U samo nekoliko mjeseci dobili smo čak dvije Warhammer Fantasy igre. Nakon odličnog Vermintidea, na repertoaru nam se našao vanredni Mordheim: City of the Damned. Igra koja definitivno nije za svakog i koja će sve hrabre igrače koji se odluče podariti joj svoje vrijeme, bacati u očaj. Recimo samo da je Dark Souls (danas sinonim za tešku igru), mačji kašalj, šetnja parkom ili igra za malu djecu prema brutalnom Mordheimu!

Selekcija warbanda, idemo probati Sestre Sigmara

No ajmo redom. Mordheim je temeljen na istoimenoj Games Workshopovoj tabletop igri iz 1999. godine. Priča je štura no dobro poznata Warhammer zaljubljenicima, a o istoj su napisane i knjige. Ukratko, radnja se naravno odvija u imperijskom gradu Mordheimu za vrijeme kaosa i civilnog rata. Na dotični se sručio komet koji je grad ostavio u ruševinama, a na sve strane je ostavio razbacane wyrdstoneove, koji su zapravo u Warhammer Fantasyu nerefinirana energija kaosa, vrlo jakih alkemijskih mogućnosti, te stoga vrlo važan resurs. Priča je dakle vrlo jasna, grad je prepun wyrdstonea, a ni jedna velika frakcija ne želi vojskom ući u Mordheim, stoga u njega dolaze male skupine, odnosno warbandovi željni wyrdstoneova, slave i bogatstva.

Mordheim je velik grad, borbe se odvijaju po kvartovima

Vaš glavni, praktički i jedini zadatak vrti se oko prokletog wyrdstonea, točnije uspješnog upravljanja istim, no doći ćemo do toga. Svaka skirmish partija počinje na isti način. Vaš warband počinje na mapi (dio grada) grupiran ili razbacan po različitim dijelovima, upravo kao i vaš protivnički warband. Pobjeda se može izvesti na nekoliko zadanih načina, odnosno uvjeta. Obično su to razbijanje protivničkog warbanda, krađa protivničkog idola ili pak prikupljanje dovoljne količine wyrdstonea, pa čak i jednostavni bijeg iz partije koji nije uvijek glupa opcija. Golemu ulogu u svemu tome igra moral vaše (pa i protivničke) ekipe, stoga ćete ukoliko želite biti uspiješni u ovoj igri veliku pažnju i vrijeme podariti upravo održavanju morala vaše grupe i njenog vođe. Igra će svako malo pokrenuti takozvani “route test”, odnosno u kratkim crtama, provjerit će koliko je vaših jedinica izvan akcije i borbe te moral. Ukoliko je on nizak, a opada vrlo brzo radi recimo toga što su protivničke jedinice oborile vašeg vođu, igra je gotova i prije nego ste zapravo odigrali nekoliko turnova partije.

Nešto je previše tiho, bolje biti na oprezu

To za sobom povlači brojne probleme, no idemo redom. Kao prvo, iznimna težina igra leži u tome što je vaš glavni zadatak, ne samo spašavati žive glave jedinicama u misijama, već i prikupljanje iznimne količine wyrdstonea koje svakih toliko i toliko dana morate dostaviti vašem šefu, gospodinu financijeru vaših pustolovina. Naravno, uz svu tu borbu prikupljanje wyrdstoneova nije jednostavan zadatak, plus što poslije svake bitke, ako ste sretni da vam neki borac preživi bitku, još mu morate dati i plaću. Zamislite samo koliko je stresno i frustrirajuće isplatiti plaću vašem suborcu koji je prošlu misiju ostao bez noge, jer u protivnom ne želi krenuti u sljedeću misiju, a vi za novog jadnog i netreniranog borca jednostavno nemate novca. Plaćanje boraca, liječenje istih, trening novih, isporuka pozamašne količine dragog kamenja prije isteka timera od nekoliko partija, zahtjeva jako puno planiranja, razmišljanja i finog postavljanja. Kada kažem planiranja, mislim ozbiljno, od prvog trenutka kada kliknete na new game i odaberete svoju frakciju. Igra zna biti toliko brutalna i neugodna da vam se ne isplati apsolutno ništa podešavati na svojim suborcima jer ne znate hoćete li preživjeti prvih par bitki, nego jednostavno sve baciti niz odvod i ponovno kliknuti new game.

