdje je sada tipka B?

Partyju je došao kraj…

Igra je, unatoč navedenim nedostacima, odlično odrađena. Zamišljena je kao igra koja se igra u društvu i nećete biti zadovoljni kada ju igrate sami – pa nemojte ni pokušavati.Radije uzmite neki Mario Bros. ili Mario Galaxy. Grafika i zvuk, kao i opcije i priča su solidni. Što se tiče modova igre, za svakoga ima ponešto, pa sami vidite koji vam najviše odgovara. Ako izaberete pravi mod, zabava zasigurno neće izostati – za to su zaslužne ukupno 82 mini-igre i naravno vaše društvo.
Nemojte imati prevelika očekivanja, opet sve ovisi s kim igrate. Ako vas je četvero starijih, imat ćete više zabave uz Halo 3 i gajbu određenog pića, no ako imate mlađe goste ili sami jednostavno volite Maria, ova će vas igra razveseliti.