Kako to obično biva sa raznim gamerskim serijalima kroz povijest, kad tad se dogodi neki naslov koji ”iskače” iz obrasca u kojem smo ih navikli vidjeti. Bio to Crash Team Racing, arkadna utrka sa likovima iz kvalitetnog platformera ili igranje kartaško-strateških zavrzlama u Uncharted: Fight for Fortune, većina fanova uvijek sa zadrškom očekuje te naslove. Bili oni jako kvalitetni i inovativni, ili loši i čudni, izjave poput ”to nije to” i ”dajte nam novi pravi nastavak toga i toga” jednostavno je nemoguće izbjeći. Tako je i sa novim Metal Gearom, iako se i u samom naslovu vidi da nije dio slavnog Metal Gear Solid serijala, niti ima previše poveznica sa radnjom koja se događa u tom serijalu. No, da nije Snakea, Raidena, Otacona, Ocelota i ostalih, vjerojatno ne bi bilo ni ove samostalne Raidenove pustolovine. Od simpatičnog, zbunjenog i naivnog mladića u MGS 2 do okorjelog polu-kiborga koji ubija sve pred sobom, Raiden je svoj zanimljivi životni put nastavio u ovom spin-offu, koji je digao puno prašine. Nasilje, akcija i sjeckanje lubenice mnogima je dalo za misliti i veseliti se novom Metal Gearu. Nakon  nekoliko mjeseci šutnje, mnogi su zaboravili da izlazi uopće, no nešto hypea se vratilo prije izlaska, a na kraju smo konačno dobili disk koji guramo u svoju konzolu i bacamo konačne dojmove. Idemo vidjeti što nas je dočekalo.

LA

Hideo Kojima je još 2009.godine sa svojim timom imao ideju napraviti jednu sasvim drugačiju Metal Gear igru, koncentriranu na Raidena (glavnog junaka drugog Metal Gear Solid naslova) koja bi se odvijala između događaja drugoga i četvrtog dijela. Kada su shvatili da im je prevelik izazov (a i zamor) izrađivati igru koja se svodi prvenstveno na intenzivne borbe mačevima, projekt je obustavljen iako njegov potencijal Konami nije zaboravio. Dvije godine kasnije, momci iz Platinum Gamesa koji su se ispraksirali u beat’em up / hack ‘n’ slash hibridima igara dobili su čast završiti Kojiminu viziju. Na kraju su je dovršili, rekonstruirali i dali svog oduška i svoj doprinos Metal Gear kanonu.

Priča je dobila novo smještanje unutar kanona. Događa se četiri godine nakon Metal Gear Solida 4 te, iako nije nastavak MGS serijala, dio je tog kanona. Ako mislite da je Kojima odustao od svog inputa u igri dajući je Platinum Gamesu, ne brinite. MGS priča je bila pod konstantnom kontrolom Kojima Productionsa, i nikakve velike promjene, završeci ni tijek radnje koji vas čeka u Risingu nije izmišljen od strane ”nekoga drugoga wannabe Kojime” koji bi uništio serijal svojom vizijom. Ovdje dobivamo suštinu planiranog, kako u priči tako i konceptu, a ovaj hrabri izlet u novi žanr je jednostavno trebao pomoć ”nekoga sa strane”. No, prije nego krenemo dalje na samu igru, vrijedi popričati o aspektu igre koji je uvijek važan za bilo koji Metal Gear naslov.

