Dvije godine nakon izlaska AO Tennisa 2 dobili smo, pomalo neočekivano, novu simulaciju tenisa. Torus Games, koji su dosad radili dječje i platformske igre, upustili su se u za njih novo područje izrade igara, te donijeli novu igru za sve koji pate za Top Spinom, nešto arkadnijim Everybody’s Tennisom i bilo kojom teniskom igrom koja će ih ”opčiniti” sadržajem, kvalitetnim gameplayom, bogatim rosterom i dobrim audio-vizualnim doživljajem. Pa da vidimo što su od toga nam donijeli, upravo u trenutku kada je tenisa jako puno na televiziji, pa i u obližnjim sportskim centrima, i kada svi nešto više gledamo i/ili igramo.

Matchpoint je svakako omogućio da mu stavimo ”+” kod nekih kategorija. Tako imamo licencirane igrače i igračice, tu su Nick Kyrgios kao glavna zvijezda (a i praktički jedini igrač koji se bira za igranje online), Andrey Rublev, Benoit Paire, sve veća zvijezda Carlos Alcaraz, Casper Ruud, Daniil Medvedev, Hubert Hurkacz, Hugo Gaston, Pablo Carreño Busta i Taylor Fritz. Očito se išlo za mlađim nadama, no veliko je razočaranje što nemamo nikoga iz velike četvorke među rosterom, pa i još neke aktualne ili tek nedavno umirovljene igrače kao što su Tsonga, Baghdatis, Gasguet, Čilić i mnogi drugi. Među tenisačicama isto nedostaju neka najveća imena, pa i ona koja danas dobivaju najviše zanimanja javnosti kao Emma Raducanu i Iga Swiatek, no tu su Amanda Anisimova, Heather Watson, Garbine Muguruza, Madison Keys i Victoria Azarenka. Lako je primijetiti kako je broj tenisačica dosta manji od tenisača što je nerazumljiv propust, pogotovo kad se uzme u obzir da su dodana još dva ”legendarna igrača” kao dio Legeds DLC packa, Tommy Haas i Tim Henman. Od svih baš oni, da. Čudni su putevi licenci, prava i dogovora. Što je AO Tennis blokirao, ATP i WTA onemogućili, što je Kalypso mogao, ostaje pitanje, no na kraju možemo ocijeniti ponudu rostera, barem ovu početnu, kao ipak solidnu, no ponešto mršavu. Toliko je još tenisača i tenisačica za koje je sigurno moglo biti mjesta, i šteta što to nismo mogli dobiti već na početku.

Na sreću (ili nesreću) tu je opcija stvaranja vlastitoga lika. Jedna od nepotrebnijih stavki novijih teniskih simulacija, pogotovo kada je ta opcija popraćena skoro nikakvom ponudom napredovanja koja se razlikuje od career modeova iz 90tih godina prošloga stoljeća. Dapače, ovdje vaš prvotno napravljeni lik je već dovoljno konkurentan za osvajanje turnira, bez obzira na težinu igranja, naravno, ako prokužite osnove gameplaya (pogotovo ako stavite na amateur razinu, najslabiju od tri dostupne) i imate osnovno razumijevanje tenisa i taktike. Također, mogućnosti uređivanja lika su dosta oskudne, i poprilično neinspirativne, tako da nema previše zabave ni u tome. Career mode se sastoji od jasnog kalendara i dostupnih turnira, sa potrebom osvajanja manjih turnira kako bi nam se poboljšao ranking i omogućio ulazak u Grand slam turnire koji nam nisu dostupni u prvoj sezoni. Veliki broj mečeva će biti dosta dugi, neki se igraju na jedan no često minimalno na dva dobivena seta, a unatoč vašem znanju, protivnik će hvatati dosta vaših udaraca te će poeni jako dugo trajati. S obzirom da u tenisu nema toliko puno dugih poena u meču, a ovdje ih često ima (što zbog vaše nesposobnosti da budete agresivniji i točniji što zbog AI protivnika koji sve vraća i rijetko griješi) dolazimo do dosta zamornog načina igranja tenisa. Nešto što je bila boljka i AO Tennisu.

