Originalni PlayStation imao je doista raznoliku ponudu eskluzivnih naslova, a jedan od svakako najzapaženijih serijala, koji je bio dostupan samo na Sonyjevom „sivonji“, bio je i MediEvil.  Ova pomalo uvrnuta akcijska avantura iz 1998. godine vremenom je stekla pravu vojsku fanova, a vrlo često nalazila se na samom vrhu popisa najpoželjnijih remake i remaster izdanja. Igrači su od Sonyja uporno tražili novi MediEvil, no Sony je godinama bio gluh i slijep na njihove molbe, da bismo tek na 20. rođendan originala konačno dočekali najavu remakea. 21 godinu nakon izlaska PSOne hita, taj remake je i stigao, a nekoliko tjedana prije njegovog izlaska imali smo priliku da zaigramo i njegovu demo verziju, koja nam je dala kratak uvid u ono što smo mogli da očekujemo od originala. Nažalost, taj isti demo donio je i prve naznake da neće sve biti onako kako smo to možda zamišljali.

Povratak u Gallowmere

Starijim igračima i te kako je poznata legenda o Sir Danielu Fortesqueu, hrabrom i plemenitom vitezu, koji je sam porazio ogromnu vojsku zlog čarobnjaka Zaroka i živio svoj život u sreći i blagostanju. Naravno, takvo što možda bismo vidjeli da je MediEvil jedna od klasičnih Disneyevih bajki, što ipak nije. Bezvremena priča ovog klasika ipak je glasila nešto drukčije…

Tko se sjeća ove gadne njuške?

Naime, sir Daniel Fortesque je doista sudjelovao u najvećoj bici između dobra i zla, no pao je pokošen doslovno od prve ispaljene strijele, koja ga je pogodila direktno u oko i poslala u vječna lovišta. U svojoj kripti mirno je počivao stotinama godina, no kako zlo nikada ne spava, novi problemi stižu u njegov Gallowmere. Kujući nove zle planove, Zarok budi vojsku mrtvih koji će mu pomoći da zagospodari svijetom, no vraćajući mrtve u život, on slučajno vraća i našeg heroja. Uskrsnut od svog starog neprijatelja, Sir Daniel dobiva novu priliku da mu se suprostavi, spasi svijet i postane heroj kakav je oduvijek želio biti, no njegov put do slave i ulaska u društvo besmrtnih legendarnih vitezova neće biti tako lak – dobrim dijelom, jer će ga u tome spriječavati tehnička zastrajelost i problematična mehanika ovog rimejka.

Što je novo, a što staro?

Prvo ću se osvrnuti na nekolicinu noviteta, kojih je, doslovno rečeno, tek nekolicina. Prvi novitet je Dan Cam, nova „over the shoulder“ kamera, koja igru donekle čini bližom novijim ostvarenjima i koje donekle dobro i funkcionira. Drugi i ujedno posljednji novitet predstavljaju Lost Souls misije, koje Sir Dan dobiva od duhova koji se nalaze u svakom od levela. To je ujedno to, kada su u pitanju novine. Sve ostalo u ovoj igri, nažalost, ipak je (pra)staro.

Da MediEvil izgleda barem mrvicu moderno, tu je Dan Cam

MediEvil remake i više nego vjerno prati original, tako da će se svi koji su igrali original prilično lako snaći. Dakle, radi se o akcijskoj avanturi podijeljenoj na 20 levela, kojima pristupamo iz svojevrsnog huba, odnosno mape. U svakom levelu, potrebno je pronaći Chalice of Souls, pehar koji se puni ubijanjem protivnika. Ti pehari potrebni su glavnog protagonistu za ulazak u Hall of Heroes, a skupljanjem svih pehara u igri otključavamo i pravi završetak igre. Naš heroj napreduje kroz igru pronalazeći ključeve različitih boja, koji otključavaju kapije koje ih vode dalje. Uz zagonetke, koje bi mlađim igračima mogle biti prilično konfuzne i teške, Sir Daniela očekuje i neumorna borba protiv horde protivnika i tu počinju prvi pravi problemi.