Koliko god sam se trudio, nisam naišao na scenu iz prvog trailera 2010.godine koja je povezivala ovo dvoje

Priča je, kako je već navedeno, smještena četiri godine nakon Guns of the Patriotsa, kada su Patriotsi napokon poraženi, a privatne vojne tvrtke su se raspršile u razne frakcije te počele samostalno djelovati. Raiden je, nakon sve te zbrke, završio u Maverick Securitiesu i zajedno sa svojim timom, koji su ga osposobili da postane pravi i opasni cyborg ninja, pokušava učiniti nešto dobroga u svijetu, ili barem ono što oni (ili Raiden) smatraju dobrim činom. S obzirom tko je sa druge strane, i nije toliko teško biti pozitivac u cijeloj priči – Desperado Enterprises, zasebna frakcija sa svojom cyber tehnologijom i glavnim ljudima koji su jaki i sposobni kao i Raiden, pokušavaju destabilizirati mirne odnose u raznim zemljama kako bi potaknuli rat i zaradili na raznim aspektima koji proizlaze iz svakog rata – od oružja, do potrebe i potražnje i zarade preko unaprjeđivanja cijelog sustava ratne ekonomije. Kroz igru se provlače razni aspekti Raidenove prošlosti, od djetinjstva do nedavnih pustolovina, a i vidimo velike promjene u kompletnom modus operandiu glavnog lika, koji pokušava biti skulirani bad-ass bez domovine, osjećaja pripadnosti, etniciteta, ali usto i pravi samuraj vodeći se načelima samuraja i sprečavajući velike nepravde sa nekoliko loših i moralno diskutabilnih poteza.

Ključne riječi za fabulu prve samostalne Raidenove pustolovine su: moral, rat, ekonomija, tehnologija. Sastojci od kojih smo očekivali prelijepi gulaš, a ne mlaku juhu.

Teme kao što su umjetna inteligencija, rat, etnicitet, razne teorije urote, napretka i bojazni od znanosti su temelji priče, kao i kontempliranje oko pravednosti i morala koji ipak bolje stoje Batmanu i njegovim protivnicima nego Raidenu, njegovoj casual ekipi i okrutnim anatagonistima koji budu s nama prekratko da ikako suosjećamo i shvatimo njihove motive i stavove. Kao što su i svi ti glomazni i maštovito dizajnirani bossovi kratko s nama, tako su neke dobre ideje i teme oko priče jako kratko i površno obrađene. Svakako, priča i teme koje se ”vrte” u Risingu jesu miljama dalje od nekih hit-igara danas, no ostao je osjećaj da se obradila samo površina, boja i ‘osjećaj kako je staviti nožni prst u to more, a nije se nimalo zaronilo i pogledalo kakva divna bića i kulture žive ispod površine. Svi dobri dijalozi su tu da ispune svoju svrhu – budu dobri dijalozi, da tjeraju na razmišljanja i raspravu. No, ipak dio toga oko razrade tema koje igra nametne očekujemo da prođu i glavni akteri su samoj igri. Na kraju je sve ispalo u stilu neiskorištenog potencijala, ako ga je ikad bilo. Ipak moramo držati na umu da to je Kojima i da stvari nikad nisu kakve se čine. No, koliko god se trudio, neku veću poantu priče koju će shvatiti većina igrača i zbog koje će mnogi zavoljeti samu igru i nisam našao. Daleko od toga da nema dobrih scena, malih zapleta, humora i napetosti, ali…

