Devet dugih godina. Hm, tko bi rekao da je već toliko prošlo otkako smo se zadnji put družili sa legendarnim Max Payneom. Tko bi rekao da je ovaj akcijski serijal već zašao u drugo desetljeće svojeg postojanja… Nekako mi se čini da nije prošlo toliko vremena, ali ipak jeste. Bila su to neka druga vremena. Maxov osvetnički pohod odvijao se ispred ekrana sa katodnim cijevima, na nekom sasvim drugom hardveru. Sjećam se da je prvi Max Payne bio prva igra koju sam odigrao na upravo kupljenom, „super napucanom“ Athlonu sa, u to vrijeme, premoćnih 256Mb RAM-a i Radeonkom sa 64Mb memorije. A ubrzo potom, pošto baš i ne preferiram igranje na PC-ju, odmah po njezinom izlasku, nabavio sam i PlayStation 2 inačicu, koju sam na miru odigrao još nekoliko puta. Nakon prvog, dvije godine kasnije, došao je na red i drugi dio ove nezaboravne igre, u kojem sam ponovno uživao na PlayStationu 2, ali i na PC-ju, jer želio sam vidjeti koliko dobri stari Maxonja može izgledati bolje na jačem hardveru. I The Fall of Max Payne je odigran nekoliko puta. U to vrijeme nije bilo achievmenta i trofeja, kao ni modernh i super zaraznih multiplayer modova, tako da je višestruko prelaženje pojedine igre značilo samo jedno – igra je jako dobra i zaslužuje da joj se, nakon njezinog završetka, posveti dodatna pažnja.

Nekoliko godina kasnije vremena su se bila promijenila. Stigle su nove, super moćne konzole koje su iznjedrile mnoštvo odličnih akcijskih igara, ali nekako u dubini podsvijesti većine gamera koji preferiraju ovaj žanr igara, nedostajala je nova igra sa starim znancem, najpoznatijim detektivom u povijesti video igara. Željno se iščekivao novi nastavak Max Paynea. I dok smo se već naviknuli na sve one novitete, koje su prvenstveno Gearsi, ali i druge slične igre unijele u  third person shootere, stigla je najava trećeg Max Paynea. Ta najava je iznenadila čitav gaming svijet, jer ono što je prikazano nije ni izdaleka nije ličilo na dobro poznati serijal. Naš stari znanac, Max Payne, bio je ostarjeli ćelavac s viškom kila i bradom od nekih mjesec dana, a radnja igra nije se više odvijala u snježnom New Yorku, već u suncem okupanom Brazilu. Uistinu, bilo je to veliko iznenađenje i svi su željno iščekivali igru. No, potom je nastupio tajac. Finski Remedy, koji je zaslužan za prethodna dvije igre, bio je prezauzet razvojem odličnog psihološkom trilera Alana Wakea, pa je razvoj igre na svoja leđa preuzeo Rockstar Games. I napokon, nakon nekoliko godina razvoja i isto toliko odgoda, Max Payne 3 je pred nama. No, jesu li godine napokon sustigle starog i napaćenog Maxa ili u tim njegovim starim kostima ima još malo snage, barem za još jednu dozu dobro nam poznate akcije?

POVRATAK LEGENDE

Da, Max Payne se konačno vratio i bolji je no ikada. Ma koliko to nemoguće zvučalo zaista je tako, jer Rockstar je na jedan lijep i djelomično izmijenjen način skupio sve što je valjalo iz prethodne dvije igre i na kraju to spakirao u impresivnu produkciju te u formi lijepog poklona darovao svim ljubiteljima ovog serijala, ali i onima koji će to uskoro postati. Rockstar je jako puno riskirao pojedinim potezima kada je u pitanju razvoj ove igre, no to mu se na kraju višestruko isplatilo, jer pred nama je jedna od najboljih i najatraktivnijih akcijskih igara do sada. A kad smo igru u startu već ovoliko nahvalili, vrijeme je da to potkrijepimo i sa nekoliko veoma uvjerljivih argumenata.

