Ova generacija iznjedrila je priličan broj dobrih horror ostvarenja. Dobar dio tih naslova stigao je s uvijek hrabre i inovativne indie scene. Neki su bili originalni, a neki su svoju inspiraciju pronašli u nekim drugim dimenzijama pop kulture.  Jedna od najčešćih inspiracija bio je H.P. Lovecraft, pa smo u zadnjih godinu dana vidjeli čak tri igre koje su posudile manje ili više od ovog legendarnog pisca. Prve dvije bile su Call of Cthulu i The Sinking City, dok treća, koja je ujedno i tema naše današnje priče, stiže iz redova Rock Pocket Gamesa, a zove se Moons of Madness. Miks Lovecrafta i svemira sam po sebi zvuči intrigantno i veoma obećavajuće, no što je s igrom?

Lovecraft u svemiru

Moons of Madness je svemirski horror iz prvog lica smješten u Funcomov Secret World Legends univerzum. U pitanju je ostvarenje koje primarni fokus stavlja na intenzivnu narativnu komponentu, koristeći kao inspiraciju Lovecraftova. Njegova radnja baca nas u ulogu Shanea Neweharta, inženjera  problematične prošlosti koji radi za svemirsku istraživačku tvrtku Orochi, koja je na Marsu izgradila veliku istraživačku postaju nazvanu Invictus, kako bi istražila misteriozni signal koji je do  Zemlje dospio upravo s Crvenog Planeta. Kao što to obično biva,  misteriozni signali s drugih planeta rijetko kad donose nešto dobro, a situacija u kojoj će se glavni protagonist naći nije izuzetak. Naravno, kao obični inženjer koji popravlja što stigne (nešto kao Howard Wolowitz, zar ne?), Shane nije svjestan famoznog signala niti ičega što se zapravo događa, sve dok se uslijed popravke svjetla potrebnog za slijetanje novog svemirskog broda ne počnu događati čudne stvari. Sigurnosni sustavi su u problemima, bašta je poplavljena, ambulanta u stanici prepuna je prašine s površine Marsa, a Shane počinju mučiti vizije i halucinacije, no radi li se doista o plodu njegove mašte ili se ipak nešto zlokobno događa oko njega?

Shane Newehart vam dođe poput Howarda Wolowitza – samo je ipak manje nerdy

Moons of Madness  donosi uvrnutu lovecraftovsku priču dugu nekih  4-5 sati, koja se na poseban način bavi nekolicinom ozbiljnih tema, poput fizičke i psihičke izolacije (koja nam je svima ovih dana i te kako poznata). Ima tu i dosta stereotipnih i manje stereotipnih motiva i elemenata, poput zle korporacije, obiteljske drame, flashbackova i trauma iz djetinjstva, ali i naravno čudovišnih lovecraftovskih bića iz Cthulhu mitosa. Sve to dobro utječe na psihu igrača, ostavljajući im dio toga na slobodnu interpretaciju, dok neke osnovne tragove pronalaze i slušaju kroz brojne logove koje usput pronalaze. No, sav taj psihički teror dobrim dijelom pada u vodu zbog prilično čudnog tempa igre i neinventivnih gameplay elemenata.

Šetnja Crvenim Planetom izgleda doista cool

Day of the Tentacle

Ne, Moons of Madness nema nikakve veze s Lucas Artsovim klasikom iz podnaslova. Nažalost. No, znajući da igra svoju inspiraciju crpi iz Lovecraftovih djela i famoznog Cthulhu mitosa, aluzija na pipke nekako mi je bila prikladna. A tih pipaka i te kako ćete se nagledati u igri, osobito u njenom drugom dijelu. Moons of Madness je, kao što sam već spomenuo, horror avantura iz perspektive prvog lica (koja je na ovoj generaciji prilično popularna), koja jednim dijelom djeluje kao interaktivni film (premalo interakcije, posebno kadriranje), drugim dijelom kao walking simulator (budimo realni, cijelu igru samo ćete hodati hodnicima baze i njenim eksterijerom), a trećim dijelom kao panični horror u kojem ćete besmopoćni bježati od kreatura koje će vas proganjati, te paziti da ne ostanete bez zraka i slično. Ima tu i stealth elemenata i environmentalnih mozgalica (stavljanje pojedinih predmeta na predviđeno mjesto, rotiranje stupova i slično), no ipak  najviše vremena provest ćete bauljajući bazom, skenirajući okolinu u potrazi za tragovima.

A sada slijedi ona dobra stara: “bježte noge, usrat ću vas”

Ono što je doista neobično u ovoj igri, jeste njen tempo, kakav, vjerujte mi, još niste vidjeli u igri. Naime, prvu trećinu igre provest ćete potpuno opušteno, da bi nakon toga krenuo potpuni kaos. To, naravno, ne bi bio problem, da postoji neki logičan slijed svega, no ovdje imamo potpuni čušpajz bez ikakvog identiteta. Susret s protivnicima je posebna priča i na čudan, ne dobar (kao recimo u Alien Isolationu) način izaziva paniku kod igrača. Shane je bez ikakvog oružja i bez mogućnosti da se obrani, pa je u većini slučajeva primoran na bijeg, no taj bijeg, nespretno šuljanje i instant death momenti, te neshvatljivo čudni QTE boss fajt, kao da su samo onako random nabacani u igru. Zbog svega toga, ista nema niti glavu, niti tijelo, a boga mi niti rep.

Cinematično indie iskustvo

Moons of Madness je tehnički korektan naslov i ništa više. Uz solidne vizuale i zadovoljavajuće svjetlosne efekte, igru  dobrim dijelom izvlače zanimljiva priča, te kvalitetan zvuk i glasovna gluma. Dizajn lokacija također je dobar (svemirska postaja izgleda poput onih iz najboljih SF horrora), a cijelom vizualnom ugođaju doprinosi i cinematični prikaz, zahvaljujući kojem igra na momente izgleda poput interaktivnog filma. Nekih posebnih zamjerki na tehnikalije doista nema, pa se radi o oku i uhu ugodnom indie naslovu, koji se ipak neće izdvojiti iz mase samo zbog loše koncipiranog gameplaya.

Drugi dio igre postaje klasično lovecraftovski

Je li Alien: Isolation dobio pravu konkurenciju?

Ma ni u snu! Moons of Madness je ok horrorac, ali ništa više od toga. Osim solidne i intrigantne priče i jezive atmosfere, ovaj naslov ne nudi ništa što bi ga izvuklo iz dubokog mora prosječnosti, a što već nismo vidjeli i to u mnogo boljoj izvedbi. Radi se o kratkom, ali intenzivnom igraćem iskustvu, koje zbog doista čudnog tempa i dosadnjikavog, neinspirativnog gameplaya zaslužuje prosječnu ocjenu i ništa više. Igrajte Moons of Madness samo ako ste fan Lovecraftovog djela i ako ste apsolvirali sve iz žanra. U suprotnom, radije se okrenite mnogo boljim sličnim igrama, kao što su SOMA, Layers of Fear ili recimo Outlast – o Alien: Isolationu da i ne govorimo.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.