LI

Atmosfera u Revengeancu je, ukratko, high-tech. Nabrijana elektronska glazba sa povremenim vokalima, kiborzi, žice i roboti posvuda, brzo kretanje (kako vas tako i drugih) te misije koje jednostavno ne mogu ”stati na loptu” drže igru u konstantnom visokom tempu. Prvih sat vremena igranja često se možete naći u situaciji gdje ne znate što radite, kako ste stisnuli određeni combo ni da li je to sve što ste napravili uopće bilo dobro. No, kad vidite kako je kul sve ispalo i kako lijepo sve to izgleda jednostavno zanemarite i pričekate da vam se (možda) nekako objasni što se dogodilo. Budući da je igra nabijena akcijom i borbama, sustav borbe je najvažniji aspekt oko kojeg se određuje uspješnost ove igre. Odmah se ograđujem od većih usporedba s drugim sličnim igrama, budući da većinu naslova ovog žanra koji su izlazili zadnjih nekoliko godina nisam igrao, no neizbježno su primjetne sličnosti sa God of War i Devil May Cry serijalima što se tiče intenziteta igranja i načina borbe kao i sa Arkham serijalom. No, daleko od toga da su identični. Ovdje se prvenstveno sve svodi na baratanje Raidenovom katanom i aktiviranje raznih posebnosti takozvanog  cutting sistema koji su Platinum Games ovdje izveli jako dobro.  Dosta sukoba se odvija kroz Blade mode koji je poprilično lako za aktivirati, a ono vam omogućuje da precizno sjeckate određene dijelove neprijatelja povlačeći poteze katanom vertikalno i horizontalno. Takozvana Zandatsu mogućnost je upravo u sjeckanju raznih dijelova neprijatelja kako bi dobili dodatnu energiju, iteme, posebne kiborške dijelove, sve uz prelijepu vizualnu prezentaciju.  Popratna vizuala se prožima kroz bulletitime mode unutar tog sjeckanja koji zapravo omogućuje to lakše sjeckanje protivnika u razne komadiće.

Kada sve utihne, pripazite – kreće neka veća bitka.

Usto, skupljanje ”srži” protivnika u pravom trenutku stiskom posebnog dugmeta na kontroleru puni Raidenovu energiju. Naravno, zašto se to događa je obrazloženo kroz nekoliko dijaloga sa vašim članom tima, a naočigled teško izvođenje svih tih poteza je zapravo poprilično jednostavno i user-friendly. Obrana se odvija praktički kroz napad, tj. klasičnim pariranjem sa katanom, a uspješno pariranje vam otvara priliku za još drastičnije i veće poteze kojima možete eliminirati neprijatelje. Sve ove karakteristike i ne trebate previše iskorištavati jer je igra dosta tolerantna prema button mashanju, pa tako uz malo vježbe i puno sreće možete pobijediti većinu susreta. No, mjesta za strategiju, bolje rankove nakon određenih bitaka i veću ”zaradu” mora biti ako se smatrate ozbiljnijim igračem. A i igra će vas sama natjerati na ozbiljniju strategiju pri boss bitkama, koje su zapravo najveće zvijezde igre.

Bez ovih stvarčica, život u igri bi vam bio puno teži..no, to su ljepote cyber tehnologije

LU

Metal Gear igre su, između ostalog, bile hvaljene i pamtljive po velikim, epskim i maštovitim boss bitkama. U Risingu su boss borbe svakako jedan od najvažnijih i najzabavnijih dijelova igre. Glavna organizacija protiv koje se borite kroz igru ima četiri glavna predstavnika: Mistral, Monsoon, Sundowner i Samuel Rodrigues. S nekima od njih ćete se susresti vrlo brzo, a u pauzama vas čekaju ”obični” protivnici i mini bossovi (među kojima je najbolja borba sa Bladewolfom, koji nakon toga postane vaš partner). Za neke su te bitke preduge, no svakako su intenzivne i pune dodatnih zamki koje traže od vas dodatnu strategiju i malo više razmišljanja. Naravno, ako igrate na malo jačim levelima, a i slučajno ostanete bez medipackova (tj.healing kapsula) neki od tih bossova bi vas mogli koštati živaca. Nakon što ste poraženi nekoliko puta u tri sata vremena, svakako vam više neće biti bitni ti prekrasni vizuali, dijalozi i lijepe lokacije na kojima se borite. No, to su stvarno neki ekstremi oko kojih će se mučiti oni koji žele prijeći igru na svim mogućim razinama težine. Stoga mala preporuka, ako želite što prije završiti igru zbog priče i kompletnog sadržaja, i tek nakon toga brusiti vaše mogućnosti i skupljati achievmente, počnite od easy ili medium težine. U svakom slučaju, kratak, ali dobar VR tutorial vas čeka prije prvoga chaptera, a kasnije pomno slušanje codec komunikacije će vam objasniti sve detalje.