BRAZIL, BRAZIL

Brazil baš i nije raj na zemlji kakvim ga predstavljaju mnoge TV emisije i pojedine turističke brošure. Naravno, za one za debelim novčanikom bi se mogao predstaviti u takvom svjetlu, jer tamo se doista ima što za vidjeti. Brazil jeste zemlja nogometa, pozlaćenih plaža, velikih karnevala i naravno prekrasnih žena, no svi mi koji smo pogledali barem jedan ozbiljniji dokumentarac o ovoj zemlji ili bar odlična filmska ostvarenja kao što su Tropa de Elite i Ciudad de Dios znamo da tamo baš i ne cvjetaju ruže. U rijetko kojoj državi na Zemlji postoji toliko jasna distinkcija između bogatih i siromašnih. Zaista fascinantno izgledaju gradovi poput Rio de Janeira ili Sao Paula (u kojem se odvija i radnja ove igre) i oni koji su vidjeli barem jednu sliku tih gradova znaju o čemu govorim. S jedne strane grada nalaze se ogromne vile, kakve se ne viđaju ni u MTV Cribs emisijama, u kojima živi prebogati sloj pojedinaca koji ne znaju što će sa svojim novcem, dok na drugoj strani grada većina stanovništva bukvalno umire od gladi. Droga, prostitucija, otmice i trgovina robljem i ljudskim organima glavne su teme većine brazilskih informativnih emisija i predstavljaju najčešće produkte nastale ogromnim jazom između bogatih i siromašnih. Koliko god to žalosno i smiješno zvučalo, sport je jedan od rijetkih načina bijega klinaca iz takvog okružja. Nažalost takvo što od ruke pođe mizernom procentu tamošnje omladine, dok većina bespovratno završi ili na jednoj ili na drugoj lošoj strani. Kao što rekoh, Brazil baš i nije raj na zemlji. U to će se lično uvjeriti i naš stari poznanik Max Payne.

Prošlo je osam godina od događaja iz prethodne igre i mnogo toga se promijenilo. Max Payne više nije osoba kakve se sjećamo iz prethodnih igara. Nekada jedan od najboljih detektiva i ponos newyorške policije sada je postao ostarjeli ogorčeni pijanac sa viškom kila, koji se konstantno samosažaljeva i smisao ostatka svoga života vidi u ispijanju hektolitara alkohola. No zahvaljujući spletu okolnosti u kojima će se naći, Max će doživjeti prijeko potrebno prosvjetljenje. Tijekom jedne od njegovih uobičajenih večeri opijanja u lokalnom baru, dogodit će se nešto što će pokrenuti lavinu posljedica, koje će Maxa odvesti daleko od njegovog Hobokena. Prilikom jedne prepirke i ubojstva umišljenog sina lokalnog mafijaša i događaja koji će rezultirati njegovim postupcima, Max će na nagovor poznanika sa Akademije i također bivšeg NYPD detektiva Raula Passosa, prihvatiti posao zaštitara bogate brazilske porodice Branco te sivilo snježnog New Yorka zamijeniti vedrim notama suncem okupanog Sao Paula.

Max će tako čuvati porodicu bogatog industrijalca Rodriga Branca i budno pratiti svaki njihov korak, dok će besane noći i dalje provoditi u društvu svojih najboljih prijatelja Jacka Danielsa i Johnnyja Walkera, trijezneći se ujutro i povraćajući. Ako ste mislili da je drugi dio igre, kao što i sam njezin naslov kaže, predstavljao pad Maxa Paynea, onda slobodno mogu reći da je naš omiljeni junak u trećem dijelu došao do samog dna. I tako iz dana u dan, Max će se postepeno uništavati, no ipak jedan nesretKan splet okolnosti, korak po korak, će ga natjerati da malo razmisli o svemu. Naime, prilikom jednog od raskalašenih noćnih izlazaka dirigiranih od strane Rodrigovog najmlađeg brata Marcella, Rodrigovu suprugu Fabianu će oteti nepoznata kriminalna organizacija i to će pokrenuti niz burnih događaja u čijem će se centru naći vječito pripiti Max. Polako povezujući konfuzne činjenice vezane za sve te nemile događaje, Max će se u potrazi za Fabianom i njezinom sestrom zadesiti na mjestima na kojima baš i neće biti dobrodošao, te doći do pojedinih saznanja, koja bi mogla uzdrmati sam politički vrh ove zemlje.