Vidite ovu petoricu što vas ganjaju? E pa ogromne su šanse da će vas barem trojica ili četvorica od njih mlatnuti

Naime, glavni protagonist na raspolaganju ima popriličan arsenal oružja, počevši od mačeva, toljaga, pa sve do noževa koje baca ili pak svoje ruke, koju može otrgnuti i njome mlatiti protivnike. No, koje god oružje odabrali, očekuje vas iritantna borba u kojoj će vas, zahvaljujući jako lošoj realizaciji, gotovo svaki drugi protivnik barem okrznuti i otkinuti djelić healtha. To se neće dogoditi zbog nedostatka vaše vještine prilikom igranja, već zbog katastrofalno riješene borbene mehanike, koja proističe iz podjednako ukočenih i nepreciznih kontrola i neukrotive kamere, koja rijetko kad prati akciju. To posebno dolazi do izražaja upravo tijekom borbe, a pogotovo kod platformerskih dionica, koje će vas dobro iznervirati. Te iste kontrole i kameru imali smo i u originalu prije 20 i kusur godina, a i tada su bile poprilično kaotične. Kada k svemu tome dodamo i nedostatak checkpointa, koji vas forsira da se vratite na početak samog levela nakon što vas tamo neki bezvezni protivnik mlatne i otkine posljednji dijelić healtha ili vas pokupi kotrljajući kamen kojeg je gotovo nemoguće preskočiti ili zaobići, frustracija i bijes su zajamčeni, a najgore u svemu tome je to što znate da nije do vas, nego do same igre.

Iako predstavljaju teški šablon, boss fajtovi zapravo predstavljaju jedan od boljih segmenata igre

Sve to jednostavno vodi k tome da ćete MediEvil isforsirano odigrati i vjerojatno nikada više nećete mu se vratiti, a takvo što, ruku na srce, doista se rijetko  događa Sonyjevim first party klasicima.

Gotovo isto kao prije 21  godinu

Upravo tako bih najlakše i najpreciznije opisao najslabiju točku ovog rimejka – njegovu prezentaciju. Bez imalo pretjerivanja, radi se o vjerojatno najružnijem i tehnički najgore realiziranom rimejku, viđenom na ovoj generaciji. I dok siromašne vizuale donekle popravljaju bogatstvo boja te dobar i prepoznatljiv dizajn razina i likova, pomoći za užasnu kameru i problematične i kaotične kontrole jednostavno nema. Zbog ranije spomenute zastarjele mehanike, MediEvil se ponaša kao slon u staklarskoj radnji, a to sa sobom vuče ogromne probleme. Frustracija igrača dodatno bi mogla porasti i zahvaljujući pozamašnoj količini bugova, koji ponekad direktno utječu na samu igru (česta pogibelj uslijed tehničkih problema nije nešto što volimo vidjeti) i odvraćaju igrače od daljeg igranja. Sve su to stare boljke, od kojih je prije 21 godinu patio i original, pa je zbog toga još fascinantnije da developeri na te iste probleme nisu obratili više pozornosti prilikom razvoja ovog ostvarenja.

A sada slijedi gubljenje živaca..

Naravno, MediEvil ima i nekoliko svijetlih prezentacijskih točkica. Uz već spomenuti dizajn i šarm originala, vrijedi pohvaliti i zvučnu komponentu igre, koja je doista sjajna,  bilo da se radi o voiceoverima (koji su djelomično zadržani iz originala), bilo da je u pitanju epski i atmosferični soundtrack, koji je za potrebe ovog remakea „odsvirao“ cijeli filharmonijski orkestar.

Sir Daniel Fortesque u nevjerici – nije mu jasno zašto su ga probudili zbog ovako traljavog rimejka

Mlak povratak još jedne Sonyjeve maskote

Iako je dobrim dijelom uspio da zadrži fantasičnu atmosferu i duh originala, MediEvil remake jednostavno nije opravdao prilično veliki hype, koji ga je pratio još od inicijalne najave. Da se ipak ne nađe u društvu rimejkanih klasika kao što su recimo Shadow of the Colossus, Resident Evil 2, Crash ili Spyro, kumovala je jako loša tehnička realizacija, koja je u neku ruku i neshvatljiva u 2019. godini. Zbog brojnih problema uglavnom tehničke prirode, neću pogriješiti (a ni pretjerati) ako kažem da bi možda bilo bolje da su Sony i Other Ocean ostavili Sir Dana da i dalje počiva u miru, jer probuditi ga iz dubokog sna, čisto da se pojavi na ovogeneracijskoj smotri reizdanja i ništa više od toga, predstavlja poprilično razočaranje.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.