Evo jedna pošalica s neta.

Bossovi su lijepo dizajnirani, imaju jako dobra oružja i bitke su u predivnoj audio-vizualnoj kombinaciji najveći adut igre. Nažalost, od tih mističnih bossova i njihovih motiva ne vidimo previše toga. Osim bjesomučnog šaketanja i eksplozija nema nekih prevelikih fora koje vas tjeraju na razmišljanje, nasmiju ili začude. No, opet, moram i sam sebi postaviti kočnicu ovdje i prestati uspoređivati bossove s onima iz MGS serijala. Ipak, Kojimin rad je Kojimin rad. Igramo sa Raidenom i bavimo se sličnim temama kao u MGS serijalu, pa je valjda opravdano očekivati i neke dodatne sitnice i detalje te veću mističnost oko glavnih antagonista. Do toga ipak nije došlo sve do kraja i finalnog bossa, čije ćemo otkrivanje zatajiti ovdje zbog mogućih spoilera. Kad i to napokon dočekate i kad se šokirate, opet vam ostaje nekakav ”wtf” oblačić iznad glava oko toga što se s tom bitkom htjelo i koja je ”viša vrijednost” toga čemu svjedočite. Naravno, poruka vezana za samu priču će vam biti poprilično jasna, no ”wow” efekta ipak neće biti.  U duhu sličnih naslova, vrijedi napomenuti tu zanimljivost da oružja od poraženih bossova možete koristiti kao sub-weapon te ih dodatno nadograđivati. U Raidenovim rukama će ta oružja izgledati jednako privlačno, no veće koristi od njihovog posjedovanja (osim efekta zabave i promjene u sakaćenju protivnika) baš i nema.

Kad smo već kod fora sličnih MGS-u, potrebno je napomenuti neke karakteristike igre s kojima se povlači jasna paralela sa navedenim serijalom. Prvenstveno se to odnosi na stealth igranje, kutije za sakrivanje, dizala i codec.

Lijepo dizajnirani i koncipirani bossevi su jedan od glavnih aduta igre

LE

Pa, krenimo redom. Ovaj križanac Bayonette, Devil May Crya, pa čak i Jak and Daxtera (to je samo moj subjektivni doživljaj, ne mogu previše argumentirati ubacivanje ovog serijala u jednadžbu) uz svu akciju, ubijanje i skakutanje ima i stealth dionice. Naime, budući da u nekim dijelovima igre prolazite prostorima koji su prenapučeni velikim brojem stražara, strojeva i neprijatelja s kojima bi borba bila stvarno prevelika muka, postoji mogućnost da se stealth manevrima dokopate željenog cilja. Pri tome vam mogu pomoći poznate MGS kutije, bačve i slični predmeti u koje se možete sakriti i probati zaobići osiguranje, no morate paziti i na popularne kamerice koje ispuštaju poznati zvuk svakom fanu kada vas otkriju. Pri otkrivanju upali se i poznato alert odbrojavanje, kao i evasion odbrojavanje nakon njega i sve je dosta poznato i lijepo u pravom MGS stilu. Ipak postoji jedan mali problem- igra vam u ničemu ne olakšava to šuljanje i skrivanje. Kontrole su predodređene za sumanuto skakutanje i borbu, nema tu pravog ”Sankeovskog” šuljanja niti osjećaja da to možete obaviti na dobar način. Ova novi Raiden nije Snake, a nije ni Raiden iz MGS-a 2, a nije niti Batman iz Arkham serijala. Nema nekih posebnih itema, poteza ni laganih kretnji kojima bi taj stealth bio koristan ni zabavan. No, na kraju, ako ste već dovoljno izvježbani u borbama, onda će vam otkrivanje osiguranju i kamerama te borba koja slijedi biti stvarno linija lakšeg otpora. Osobno, stealth je bio iznimno nepotreban feature u igri. Veća fora je codec koji je razuman i sastavan dio ovog kanona i koji izgleda prelijepo u svojoj jednostavnosti, dok je dizajn zatvorenih prostora, pogotovo dizala, lijepi hommage klasičnom serijalu  bez kojeg nikad ovu igru ne bi ni igrali.