KOME TREBAJU VISOKOBUDŽETNI AKCIJSKI FILMOVI…

kada je pred nama jedno od najfilmičnijih ostvarenja u povijesti video igara. Nevjerojatno je koliko je pažnje posvećeno svakoj sceni u igri. Max Payne 3 u svakom trenutku izgleda kao odlično snimljeno visokobudžetno filmsko ostvarenje, a sam scenarij i režija igre u više navrata će mnoge podsjetiti na Tony Scottov Man on Fire ili možda na pojedina Michael Mannova ostvarenja. Redatelj igre je zaista odlično odradio svoj posao i tu se stvarno nema što za prigovoriti. Svaka scena u igri pažljivo je režirana a kvaliteta kompletne produkcije je na toliko visokoj razini da će vam pomutiti razum. Počev od veoma dobrog scenarija, preko sjajnog voice actinga pa sve do impresivne animacije (o kojoj će još biti riječi nešto kasnije), sve je za čistu „peticu“. Vjerujem da će se mnogi igrači složiti sa ovom mojom konstatacijom jednom kada odigraju igru. Adrenalinska jurnjava gliserima, obračun na velikom nogometnom stadionu, odbijanje projektila viseći naglavačke iz helikoptera ili suludo napucavanje iz jurećeg busa – samo su neki od epskih momenata, kojih je u ovoj igri veoma veoma mnogo. Također, onaj dobro poznati stripovski stil naracije, po kojem su bile poznate prve dvije igre, u trećem dijelu igre je zamijenjen sjajnim cut-scenama, a blještavi flashbackovi i specifičan mutnjikavi kolorit maestralno dočaravaju Maxovo psihofizičko stanje prourokovano njegovim konstantnim opijanjem. Promatrajući te efekte, u nekoliko trenutaka mogli biste se i sami upitati niste li i vi pod djelovanjem nekog opijata. Ti efekti u početku djeluju pomalo naporno za oči koje su nekoliko trenutaka prije bile fokusirane na dinamičnu akciju i kod jednog dijela igrača bi mogli uzrokovati čak i glavobolje, no nakon određenog vremena oči se naviknu na sve to blještavilo.

Još jedan zgodan dodatak predstavlja i gledanje TV programa na nekoliko TV prijemnika razbacanih po igri. Iako smo nešto slično već vidjeli u igrama The Darkness i Alan Wake, zaista predstavlja jedan zanimljiv dodatak u pauzama između veoma intenzivnog i napetog napucavanja. Tako ćete moći pogledati razne reklame, crtane filmove i brazilske sapunice, a gledajući informativne emisije moći ćete saznati nešto više o događajima u koje ste i sami umiješani. Naravno, sve je ovo mnogo zanimljivije ukoliko znate portugalski, jer obzirom da se radnja igre odvija u Sao Paulu, engleski jezik ćete čuti gotovo samo tijekom animacija u igri. Ovo još više doprinosi ionako odličnoj atmosferi igre, jer Max je stranac u zemlji koja baš i nije gostoljubiva prema osobama poput njega. Tu neugodnu negostoljubivost osjećat će i igrači. Portugalski jezik će konstantno biti prisutan kroz igru i u više navrata naći ćete se u situacijama gdje ćete samo blijedo gledati u svoje sugovornike, pitajući se o čemu oni sada pričaju.

Jednostavno rečeno, Rockstarovci su se svojski potrudili da svaki djelić produkcije ove igre dovedu do savršenstva. Upravo zahvaljujući toj svojoj filmičnosti, Max Payne 3 naći će se rame uz rame sa igrama kao što su Uncharted ili Metal Gear Solid.

AH TA IGRIVOST…

Jedna od najsvjetlijih točaka dosadašnjih Max Payne igara svakako je bila njihova igrivost. Ni Max Payne 3 nije iznimka, jer gotovo sve funkcionira baš onako kako bi i trebalo. Rockstar se povodom toga držao one dobre stare izreke: „Ne valja mijenjati pobjednički tim.“, pa se nije previše odmaknuo od prethodnih igara, te je sve one dobre stare elemente, koji su krasili gameplay mehaniku istih, samo doradio i načinio ih još ugodnijim i zabavnijim. Naime, sama gameplay mehanika trećeg Max Paynea je gotovo identična prethodnim igrama, tako da će nas ponovno dočekati spektakularan adrenalinski akcijski shooter ispresijecan flashbackovima i  ispunjen ciničnim i duhovitim Maxovim monolozima. Signature potezi, Bullet Time i Shoot Dodge ponovno su tu, ali u svojim unaprijeđenijim izdanjima, no njima ćemo se detaljnije pozabaviti nešto kasnije.