Još nismo vidjeli neprijatelja, stoga na mapi nema istih

Što se tiče same borbe. Ona je više ili manje klasična strategija na poteze. Možda je njen stil najbolje opisati kao XCOM: Enemy Unknown, gdje svoju grupicu boraca jednog po jednog strateški pokrećete po mapi ili uključujete u borbu s protivnikom. Kada sve jedinice odigraju svoje poteze, red je na protivnika da odigra sa svojima, čime se završava jedan krug partije ili turn. Svaka jedinica ima svoj određeni broj “resursa” za kretanje, tako da se ne možete unedogled kretati po mapi. Likove kontrolirate iz trećeg lica što ponekad može biti konfuzno na nasumično generiranim mapama, no kada se snađete sa tlocrtnim pogledom na cijelu mapu, vrlo brzo ćete skužiti gdje se vaš lik nalazi i moći ćete pomno planirati svoje poteze. Ukoliko se dovoljno približite protivničkom borcu, tada će nastupiti engage, odnosno vaš lik će napasti protivničkog. Tada zapravo nastupa teška borba vjerojatnosti i statistike. Ukoliko je vaš protivnik bio u ambush položaju, spreman da vas zaskoči, vrlo je velika vjerojatnost da će vam on zadati prvi udarac iako ste vi prvi napali. Naravno stvar nije tako prosta, računaju se vaše statistike sa protivničkom, kombiniraju brojke skrivene iza vašeg napada i protivnikove obrane, vjerojatnosti za vaš udarac, negovo blokiranje udarca ili prosto vaš promašaj. Ništa vas ne može pripremiti na situaciju kada vam igra napiše da imate 95% šanse da će vaš udarac pogoditi metu, a zatim promašite tri udarca zaredom, nakon čega vam protivnik izbije 90% snage jednim udarcem. Sigurno možete steći dojam o kakvoj se igri ode radi, o konstantnoj borbi bilo na mapi, bilo u vašoj glavi. Definitivno nešto što nije za svakog.

Pokupimo malo wyrdstonea, kad su već tu

Što se tiče samih frakcija, u igri ih trenutno postoji četiri. To su redom, Human Mecenaries, ljudski plaćenici i prekaljeni ratnici, Sisters of Sigmar, warband sastavljen isključivo od ženskih ratnica Sigmarovog kulta, Cult of the Possessed, degenerici i mutanti koji ne praštaju pogreške, te Skaven Clan Eshin, ljudoliki štakori koje pokreće upravo tamna energija iz wyrdstoneova. Svaka od frakcija donosi svoj poseban način igre, specijalne likove, mogućnosti ili opremu koju koriste. Kada se zbroji cijeli repertoar napredovanja vaših boraca, itema koje možete prikupiti u borbama ili kupovinom, način njihove specijalizacije i treninga te četiri dovoljno različita načina na koji sve to možete kontrolirati, dolazimo do pozamašne dubine i kompleksnosti samog strateškog dijela igre. Nadalje, još jedan kompleksni feature Mordheima je i ozljeđivanje vaših boraca. Ukoliko tijekom borbe oni ostanu bez healtha, neće nužno poginuti, već postoji velika vjerojatnost da će biti trajno ozljeđeni. Tako će vaš lik naprimjer izgubiti nogu, ruku ili oko. Svaka takva ozljeda ostavit će trajne posljedice na liku, stoga recimo ranged lik koji puca iz daljine, a ostane bez oka, praktički neće više vrijediti ništa jer će mu preciznost biti ravna nuli. Simpatična mehanika koja bi da nije tragična, bila gotovo i komična.

Malo borbe

Većina vas zna da je Warhammer, osim što je vjerojatno među najkompleksnijim i najraširenijim tabletop strateškim igrama, sinonim i za minijature. Malene figure za igru koje entuzijasti modificiraju i “farbaju” praveći svoje unikatne jedinice. Taj odličan feature je ukomponiran i u Mordheim: City of the Damned. Svakoj vašoj jedinici ćete moći nadjenuti vlastito ime, te ih bojati stotinama boja i uzoraka kako bi zaista bili unikatni. Pored toga, svaki komad opreme, oružja, oklopa, hlaća, majci, cipelica koje stavljate na svoje likove, ima svoj poseban model u igri. Čak po nekoliko različitih varijacija za svaki komad opreme ovisno o jedinici na kojoj se nalazi. Količina detalja je za svaku pohvalu i vrlo lako je moguće izgubiti i nekoliko sati samo na modifikaciju izgleda vlastitog warbanda. Toplo preporučam da se u ovome ne izgubite odmah na početku igre, jer nema smisla dva sata podariti nježnosti prema svom warbandu koji će već prvu partiju nakon dva turna biti mučki pogubljen i izbrisan s lica zemlje. Takvih stvari se uhvatite tek nakon prvih nekoliko partija, ako vam dobro krene i uspijete upogoniti samoodrživi warband i siguran prihod wyrdstoneova.

Malo promašaja

Mordheim: City of the Damned je brutalna, nepraštajuća igra. Kako je i sama na početku opisana, ovo je igra gdje pokušavate izvesti ono najbolje iz loše situacije, a vjerujte mi, loša situacija je gotovo stalno. Ponekad i kada mislite da su sve karte na vašoj strani, kada ste zbilja napravili dobre i pametne poteze, Mordheim ima tu moć da vas ostavi “posrane” i uništene. Ima tu smijeha, ljutnje i plaća, jer emocije su zajebana stvar koju je teško svaki puta predvidjeti. Ukoliko se lako živcirate u igrama, nemate vremena za pomno čitanje, planiranje ili jednostavno razmišljanje, onda ovo definitivno nije igra za vas. Nema ništa loše u tome, ne volimo svi iste igre. Ako možete održati zdrav razum u igrama, volite dobru strategiju i izazove, svakako preporučam probati Mordheim. Nije sve samo gubljenje živaca i nije istina da će vas A.I. uvijek dobiti. Nakon hrpe pokušaja i pogrešaka, shvatite da polagano učite opak learning curve koji ova igra ima, a kada jednom vi razbijete A.I. kao kantu i kako bi ameri rekli, predate mu vlastitu guzicu, osjećat ćete se kao Kasparov nakon pobjede nad Deep Blueom. Vjerujte mi da znam, jer ja jesam.