Ipak je najbitniji sami gameplay, a u tome Matchpoint prednjači naspram prijašnjih iteracija. Iako se vide neki zgrčeni i nerealni pokreti igrača, nedostatak ponašanja nekih igrača/ica u skladu sa stvarnošću, gameplay je sasvim solidan. Barem prva dva-tri sata igranja. Kasnije, činjenica da svi tenisači i tenisačice imaju istu animaciju hvatanja loptice, kašnjenja, izvođenja smasha (i općenito proslava) otkriva dosta minijaturan budžet i raspon sadržaja koji igra ima. Kao i kod AO Tennisa, većina poena su duge izmjene, pogreške su rijetke i na kraju sve spada na strpljivo udaranje na sve strane, pokušaj uspješnog skraćivanja i trčanja za protivničkim udarcima pa kome se stvori prvome jedan manji prostor za winner ili tko prvi pošalje loptu u out dovodi do kraja poena. OK, to je nekako i u tenisu općenito, ali u igrama ovakvog tipa je to prije bilo puno zanimljivije, napetije i nije se pouzdavalo na praktički dva-tri ista načina dovođenja do tih rezultata, a ova igra vas prisili upravo da iste stvari radite. To ne bi bio toliki problem da igrači imaju ikakve razlike u stamini ili brzini, no svi izgledaju dosta podjednako jaki i zapravo se ne dobiva dobar dojam simulacije. A to igra teži biti, pogotovo je jasno nakon prvog većeg updatea koji je maknuo ”pointer” (marker za ciljanje) pomoću kojeg ste lakše plasirali sve vaše udarce iz online ranking mečeva. Developeri žele da igra bude izazovna i teška, ali to čini prvenstveno samo tako da su maknuli pointer koji je udaranje mnogima činio zabavnijim nego sada. Sada će dužih izmjena svakako biti manje, no frustracija više, a prilika za napredovanje u učenje ćemo dobivati kroz dosadan career mode i practice mode. Unatoč tome, tenis u Matchpointu je zabavan i lako te ”uhvati”, jer je sam gameplay jasan, jednostavan i u mnogim aspektima dobro izveden, unatoč navedenim problemima. Malo mu nedostaje da bude zabavan, a nedostaje mu i da bude bolja, realnija simulacija. I u toj sredini nas ostavlja jednako osrednjih dojmova.

Kao i sve nedavne simulacije tenisa, i ova radi grešku sa ne stavljanjem mogućnosti igranja parova na samom početku. Parovi su neizbježni dio respektabilnih simulacija bili prije, a sada to je nekako programerski problem koji je teško završiti do datuma izlaska. Ova činjenica samo ide u prilog kritici da Matchpoint nema puno sadržaja i, u konačnici, ako nemate teniske entuzijaste doma za ponekad baciti pokoji meč, ili neke ljude online koji su voljni igrati te duge poene, stvara veliki problem.

S audio-vizualne strane, Matchpoint ne odaje dojam da se igra na najnovijoj generaciji konzola. Izgled publike na terenima je katastrofalan, a modeli tenisača i tenisačica, ako smo baš dobro raspoloženi, možemo nazvati ”ok”, ali zapravo poprilično razočaravajuće neki izgledaju. Čak i kad nije do izgleda, njihove kretnje i gestikulacije pogoršavaju sveukupan dojam, a komentator sa jednim te istim frazama (i to rijetkim) ne pomažu da dobijemo pravi teniski ugođaj. Također,  igra ne daje mogućnost svađanja sa sucem (to smo imali u već spomenutim teniskim simulacijama krajem devedesetih), preispitivanje nekih sudačkih odluka (hawkeye) niti ima posebnih načina serviranja s obzirom na tenisača ili tenisačicu s kojom igramo. Sve ovo (ili barem većinu toga) su imali AO Tennis i Tennis World Tour, pa je još čudnije što je Matchpoint odlučio bez ovoga krenuti sa svojom simulacijom.

Nakon Tennis World Toura, AO Tennisa 1 i 2, pa sada i Matchpointa, postaje očito da tenisu u gaming svijetu – i dalje ne ide. Iako sve navedene igre  imaju neke pluseve, zanimljive aspekte i, u konačnici, jesu igrive neko vrijeme (jer se radi o tenisu i gameplay u nijednoj od njih nije užasno promašen), u konačnici puno toga nedostaje da budemo napokon zadovoljni jednom teniskom igrom i da je igramo na duže staze. Je li stvar u nedostatku novca i nekog većega developera/izdavača da se posveti teniskoj igri, nemogućnosti da se uopće napravi teniska igra koja će biti igriva, a realna ili jednostavno teniske igre nemaju marketinškog potencijala ( pa s time se i manje ljudi trude), teško je za reći u ovom trenutku. Možda nikad teže, jer nedostatak igre parova, čudni izbor rostera, dosadni komentatori i nedostatak single play i multiplay sadržaja koji vidimo i u Matchpointu, unatoč potencijalu koji igra ima da stvarno postane najbolja teniska simulacija, postaju neobjašnjivi.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.