Kao što rekoh, osnovni elementi gameplaya ostali su isti, ali uvedeno je i nekoliko veoma korisnih novina. Prva od njih je cover. Baš kao i u većini modernih third person shootera, ali i zadnjih nekoliko Rockstarovih igara (GTA IV, L.A.Noire ili Red Dead Redemption), i ovdje je uveden cover sustav. Implementacija cover sustava iznenađujuće dobro se uklopila u igru i predstavlja prvu od mnogih dobrih novina u ovoj igri. Taj isti cover u više navrata će vas poštedjeti živaca, jer igra na momente zna biti prilično teška i kaotična, ponajviše zbog veoma dobre umjetne inteligencije protivnika, ali i njihove apsurdne brojnosti (kako drugačije objasniti činjenicu da mi je pred kraj igre iskočila poruka da sam pobio 1500 protivnika? :D) te je prilično lako poginuti. U igri postoji nekoliko dionica koje bi bile praktički nemoguće da nema covera. Pored toga što je cover veoma koristan i što se sjajno uklopio u ionako veoma dobru gameplay mehaniku igre,  skrivanje i iskakanje iz covera u kombinaciji sa Bullet Timeom i Shoot Dodgeom rezultirat će nestvarnim i veoma cool potezima koji bi vas mogli doista impresionirati.

Već smo spomenuli da igra na momente može djelovati preteška, ali da se malo pozabavimo i time. Max Payne 3 nije podlegao standardima modernih pucačina, u kojima se zdravlje regenerira nakon određenog vremena provedenog u zaklonu te je ostao vjeran svojim prethodnicima. Painkilleri su ponovno tu, što čini igru mnogo napetijom u odnosu na sve moderne shootere, u kojima je dovoljno skriti se iza zida i sačekati nekoliko trenutaka kako bi se zdravlje glavnog lika regeneriralo. Ne mali broj puta naći ćete se u situaciji da bez ijednog jedinog painkillera morate proći izuzetno intenzivnu akcijsku dionicu, što neće biti ni malo lako. No ipak ne i preteško, jer činjenica da u igri baš i nema previše painkillera natjerat će igrače da budu pažljiviji, da ne srljaju i da pametno koriste sve mogućnosti koje igra nudi (bezbroj puta ćete se sakriti iza zaklona, uključiti Bullet Time, teatralno iskočiti iz zaklona i pobiti jednu grupu protivnika, a potom se vratiti u zaklon, te pažljivije isplanirati svoje akcije i primijeniti ih na idućoj grupi nasrtljivih protivnika). Sreća u nesreći je što će igra primijetiti ukoliko igrač prečesto gine na pojedinom segmentu te će, u takvim situacijama, igračima davati dodatne painkillere, kako bi tu dionicu igre prošli i eventualno izbjegli frustracije koja bi mogle uslijediti dužim stagniranjem i konstantnom pogibijom igrača na jednom te istom mjestu. Također, za manje iskusne igrače omogućena je i pomoć pri nišanjenju. No ova pomoć pri nišanjenju dobro bi mogla doći i ostalima, pri prvom igranju igre. Casual igračima bih preporučio da pri prvom igranju odaberu djelomičnu pomoć pri nišanjenju, dok će prekaljeni gameri sasvim sigurno započeti igru bez spomenute pomoći. Naravno, baš kao i u prve dvije igre, pucački dijelovi su odrađeni sjajno. Detekcija pogodaka je više nego odlična i zbog svoje realističnosti i brutalnosti, mogla bi zasmetati onima sa slabijim želucem.

Zanimljive novine u trećem Max Payneu su i Near Death Shot i Kill Cam. Sa Near Death Shotom, nakon što bude smrtno ranjen, Max će dobiti još jednu priliku da se vrati u život. Nakon što budu pogođeni, igrači će u padu morati ubiti protivnika koji vas je pogodio, nakon čega će se Maxu vratiti malena količina zdravlja, koja će biti dovoljna za nastavak igre. S druge strane, Kill Cam je postojala i u prethodna dva nastavka (Bullet Cam), ali u trećem dijelu igre doživjela je nekoliko unaprjeđenja. U prethodne dvije igre rijetki su bilil momenti kada bi kamera pratila zadnji ispaljeni metak, koji bi potom u slow motionu prikazao efektivnu likvidaciju protivnika. U ovoj igri će gotovo svaki veći sukob završiti tako. Zgodan dodatak je i to što nakon ispaljenog metka i gotovo uvijek odlične animacije umiranja protivnika, igrači i dalje imaju mogućnost da pucaju na njega. Ovo će dobro doći kao ispušni ventil za sve one nasilne gamere, ali i za sve one koje je upravo taj posljednji protivnik nekoliko prethodnih puta usmrtio (zaista je dobar osjećaj izrešetati protivnika koji vas je prije toga nekoliko puta vratio na checkpoint.