Akcije neće nedostajati niti jedne sekunde

LO

Glazba u igri je poprilična fantastična. Kompozitor Jamie Christopherson ubacio je puno zanimljivih vokala na pretežito elektronsku glazbu, a vrhunac glazbenih podloga čine pjesme za vrijeme boss bitki. Stihovi su tematski povezani sa likovima koji su glavni akteri u tom trenutku, a većina dionica u pjesmi koje su upečatljivije nekako uvijek budu u pravom trenutku kod najdramatičnijih scena u borbi. Poprilično sam siguran da je to slučajnost ili da sam to umislio, no i dalje prekrasno postignuće. I jedna od onih promjena s obzirom na MGS serijal koji je dobrodošla svježina.  Mnogi će reći da je glazba u MGS-u puno bolja, no ova u Risingu je jednostavno kao stvorena za sve što se događa u igri i za njen stil. Grafika? Super, možete je vidjeti i sami u mnogim videima i trailerima. Nije state of the art niti će biti nešto najbolje što ste vidjeli, no dobro služi kao prezentacija onoga što vaše konzole nude u smislu akcije, dimanike i lijepog izgleda zbog određenih scena koje toliko pretjeruju u abnormalnoj količini efekata da jednostavno postaje sve to komično, ali i dalje odlično i impresivno. Prezentacija kompletne igre je na stvarno visokom nivou i može biti uzor mnogima. Nažalost, po duljini single playa utapa se u moru drugih kratkih akcijskih avantura pa će vam tako za prelazak ove igre biti dovoljno 5 do 7 sati igre (ovisno o težini igranja), a ako volite i želite ovu igru prvenstveno zbog priče i jednog prelaska igre, mogli bi ostati razočarani. Znam, znam, tu su razne težine igranja, trofeji/achievmenti, VR misije, odijela, nadogradnja Raidena kroz misije sa novcem koji dobivate nakon ostvarenih što boljih ocjena u bitkama, nadogradnja oružja, te tko zna kakav dodatan DLC sadržaj koji se sprema. Sve to, ipak, nema veze sa pričom niti sa avanturom koja je najvažnija mnogim fanovima. Tako da, molim vas, prije nego što odlučite potrošiti četvrtinu nečije plaće, budite svjesni da kupujete akcijsku avanturu punu akcije ali kratkog trajanja što se tiče prvog single play igranja. Sve ostalo ovisi o vašim ukusima i što želite od jedne ovakve igre, i to želite od Metal Geara. 

Hideo Kojima je u jednom intervju nedavno rekao kako se cijela njegova ekipa začudila što su developeri iz Platinum Gamesa dovršili igru u zadanom roku. Platinum Games je svojim iskustvom u ovom žanru i upornim radom ispolirao, izradio i dovršio nered koji su im ostavili. Nekako mi se čini da su imali još neke ideje koje upravo zbog toga točnog roka nisu manifestirali u konačnom proizvodu. No, možda je sve tu. MGR:Revengeance je odlična igra, sa iznad prosječnom pričom koja je ipak samo zagrebla teme koje je načela, velikom dozom akcije, teškim bossovima, kratkom single play kampanjom, nepotrebnim stealth dijelovima i premalo nekih sitnica i ljepota koji su Metal Gear igre činile epskim. Sukladno svemu tome, dobiva i ocjenu koju zaslužuje. Svim fanovima Metal Gear kanona, pa i svim fanovima ovog žanra topla preporuka. Samo uzmite sve napisano u obzir prije kupnje.

Igru ustupio Videotop d.o.o.