Odmak od izlaska do recenziranja igre je malo veći, kao što to obično biva sa JPRG-ovima. A pogotovo kad su u pitanju igre kao što su one koautora Persone, Katsura Hashina, koji je nakon velike Persone 5 napokon predstavio svoj idući veći projekt. Metaphor: ReFantazio, specifično svoj kao i što je specifično Atlusov, došao je ove jeseni na konzole i računala i donio očekivanu kvalitetu, pa čak i nadmašio oečekivanja mnogih.

Atlusove RPG-ove (ili RPG-ove njegovih raznih divizija) je uvijek izazovno recenzirati, kao što je i odigrati ih. Ipak vam i za ovaj sasvim novi RPG svijet treba bar 60 sati gameplaya da dovršite priču i osnovne dijelove. Za sve one koji vole Personu 5 i Shin Megami Tensei, odluka o kupnji ove igre je odavno bila jasna. Metaphor: ReFantazio donosi novi jedinstveni svijet sa novim likovima i (donekle) novim temama kojima se Atlus nije bavio (ili, bolje rečeno, nije bavio neko vrijeme). Smješten u fantasy žanr, Metaphor donosi egzistencijalne polemike o prenesenim značenjima, ljudskim odnosima, masovnoj kulturi, ratovima, rasizmu i novim resetiranim fantazijama i utopijama. Objašnjenje kako i koliko dobro sve ovo igra adresira nećete baš naći u ovoj recenziji, to ostavljamo za jače naknadne analize, kako na GoodGameu tako na raznim drugim mjestima, no ono što se može utvrditi jest da je igra napravila solidan posao da isporuči glavne poruke koje je htjela. Uz simpatičan i privlačan gameplay, kroz razne tekstualne dijelove, pa i one popraćene glasovnim dijalozima, lijepim animacijama i efektima, Metaphor: ReFantazio je priča o strahovima, anksioznostima, osobnim nesigurnostima, sistemskom rasizmu i fantaziji. Ali i o još nekim stvarima, koje ostavljamo na pojedinačno otpetljavanje. Jer, ovisi o tome tko, koliko i kako otpetljava sve mreže koje vam kroz 100 i više sati igra može ostaviti.

Metaphor: ReFantazio donosi poprilično ozbiljnu i dugu priču smještenu u fiktivnoj kraljevini Euchroniji koja je oličenje raznih nejednakosti i nepravdi. Svijet čine raznovrsna ”plemena” (njih devet) kroz čije međusobne odnose i pozicije u društvu koje imaju  vidimo uređenje tog svijeta i upoznajemo se sa raznim društvenim nejednakostima koji ga čine. Metaphor se ne stidi kritizirati rasizam, niti pričati o utopijama i težnjama da se svijet napravi boljim mjestom, makar kao onim koji je u romanu kojeg glavni junak ove priče čita.  A taj glavni junak, imena kojeg vi odaberete (nikad nisam to volio previše, da mi biramo ime, ali ipak je službeno nazvan Will), dječak iz plemena Elda koje vlada magijom i siroče u pratnji svoje vile Gallice, pokušava spasiti izgubljenog princa. Sudjeluje u Kraljevskom turniru koji će odlučiti nasljednika prijestola, a na svom putovanju kroz Euchroniju nastoji pridobiti podršku naroda i istovremeno pronaći način da skine kletvu koja je zatočila princa, pa i ostatak Euchronije. Jednostavan početak, no kako to obično biva, pogotovo u JRPG-ovima, ove motivacije i usamljena ekipa od dvoje pretvara se u veći tim, otkriva se svijet, pronalaze novi prijatelji i neprijatelji, dobivaju se prijevozna sredstva i otkriva se borba za puno više nego što smo i mi kao igrači/ice, i svi glavni likovi u igri očekivali.

Gameplay neizbježno uspoređujemo sa Personom 5. Ostao je pretežno isti, ali s nekim promjenama koje nam olakšavaju da nazovemo ovaj sustav borbe malo drugačijim, a čak bi se usudio reći i najboljim što se tiče Atlusovih RPG-ova. Glavni dio borbe je i dalje klasični turn-based (na poteze, takozvani Squad battle), no ubačeni su i elementi aktivnije borbe u maniri akcijskog RPG-a koji se događaju prije samog ulaska u Squad battle. Da pojasnimo, u Metaphoru možemo eliminirati slabije neprijatelje izravno na terenu bez veće borbe, prije ulaska u Squad Battle. Ti neprijatelji nas isto mogu napasti, a ovisno o tome tko je koga napao i koliko jako, na drugačiji način počinje sami Squad battle. Tako da, ako vas napadnu neprijatelji slične ili više razine, bit ćete zatečeni u zasjedi, gdje neprijatelji prvi kreću u napad (što nekad, pogotovo ako su malo jači od prosjeka koji susrećete) može odlučiti cijelu bitku.  Također, igra uvodi elemente socijalne simulacije (bez toga nismo mogli ni ovoga puta) prepoznatljive iz Persona serijala, uključujući vremenski ograničene aktivnosti raspoređene prema kalendaru (neke misije su dostupne samo kad je večer, neke lokacije su pristupačne samo ujutro i slično) te sustav followera. U follower sustavu igrač razvija odnose s lokalnim stanovnicima regija kako bi povećao njihovu podršku igraču uoči izbora za novog kralja, što je jedan od osnovnih i najvažnijih zadataka u igri. Sve to vam se već čini puno? Pa, i jest. Za neke koji su navikli to je ipak normalnost, no treba uzeti u obzir da igra nudi jako puno sadržaja, i jako puno opcija i slojeva. A tek krećemo pričati o samoj borbi i načinima kako napadi, oružja i moći funkcioniraju kroz igru.