Bullet Time i Shoot Dodge u igri izgledaju bolje nego ikada, najviše zahvaljujući unaprijeđenoj inačici Rockstarovog grafičkog pokretača Ragea. Tragovi upravo ispaljenih metaka, bezbroj djelića stakla sa razbijenih prozora ili komadići betona koji otpadaju sa stupova koje koristite kao zaklon dok po vama protivnička ekipa upućuje kišu metaka (koje opet možete vidjeti u slow motionu), zaista izgleda impresivno. Kao i ranije, Bullet Time skala i dalje se puni pomoću igračevih akcija i što efektnijih poteza, tako da igra motivira igrača da izvodi što atraktivnije poteze. Shoot Dodge, s druge strane također izgleda dobro, ali nije bez mana. Te mane se prvenstveno odnose na problem ustajanja s poda nakon bacanja u stranu. Naime, ukoliko pri izvođenju Shoot Dodgea ne uspijete u letu srediti sve protivnike, past ćete na zemlju, gdje ćete na tren ostati gotovo paralizirani te ćete, kao glineni golub, preostalim protivnicima poslužiti kao vježba za gađanje. Iako je moguće pucati i dok leži na zemlji, Maxu će biti potrebno malo više vremena kako bi se vratio natrag u akciju.  Iako nije pretjerano strašno, ovaj problem bi pojedine igrače mogao prilično iznervirati.

Hm, a što je sa naoružanjem u igri? U trećem Max Payneu naići ćete na nešto oskudniji arsenal u odnosu na prve dvije igre. U oskudnijem, no opet zadovoljavajućem arsenalu, svaki igrač će pronaći oružje koje mu odgovara. I na ovom polju dosta se radilo na realističnosti. Weapon Wheel iz prve dvije igre, koji je igračima omogućavao da sa sobom ponesu sve oružje na koje su nailazili tijekom igre, sada je reduciran. Sada je moguće nositi samo dva jednoručna oružja i jednu pušku. Svo oružje koje Max nosi u svakom trenutku je vidljivo na njemu. Ukoliko se odlučite na istovremeno pucanje iz dva jednoručna oružja (pištolji, uziji isl..), Max će odbaciti pušku koja je potencijalno jače oružje, tako da bih uputio mali savjet svima onima koji tek planiraju zaigrati ovu igru – uvijek prvo pucajte iz pušaka, pa tek onda iz manjeg vatrenog oružja. To bi vam moglo spasiti život. 😀

A NAKON STORY MODEA JOŠ MALO ZABAVE

Single player kampanja traje nekih 12-15 sati, no rijetko tko će se zadržati na samo jednom prelasku igre, jer Max Payne 3 je jedna od onih igara koja vas tjera da je i dalje igrate, ne dozvoljavajući vam da se odvojite od nje. Pa čak i kada vam bude dosta story modea, Rockstar je osigurao pravo malo bogatstvo dodatnog sadržaja u vidu raznih izazova i multiplayera, koji će svakako produljiti trajnost ove igre, ali i opravdati njezinu kupnju. Pojedini izazovi su izrazito zabavni, a mnogi od njih su vremenski ograničeni i pomalo podsjećaju na Mercenaries mode iz Resident Evil serijala. Tu je također i već spomenuti multiplayer, koji je i više nego dobar. Baš kao i u prethodnim Rockstarovim igrama, GTA IV i Red Dead Redemption, Max Payne 3 multiplayer se odvija u istom svijetu u kojem se odvija i Story mode, na dobro poznatim lokacijama iz igre. Pored klasičnih Deathmatch i Team Deathmatch modova, u igri će se naći i nekoliko prilično interesantnih modova, među kojima su svakako najinteresantniji Gang Wars i Payne Killer. Gang Wars je veoma intenzivan mod i odvija se u nekoliko rundi (četiri klasične i peta, finalna runda). Runde i zadaci u njima znatno se razlikuju, a ovisno od zadataka iz prethodne runde, igra će pred igrače stavljati drugačije zadatke u idućoj rundi.  Payne Killer je dosta težak mod u kojem preuzimate ulogu Max Paynea. Naime, prva osoba koja ubije protivnika postaje Max Payne, dok se ubijeni protivnik respawna kao Passos. Zadatak ostalih igrača je da savladaju igrače koji su u ulozi Maxa ili Passosa, a pobjednik je onaj koji na kraju najduže ostane u ulozi Maxa.