Što se tiče same borbe, ona je dosta dinamična, popraćena sjajnom glazbom, efektima i dosta jasnim oblicima napada. Najveći naglasak je na Archetype napadima i skupljanju tih ”arhetipa” koji su donekle slični bićima iz Persona serijala.  Oni se mogu dodijeliti bilo kojem od likova u vašem rastućem timu,  a vještine koje likovi dobivaju kroz te arhetipe mogu se kasnije povezati s drugim arhetipovima. Savladavanje arhetipa donosi trajne bonuse i dodatno ojačavanje likova te otvara dodatne, još jače napade i kombinacije. Sinergija između različitih arhetipova i način na koji vaša povezanost s drugim likovima izravno utječe na ono što možete otključati održava igru nevjerojatno zanimljivom i poticajnom, možda i prekomliciranom za neke. Znaju kombinacije umarati, nekad nisu skroz ni jasne, no lagali bi kad bi rekli da nisu nagrađujuće i da nisu otvorile jednu novu sferu strategiziranja naspram Persone.

Sami ”arhetipi” su dostojni cijele strategije borbi u ovoj igri, no nisu jedina stvar oko koje trebamo razmišljati i u koju trebamo ”ulagati”. Tu su razne druge posebnosti, oružja, sinergije između likova, pa i arhetipa koji su sjajno posloženi kroz poprilično jasne komande i menije za vrijeme borbe. Pa i izvan njih, kad gradite svoje strategije i proučavate svoje likove u izbornicima, pregledavate sve sposobnost u Akademiji,  brzo ćete se snaći, pogotovo (da, opet spominjem) ako ste igrali druge Atlusove RPG-ove.

Sve to daje puno slobode i puno strategiziranja, što može biti previše za neke fanove određenih sličnih JRPG-ova koji bi ipak manje slobode. I manje komplikacija svih tih elemenata koji moraju biti savršeni. Za mene je sustav FF VII Rebirtha idealan i manje kompliciran, te zahtjeva manje vremena. Ovdje, da se osjećate sposobno, ipak morate potrošiti puno više vremena i raditi puno više stvari što će za neke biti ”chef’s kiss”, no smatram da to nije idealna opcija baš ”za sve” koji bi se mogli upustiti u igranje Metaphora.

Svijet igre je ogroman, donosi razne likove, lokacije, sporedne misije, neprijatelje i izazove. Uz izgradnju veza, podizanje svoje popularnosti, dungeon crawlanja primijetiti će se da neke lokacije ipak nisu toliko živopisne, a neki likovi nisu toliko ispolirani. Ipak se radi o AAA naslovu, ali koji ima puno skromniju produkciju od nekih drugih RPG-ova. Vidi se to i kroz nedostatak glasovne glume u nekim trenucima, koji onda nadoknađuje puno teksta i samo ”glasanje” i ”jaukanje” gkavnih likova. Poštapalice za vrijeme borbe su također jako brzo ponavljajuće. Srećom, glazba je fantastična, kako u nekim borbama, tako i u cut scenama i u pozadini nekih duljih istraživanja. Grafički glednao, Persona 5 se čini bolji proizvod, no to ne znači da Metaphor ne donosi unutar svog art stila  svoj šarm. Dapače, to se može vidjeti i iz samih screenova u ovoj recenziji.

Metaphor: ReFantazio sjajna je avantura, jednako kvalitetna kao Persona 5, ako ne i suvremenija, prvenstveno zbog poliranog gameplaya. No, što se tiče priče, naslanjanje na fantasy žanr neke možda odbije, pogotovo ako su preveliki fanovi stila koji su igrali i vidjeli u Personi 5. Meni je, ipak, priča i likovi Persone 5 nešto što mi je bliže i primamljivije, no upravo zbog velikog broja fanova fantasy žanra, ovo može mnogo većem broju ljudi biti puno privlačnije. A čini se, sudeći prema prodaji i reakcijama koje su već ‘vani’, da i je.  Sjajno implementiranje ponekih informacija o strategiji drugih igrača/ica i kako su igrali kroz dungeone, te natjecanje za popularnost glavnih likova koje vodimo kroz igru, kao i razne veze i odnosi koje njegujemo podsjećaju na stil na koji smo navikli iz Shin Megami Tensija i Persone koji je ovdje dobio nove dimenzije. No, ako je gameplay i priča ono što je najbitnije, bez obzira o tome da li se radi o fantasy, cyberpunk, SF ili coming of age žanru toliko bitan faktor, ne bi trebali biti nezdaovoljni s ovim što ReFantazio donosi. Za mene drugi najbolji (J)RPG ove godine (za neke najbolji, no ja ne bih išao toliko daleko), Metaphor: ReFantazio je svakako pustolovina puna srca, snažnih poruka, izazova i ostat će svakome tko je zaigra dugo u sjećanju.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.