Customizacija likova u multiplayeru je i više nego dobra. Igrači će na raspolaganju imati široku lepezu opreme, oružja i ostalih dodataka poput tetovaža ili odjeće. Također, od velikog značaja za multiplayer je takozvani Burst sustav. Burst sustav funkcionira poput popularnih Perk sustava iz mnogih FPS-ova. Svaki od igrača može u multiplayeru iskoristiti neki od dodatnih skillova, koji će mu pomoći pri svladavanju protivnika (npr. aktiviranjem Paranoie svi protivnički igrači će svoje suigrače vidjeti kao protivnike, što će izazvati kaos na bojnom polju. Zaista je lijep osjećaj skloniti se i promatrati kako se protivnici međusobno ubijaju. Ukratko rečeno, dodatni sadržaj i multiplayer modovi sasvim sigurno će vas zabaviti i prilično dugo zadržati pred ekranima.

RIJEČ – DVIJE O TEHNIKALIJAMA

Došlo je vrijeme da kažemo par riječi i o samoj prezentaciji igre. Rockstar zaista nije štedio na resursima, kada je u pitanju razvoj ove igre. Grafika u igri je jednom riječju, odlična. Najnovija izdanja Rockstarovih tehnikalija Ragea i Euphorie glavni su krivci za sam izgled igre. Likovi u igri izgledaju veoma živo a animacija njihovih kretnji je uistinu impresivna. Pri svakoj Maxovoj kretnji gotovo da se može osjetiti ta njegova težina, a već spomenuta detekcija pogodaka još više pridonosi ugođaju. Euphoria naročito dolazi do izražaja pri korištenju Bullet Timea i Shoot Dodgea. Kako je dobar dio okoline u igri destruktivan, često ćemo biti svjedoci odličnim eksplozijama, rasipanju stakla ili papira i drugim sličnim efektima za koje je zadužen Euphoria engine. Sam level dizajn je fenomenalan, a igra je mnogo svjetlija u odnosu na prethodna dva Max Paynea.

Što se tiče zvuka u igri, ni tu se ne može naići na neke primjedbe. Počev od odličnih zvučnih efekata i vrhunskog voice actinga gdje se naročito ističe James McCafrey kao Max Payne, pa sve do soundtracka i glavne teme za koju je zaslužan newyorški rock bend Health, sve je odlično odrađeno. Upravo zbog te svoje filmičnosti i kompletne produkcije, Max Payne 3 će vas u više navrata podsjetiti na Naughty Dogov Uncharted (npr, šetnja kroz odlično dočarane favele mogla bi bas podsjetiti na tibetansku razinu iz drugog Uncharteda..), a usporedba sa igrom kao što je Uncharted ovoj igri može samo služiti na čast. Rockstar zaista zaslužuje sve pohvale za sve što su napravili sa ovom igrom.

THUMBS UP ZA ROCKSTAR!

Evo, uspjeli smo nekako doći i do kraja ove recenzije. Možda ste se malo i umorili čitajući je, pa da malo ubrzam stvari. Max Payne 3 je jedan od najboljih i najkvalitetnijih third person shootera u zadnjih nekoliko godina. Rockstar je odradio sjajan posao i na dostojanstven način na gaming scenu vratio Max Paynea. Igrivost, bogatstvo multiplayer modova, filmičnosti i odlična produkcija čine ovu igru jednom od onih koje nose etiketu „Must Play“, ali ne samo „Must Play“ nego i „Must Buy“, jer Max Payne 3 je igra koju bi svaki ljubitelj akcijskih igara morao imati u svojoj kolekciji.

Zahvaljujemo se TechnoMarketu na ustupljenoj igri.